Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4086/20 (I. I.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4086/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-4086/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Iva Ivanković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Iva Ivanković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 53 0 P 048575 20 Rev od 13. kolovoza 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 P 048575 18 Gž od 5. studenoga 2019.
godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini broj 53 0 P 048575 12 P od 29. rujna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Iva Ivanković (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured "Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić" iz Čapljine, podnijela je 10. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 048575 20 Rev od 13. kolovoza 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 P 048575 18 Gž od 5. studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini broj 53 0 P 048575 12 P od 29. rujna 2014. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, utvrđeno je da su tužitelj (M.B.) i apelantica suvlasnici sa dijelom ½ stana, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je apelantica dužna trpjeti.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da su tužitelj i apelantica bili u bračnoj zajednici od 11. veljače 1983. godine do 29. srpnja 1995. godine, da je apelantica 25. prosinca 1987. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnoga stana, da su tužitelj i apelantica zajedno živjeli u predmetnome stanu do 3. travnja 1992. godine. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tužitelj 3. travnja 1992. godine zbog ratnih dejstava napustio predmetni stan zajedno s djecom, da je apelantica 5. rujna 2000. godine zaključila ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo, platila otkupnu cijenu stana, te se u zemljišnim knjigama Općinskoga suda u Čapljini upisala kao vlasnica stana sa dijelom 1/1. Vrhovni je sud istakao da je za pitanje stjecanja bračne stečevine mjerodavna odredba čl. 251. Obiteljskoga zakona, prema kojoj bračnu stečevinu čini imovina koji su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Vrhovni je sud istakao da je prema odredbi čl. 19. st. 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkome domaćinstvu, nositeljem stanarskoga prava smatra se i drugi bračni drug, a da prema odredbi čl. 20. st. 1. tog Zakona, ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi koji su zajednički nositelji stanarskoga prava ne sporazumiju koji će od njih ostati nositelj stanarskoga prava, o tome odlučuje vanparnični sud. Vrhovni je sud istakao da je tužitelj predmetni stan napustio uslijed ratnih dejstava, a da parnične stranke nisu nakon razvoda vodile vanparnični postupak u kojemu bi bilo odlučeno koji od supružnika će ostati nositeljem stanarskoga prava. Vrhovni je sud istakao da budući da tužitelju u tomu smislu nije prestalo stanarsko pravo, to su sukladno odredbi čl. 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tužitelj i apelantica imali pravo zajednički otkupiti predmetni stan, a jedno od njih samo uz suglasnost drugoga. Vrhovni je sud istakao da neutemeljeno apelantica ukazuje na drugačiju praksu ovoga suda, budući da se odluke u predmetima na koje je apelantica uputila, temelje na drugačijem činjeničnome stanju. Vrhovni je sud istakao da je i Ustavni sud u svojim odlukama br. AP-2697/08 od 12. listopada 2011. godine i AP-4434/12 od 10. studenoga 2015. godine zauzeo stanovište da stan, koji je dodijeljen na korištenje jednome bračnome partneru u tijeku trajanja braka, te nakon razvoda braka otkupljen od strane toga bračnoga partnera bez prethodnoga donošenja rješenja o određivanju nositelja stanarskoga prava, predstavlja zajedničku imovinu bračnih partnera.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći tomu da su „Vrhovni sud kao i niži sudovi pogrešno utvrdili da je u vrijeme nastanka prava na otkup stana tužitelj bio nositelj stanarskoga prava na predmetnome stanu“, te da je „pobijana presuda Vrhovnoga suda suprotna praksi toga suda, što je dokaz proizvoljne primjene prava od tog suda“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelantice da je osporena presuda Vrhovnoga suda suprotna praksi toga suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pogledu ovih navoda apelantice dao obrazloženje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević