Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3912/20 (M. N.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3912/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3912/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Marinko Novak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marinko Novak protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 007092 19 U od 10. kolovoza 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Novak (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Gordan Stojić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 30. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007092 19 U od 10. kolovoza 2020. godine.
2. Rješenjem Službe za branitelje iz domovinskoga rata Općine Široki Brijeg (u daljnjemu tekstu: Služba) od 8. kolovoza 2006. godine, na koje je dana suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz domovinskoga rata od 19. rujna 2006. godine, sukladno Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida (u daljnjemu tekstu: RVI) V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju stradavanja u obnašanju vojne dužnosti u postrojbama Hrvatskoga vijeća obrane, počevši od 1. studenoga 2005. godine, pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatoga prava, kao i pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida domovinskoga rata) od 29. studenoga 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 8. kolovoza 2006. godine, te je upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 29. studenim 2018. godine.
4. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 10. kolovoza 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 29. studenoga 2018. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz podataka u spisu predmeta proistječe da je tuženik na temelju čl. 14. i čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole donio rješenje kojim je ukinuo konačno rješenje Službe. Vrhovni je sud istakao da je osporeno rješenje tuženika doneseno na temelju nalaza i mišljenja liječničkoga povjerenstva za medicinsko vještačenje od 18. rujna 2018. godine. Vrhovni je sud istakao da iz nalaza i mišljenja proistječe da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%. Vrhovni je sud istakao da je ocjena invaliditeta dana na temelju medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje je apelant i ranije cijenjen, kako to propisuje čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise navodeći pri tomu „da sud nije utvrdio činjenično stanje, pa je počinjena gruba povreda pravila postupka“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević