Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-842/19 (A. V.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-842/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 842/19, rješavajući apelaciju Aleksandra Vučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Vučića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 022516 19 Kvlz od 25. jula 2019. godine i 11 0 K 022516 18 Kž 2 od 17. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 022516 18 K od 18. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022516 18 Kž 2 od 17. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022516 18 K od 18. juna 2018. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 842/19.

2. Apelant je 17. oktobra 2019. godine podnio novu apelaciju evidentiranu pod brojem AP 3949/19 kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 022516 19 Kvlz od 25. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 842/19 i AP 3949/19 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 842/19.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. juna do 6. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 022516 18 K-p od 18. juna 2018. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude (osam tačaka) kao pripadnik zločinačkog udruženja (zajedno sa osobama čiji je identitet naveden u izreci) izvršio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa produženim krivičnim djelom teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 1. KZRS i dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

8. U uvodnom dijelu obrazloženja presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 28. marta 2018. godine apelantu stavljeno na teret izvršenje navedenih krivičnih djela, da se apelant na ročištu za izjašnjenje o krivici izjasnio da nije kriv, a da je na glavnom pretresu priznao izvršenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Međutim, Okružni sud je ocijenio da navedeno priznanje nije dato dobrovoljno i sa razumijevanjem, pa su u nastavku glavnog pretresa, nakon upoznavanja apelanta sa svim posljedicama u vezi s datim priznanjem, izvedeni dokazi Tužilaštva i odbrane. S tim u vezi, na str. od 7 do 15 obrazloženja presude su pobrojani svi dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, kao i dodatni dokazi u odnosu na tačku 7. optužnice koja je za apelantovu odbranu bila sporna.

9. U završnoj riječi, kako je dalje obrazloženo, apelantova odbrana je istakla da je apelant nesporno počinio krivičnopravne radnje opisane u optužbi, osim sporne tačke 7. optužbe, te da je u tom pravcu izveden nezakonit dokaz – nalaz i mišljenje JZU Zavod za sudsku medicinu RS od 30. novembra 2016. godine. U nastavku presude su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka optužbe i odbrane (str. od 16 do 20), sadržaj materijalnih dokaza i nalaza i mišljenja izvršenih vještačenja. U vezi sa krivičnopravnim radnjama koje su apelantu optužnicom stavljene na teret, Okružni sud je istakao da je apelant na glavnom pretresu savjesno, dobrovoljno i sa razumijevanjem priznao da je u inkriminisanom periodu djelovao kao pripadnik zločinačkog udruženja za tačke od 1. do 6. i 8. optužnice koje je sud prihvatio ocjenjujući da je priznanje dato u skladu sa odredbama člana 280. ZKPRS i da je navedeno priznanje u skladu s dokazima koje je Tužilaštvo prezentiralo na glavnom pretresu.

10. U konkretnom krivičnom postupku se kao sporno postavilo pitanje da li je apelant u vrijeme i na način kako je opisano u tački 7. optužnice (identično kao i u tački 7. izreke presude) počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Činjenice koje se odnose na vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, kako je dalje obrazloženo, utvrđene su na temelju materijalnih dokaza, i to zapisnika o uviđaju i pregledom snimaka sigurnosnih kamera. Te činjenice su, također, utvrđene iz saglasnih izjava svjedoka oštećenih (tri) temeljem kojih je utvrđeno da su u izvršenju krivičnog djela učestvovala tri lica maskirana fantomkama i naoružana pištoljima koja su iz kuće svjedoka - oštećenih iznijeli kesu s novcem (pazar od poslovne djelatnosti) i kasu u kojoj je, po kazivanju svjedoka, bilo 250,000 eura. Da je kritične noći jedan od izvršilaca bio Nemanja Umjenović (u daljnjem tekstu: N.U.), Okružni sud je utvrdio iz pravosnažne Presude istog suda broj 11 0 K 021181 17 K-p od 8. septembra 2017. godine kojom je N.U. osuđen za izvršenje krivičnog djela razbojništvo, kao i nalazom i mišljenjem DNK vještačenja.

11. Apelantovo učešće u izvršenju predmetnog krivičnog djela, konkretno da je zajedno sa N.U. učestvovao u izvršenju krivičnog djela razbojništvo, utvrđeno je na osnovu vještačenja DNK analizom iz kojeg proizlazi da je apelantov biološki materijal (kao sporedna komponenta) zajedno sa biološkim materijalom N.U. (dominantna komponenta) sadržan na selotejp traci koja je prilikom uviđaja izuzeta s lica mjesta i koja je korištena prilikom izvršenja djela prema oštećenim svjedocima. Provedenim vještačenjem, koje je sud prihvatio kao objektivno i stručno, utvrđeno je da su apelantovi tragovi ostali na selotejp traci kojom je prethodno vezan svjedok (oštećeni D.T.). Iz izjava svjedoka oštećenih D.T. i S.T. proizlazi da su kritične večeri u njihovu spavaću sobu ušla dva lica od kojih im je jedno na usta stavilo selotejp traku. Imajući to u vidu, nije prihvaćen dio iskaza N.U. u kojem je tvrdio da je navedeno krivično djelo počinio sam. Taj dio njegovog iskaza je ocijenjen kao unaprijed smišljen i dat kako bi pomogao apelantu. Ovo i zbog toga što niti jednim drugim dokazom takav iskaz svjedoka odbrane N.U. nije potvrđen. Osim toga, DNK vještačenje i iskazi svjedoka oštećenih ukazuju da su u sobi oštećenih kritične prilike sigurno bile dvije osobe. Pored toga, sud je imao u vidu iskaz svjedoka-sina oštećenih koji je kritične prilike bio malodoban, ali i najmanje traumatiziran okolnostima izvršenja djela, budući da prilikom izvršenja djela nije fizički napadnut. Na glavnom pretresu se ovaj svjedok izjasnio o fizičkoj konstrukciji osobe koja mu je te prilike ušla u sobu i koja, po njegovoj izjavi, podsjeća na apelanta.

12. Iskaz svjedoka odbrane J.G. nije prihvaćen, budući da je navedeni svjedok apelantu pokušao pružiti alibi a u postupku nije bilo sporno da su njih dvojica, apelant i svjedok, zajedno učestvovali u izvršenju krivičnih djela koje je apelant i priznao i koji su u zavisnosti od situacije u kojoj se nalaze, po ocjeni suda, spremni lažno svjedočiti kako bi jedan drugom pomogli.

13. U pogledu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da je nezakonit nalaz i mišljenje JZU Zavod za sudsku medicinu RS od 30. novembra 2016. godine tvrdnjom da se bazira na nalazu i mišljenju Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koji nije ovlašten da u svoju bazu pohranjuje utvrđene nesporne uzorke utvrđenih DNK profila, Okružni sud je istakao da su nalaz i mišljenje Biološkog fakulteta izrađeni po naredbi Specijalnog tužilaštva RS od 17. juna 2016. godine povodom izvršenja predmetnog krivičnog djela, da je odredbom člana 180. ZKPRS regulisan način čuvanja DNK profila kako bi se jednostavnije izvršilo upoređivanje spornih sa nesporno utvrđenim DNK profilima, da navedena odredba ne predstavlja smetnju da se (kada je to potrebno) izvrši poređenje spornih sa nespornim DNK profilima, kako je i učinjeno u konkretnom slučaju, te da stoga izvedeni dokaz nije nezakonit. Tokom krivičnog postupka, kako je dalje navedeno, apelantova uračunljivost nije dovedena u pitanje.

14. Imajući u vidu sve navedeno, izvedene dokaze koji su analizirani pojedinačno i međusobno, Okružni sud je utvrdio činjenično stanje iz kog proizlazi da je apelant navedeno krivično djelo izvršio s direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da je postao član zločinačkog udruženja koje je imalo cilj vršenje krivičnih djela teška krađa i razbojništvo za koja se, po KZRS, može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Osim toga, ocijenjen je apelantov umišljaj usmjeren prema obijanju i provaljivanju zatvorenih prostora radi oduzimanja tuđih pokretnih stvari čija vrijednost prelazi 10.000,00 KM, dakle, u pravcu upotrebe sile i prijetnje oružjem da će neposredno napasti na život i tijelo a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi članovima zločinačkog udruženja. Dokazima optužbe subjektivne i objektivne prirode, kako je zaključeno, na nesumnjiv način je dokazano da je apelant svojim radnjama ostvario sve bitne elemente krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2. KZRS u vezi sa produženim krivičnim djelom teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 1. KZRS i dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Sud je primijenio KZRS koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, jer se član 366. stav 2. KZRS primjenjuje isključivo ako za pojedino krivično djelo (koje je izvršeno) nije propisana teža kazna, što je konkretni slučaj.

15. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud je imao u vidu granice kazne koje su propisane zakonom za predmetno krivično djelo, svrhu kažnjavanja i sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, a kako je to propisano članom 37. KZRS. Kao olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani sud je ocijenio njegovo priznanje, kao i to da je mlađe životne dobi (u vrijeme izvršenja krivičnog djela), dok je od otežavajućih okolnosti ocijenio njegovu raniju osuđivanost (upozoravajuća sankcija na njega nije utjecala da prestane sa vršenjem krivičnih djela), kriminalnu količinu radnji, te da je bio u bjekstvu povodom konkretnog krivičnog djela. Sud smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i ličnosti apelanta, te da se takvom kaznom može postići svrha kažnjavanja, a shodno članu 28.

KZRS.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 022516 18 Kž 2 od 17. januara 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda od 18. juna 2018. godine. Nakon navođenja žalbenih razloga kojima je, između ostalog, ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je zaključio da je žalba neosnovana, te je u nastavku istakao razloge za takav stav. U vezi sa neosnovanošću prigovora kojim je ukazano na nezakonitost dokaza

– nalaza i mišljenja Zavoda za sudsku medicinu RS, koji se bazira na nalazu i mišljenju Biološkog fakulteta u Beogradu, Vrhovni sud je istakao da je irelevantan, jer se odredba člana 180. ZKPRS na koju apelant upućuje u žalbi odnosi na podatke o izvršenim DNK analizama na teritoriji RS, dok je osporeni nalaz izvršen u Centru za humanu i molekularnu genetiku Biološkog fakulteta u Beogradu prema propisima koji važe ne teritoriji Republike Srbije. Činjenica utvrđenja u odnosu na djelo iz tačke 7. izreke pobijane presude, kako je dalje navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda, suprotno navodima žalbe, potpuna je i pravilna. Ona je zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude i ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je apelant, osim krivičnopravnih radnji koje je priznao, počinio i krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, opisano u tački 7. izreke pobijane presude. Prigovori žalbe i njene dopune, po mišljenju Vrhovnog suda, kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju razlozima koji se iznose u žalbama nisu osnovani. Naime, kako je dalje navedeno, činjenicu da je apelant zajedno sa osuđenim N.U. kritične noći učestvovao u izvršenju krivičnog djela na štetu D.T. i S.T. prvostepeni sud je pravilno utvrdio, prije svega, na osnovu provedenog vještačenja (DNK, biološki tragovi) koje je, zatim, dovedeno u vezu s iskazima svjedoka – oštećenih, kao i pravosnažnom presudom kojom je N.U. proglašen krivim i osuđen za krivično djelo razbojništvo. Istovremeno je pobijana presuda iznijela sadržaj apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka i sadržaj iskaza svjedoka odbrane kojima se apelantu pokušao pružiti alibi, koje je prvostepeni sud analizirao i ocijenio pojedinačno i međusobno, te su na str. 21. i 22. obrazloženja presude dati jasni razlozi zbog čega su i u kom dijelu ocijenjeni kao nevjerodostojni.

17. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i pravilno primijenjen KZRS, da su apelantove radnje pravilno kvalifikovane kao krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav 2. u vezi sa produženim krivičnim djelom teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 1. KZRS i dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. U pogledu neosnovanosti prigovora da je apelantu izrečena prestroga kazna, Vrhovni sud je istakao da je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je apelant počinio krivična djela.

18. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 022516 19 Kvlz od 25. jula 2019. godine odbio apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti (u daljnjem tekstu: zahtjev) podnesen protiv pravosnažne presude od 17. januara 2019. godine. Apelantova odbrana je, kako je obrazloženo, u zahtjevu istakla bitnu povredu odredaba Krivičnog zakona, odnosno povredu prava na odbranu, te se prilikom odlučivanja o zahtjevu Vrhovni sud ograničio u smislu člana 354. ZKPRS na ispitivanje samo onih povreda zakona na koje je ukazala apelantova odbrana. Vrhovni sud je, zatim, naveo sadržaj relevantne zakonske odredbe iz člana 350. stav 1. ZKPRS kojom je propisano u kojim situacijama i kad se može podnijeti zahtjev, istakavši da se konkretnim zahtjevom pravosnažna presuda pobija po oba zakonska osnova predviđena navedenim članom 350. stav 1. ZKPRS.

19. Analizirajući zahtjev Vrhovni sud je istakao da u razlozima nije obrazloženo u čemu se ogleda povreda Krivičnog zakona osim konstatacije „da su druga lica u istom krivičnom postupku blaže kažnjena“. Povreda prava na odbranu iz člana 311. tačka g) ZKPRS, prema navodima iz zahtjeva, učinjena je u žalbenom postupku na način što drugostepeni sud nije odgovorio na ključne žalbene prigovore u pogledu činjenica od odlučnog značaja. S tim u vezi je Vrhovni sud, imajući u vidu odredbu člana 350. stav 2. ZKPRS, zaključio da se na prigovorima iz zahtjeva ne može temeljiti tvrdnja o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, budući da su u osporenoj pravosnažnoj presudi dati odgovori na sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značaja. Stoga je u konačnici zaključeno da je apelantov zahtjev neosnovan, te je kao takav odbijen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu u prvostepenom i u žalbenom postupku koje podrazumijeva jednakost strana u postupku, a u konkretnom slučaju strankama nisu pružene iste mogućnosti kako u pogledu pristupa dokazima, tako i njihovom izvođenju. S tim u vezi, ukazuje da se prvostepena presuda zasniva na iskazima pojedinih svjedoka koji su dati u istrazi, a ključni svjedoci su svoje iskaze o odlučnim činjenicama iznijeli na glavnom pretresu. Povreda prava na odbranu je, po apelantovom mišljenju, počinjena i u drugostepenom postupku, jer obrazloženje presude ne sadrži razloge o svim prigovorima apelantove odbrane koji su bili jasno istaknuti u žalbi. Smatra da je obrazloženje nedovoljno, naročito u pogledu elemenata koje je prvostepeni sud ocijenio prilikom izricanja kazne, na koje je u žalbi ukazano, a drugostepeni sud nije pokazao nikakvu zainteresovanost da te prigovore suštinski preispita. Osim toga, od osam tačaka optužnice priznao je sedam i pri tome iskazao kajanje zbog čega smatra da su te okolnosti trebale biti posebno ocijenjene. Apelant smatra da u pogledu tačke 7. optužnice nije primijenjeno načelo in dubio pro reo, jer niti jedan provedeni dokaz ne dokazuje njegovu krivicu u izvršenju krivičnog djela razbojništvo. U tom pravcu ukazuje da su presude bazirane na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju JZU Zavod za sudsku medicinu RS, koje je isticao kako u prvostepenom postupku, tako i u žalbi, ali je, kako smatra, taj prigovor neosnovano odbijen. Osim toga, smatra da je iskaz svjedoka odbrane, također osuđenog N.U., pogrešno ocijenjen s obzirom na to da je navedeni svjedok u svom iskazu jasno naveo da je on (a ne apelant) pri izvršenju djela upotrijebio selotejp traku na kojoj su dominantno pronađeni biološki tragovi svjedoka. Smatra da u tom pravcu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer su osporene presude pravilne i zakonite pri čemu u postupku koji se protiv apelanta vodio nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je, kako je dalje navedeno, savjesno i u mjeri u kojoj nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

22. Okružni sud smatra da su u postupku koji se vodio protiv apelanta ispoštovana sva prava koja apelantu garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija, te da je stoga apelacija neosnovana.

23. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su u apelaciji praktično ponovljeni identični prigovori koji su bili predmet razmatranja redovnih sudova o kojima je u presudama dato potpuno jasno obrazloženje. Posebno je napomenuto da je apelant nakon izvršenja djela bio u bjekstvu, da je uhapšen po međunarodnoj potjernici i da je nakon potvrđivanja optužnice imao potpuno ravnopravan pristup svim dokazima koji su u postupku prikupljeni. Stoga je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Svrha kažnjavanja Član 28.

U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.

Ublažavanje kazne Član 38.

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, 2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Teška krađa Član 232. stav (1) tačka 1) i stav (2) (1) Ako je krađa izvršena:

1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora, […] (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

Razbojništvo Član 233. st. (1) i (2) (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

Organizovani kriminal Član 383a. stav (2) (2)Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Registar izvršenih DNK analiza i zaštita podataka Član 180.

Podaci o izvršenim DNK analizama čuvaju se u evidenciji pri ministarstvu nadležnom za poslove zdravlja Republike Srpske.

Evidenciju DNK profila osumnjičenih i osuđenih lica, nestalih i neidentifikovanih lica i DNK profile dobijene iz spornih bioloških tragova pronađenih u vezi sa krivičnim djelom vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova.

Zaštita podataka dobijenih analizama iz st. 1. i 2. ovog člana i vođenje evidencije uređuje se u skladu sa posebnim propisom.

Posljedice priznanja optuženog Član 280.

Ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu sa ranije izvedenim dokazima, u dokaznom postupku će se izvesti samo oni dokazi koji se odnose na odluku o krivičnoj sankciji.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350. stav (2) (2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:

a) nije izjavljena žalba i

b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju u predmetu broj AP 842/19 apelant je u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu 25. februara 2019. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 022516 18 Kž 2 od 17. januara 2019. godine. U predmetu broj AP 3949/19 apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 022516 19 Kvlz od 25. jula 2019. godine koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj krivičnopravnoj stvari protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 2. septembra 2019. godine, a apelaciju je podnio 17. oktobra 2019. godine. Slijedom navedenog, proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant osporava presude redovnih sudova, ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

31. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu postojanja konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje primjene načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPRS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženje zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj sveukupnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima i ponovio u apelaciji, koji se tiču ocjene dokaza i zakonitosti pojedinih dokaza, konkretno nalaza i mišljenja JZU Zavod za sudsku medicinu RS. Iz obrazloženja osporenih presuda, nasuprot navodima apelacije, proizlazi da je Okružni sud sve dokaze, uključujući i nalaz i mišljenje JZU Zavod za sudsku medicinu RS za koje je prethodno zaključeno da su pribavljeni na zakonit način po naredbi Specijalnog tužilaštva (uz poziv na relevantne odredbe ZKPRS), detaljno analizirao, te dao obrazloženje i razloge zbog čega su pojedini dokazi prihvaćeni i u kojim dijelovima, a pojedini ocijenjeni kao nevjerodostojni i unaprijed smišljeni kako bi bila umanjena apelantova krivičnopravna odgovornost. Vrhovni sud je u žalbenom postupku, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, naveo jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantove žalbe, dajući pri tome obrazloženje o svim ključnim žalbenim prigovorima koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak u pogledu apelantove krivice za krivično djelo razbojništvo čije je činjenje, za razliku od preostalih krivičnopravnih radnji iz optužnice koje je priznao, osporavao tokom cijelog krivičnog postupka. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice za spornu tačku optužnice kojom mu je stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela razbojništvo u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano samo na nalazu i mišljenju JZU Zavod za sudsku medicinu RS, već na sveobuhvatnoj analizi kako tog dokaza, tako i ostalih dokaza (svjedoka optužbe i odbrane) koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju i predlažu svoje dokaze. Slijedom takve ocjene izvedenih dokaza, Okružni sud je utvrdio odlučne činjenice koje žalbenim razlozima nisu dovedene u pitanje zbog čega nisu osnovane apelantove tvrdnje kojima problematizira činjenično stanje utvrđeno u postupku u vezi s kršenjem principa in dubio pro reo.

36. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizirao i pitanje jednakosti u postupanju i pravo na odbranu. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao sastavnim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu.

37. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelantu i njegovoj odbrani nije bilo onemogućeno da predlažu i izvode svoje dokaze, što je u postupku apelant evidentno i činio. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, niti je povrijeđen princip jednakosti oružja, jer u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije uskraćeno pravo na izvođenje bilo kojeg dokaza u prilog svojoj odbrani, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela. Osim toga, osporene odluke su obrazložene u odnosu na sve ono što apelant želi dovesti u pitanje apelacijom i što je na isti način osporavao u žalbenom postupku. Ustavni sud ističe da su obrazloženja osporenih presuda zadovoljavajuća sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije samostalno i u vezi sa stavom 2. člana 6. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je apelant imao jednaku mogućnost, kao i Tužilaštvo, da iznosi i predlaže dokaze, da osporava dokaze optužbe, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-842/19 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio