Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3943/20 (H.E.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upis u sudski registar
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3943/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3943/20, rješavajući apelaciju koju je podnio H. E., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. E.

protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 Dn 015487 19 Gž od 12. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi broj 018-0-Dn-18-000046 od 31. listopada 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. H. E. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 2. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 015487 19 Gž od 12. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi broj 018-0-Dn-18- 000046 od 31. listopada 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je zahtjev apelanta za upis prava vlasništva na ¼ dijela nekretnina, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je apelant prvostupanjskome sudu podnio zahtjev i tražio da se parcele, kako su označene u izreci pobijanoga rješenja (232, 233 i 234 KO Velika Jasenica) po novome premjeru, upišu na temelju kupoprodajnoga ugovora na njegovo ime sa pravom suvlasništva na ¼ dijela (iz obrazloženja prvostupanjske odluke proistječe da je navedeni ugovor zaključen 1963. godine). Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je na temelju rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama (iz obrazloženja prvostupanjske odluke proistječe da je navedeno rješenje iz 1990. godine) utvrđeno pravo vlasništva u korist braće apelanta (na parceli br. 232. u korist M.E., na parceli broj 233 u korist K.E., na parceli br. 234 u korist L.E.). Kantonalni je sud istakao da je donošenju tog rješenja prethodio postupak o čemu je sačinjen zapisnik pojedinačno za svaku od navedenih parcela, da je u postupku sudjelovao i apelant koji se suglasio sa sadržinom zapisnika i zapisnik uredno potpisao, te da su na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi upisana navedene osobe kao vlasnici. Kantonalni je sud istakao da apelant nije spriječen da eventualno svoje pravo suvlasništva u odnosu na predmetne nekretnine utvrđuje u posebnome postupku pred nadležnim sudom, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da se pobijano rješenje temelji na potpuno i pravilno utvrđenome činjeničnome stanju i pravilnoj primjeni prava, pa je prvostupanjsko rješenje potvrđeno sukladno čl. 235. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku u svezi sa čl. 76. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da mu je „zbog nepostupanja suda u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama onemogućeno pravo na imovinu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zemljišnim knjigama. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3943/20 (H.E.) | Sudska praksa | Aktio