Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3527/20 (M. D.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3527/20
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3527/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mili Duvnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Mili Duvnjak podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 K222141 20 Kv od 7. septembra 2020. godine i 58 0 K 222141 20 Kpp od 4. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mili Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Haris Hakalović, advokat iz Mostara, podnio je 29. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 58 0 K 222141 20 Kv od 7. septembra 2020. godine i 58 0 K 222141 20 Kpp od 4. septembra 2020. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu da ga odmah pusti na slobodu ili da izrečenu mjeru pritvora zamijeni mjerama zabrane.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 K 222141 20 Kpp od 4. septembra 2020. godine kojim je apelantu odredio pritvor u trajanju od 30 dana od dana oduzimanja slobode od 1. septembra 2020. godine pa nadalje.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 55. istog zakona, a iz razloga propisanog članom 146. stav 1 tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te je Općinski sud ukazao na čemu Tužilaštvo zasniva svoj prijedlog. Tužilaštvo je na ročištu ostalo pri prijedlogu, dok je apelant smatrao da prijedlog treba odbiti kao neosnovan. Ukazivao je na krivično djelo za koje se sumnjiči, te je upućivao sud da obrati pažnju na iskaze svjedoka, te je ukazivao da ne postoji osnov iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a na koje se Tužilaštvo pozvalo.
6. Postupajući po odredbi člana 149. stav 1. a u vezi sa članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a, sudija za prethodni postupak Općinskog suda je razmotrio spis, kao i sve dokaze Tužilaštva na kojim se zasniva osnovana sumnja da je apelant počinio produženo krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. u vezi sa stavom 1. KZ, u vezi sa članom 55. istog zakona i dokaze koji opravdavaju određivanje pritvora apelantu.
7. Dakle, sudija za prethodni postupak je razmotrio dokaze koje je dostavio tužilac, a koje je naveo na stranici 3 (između ostalog, zapisnici o saslušanju svjedoka apelantove supruge i kćerke, potvrde doma zdravlja, fotodokumentacija i zapisnik o lišenju slobode apelanta iz 2014. godine). Općinski sud je naveo da apelant nije predlagao dokaze.
8. Nakon što je sudija za prethodni postupak razmotrio spis i ocijenio navode prijedloga za određivanje pritvora u okviru člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 146. ZKP-a, utvrdio je da je prijedlog za tačke b) i c) člana 146. stav 1. ZKP-a osnovan, za šta je dao sljedeće razloge.
9. Pozivajući se na odredbu člana 5. Evropske konvencije i člana 146. ZKP-a, Općinski sud ukazuje na razumnu, odnosno osnovanu sumnju. Općinski sud je također naveo da u spisu postoje dokazi koji direktno impliciraju apelanta kao osobu koja bi mogla počiniti krivično djelo, kao i dokazi koji to pokazuju – potvrda doma zdravlja, zapisnik o saslušanju svjedoka (apelantove supruga i kćerka i I. R., fotodokumentacija i drugi dokazi, stranica 4). Općinski sud je naveo da je analizirao dokaze koji nesumnjivo upućuju da je apelant i ranije 2014. godine preduzimao radnje koje predstavljaju obilježje krivičnog djela nasilja u porodici, te direktno upućuju na kontinuitet uznemiravanja članova porodičnog domaćinstva. Općinski sud navodi da iz iskaza oštećenih proizlazi da im je povrede nanio apelant, a iskaz svjedoka I. R. upotpunjuje dokaze koji su nabrojani jer je on pozvao apelantovu suprugu u vrijeme koje odgovara zadobijanju povreda, te je preko telefona čuo kako govori „ubi me“, te je čuo zvukove, nakon čega je vidio oštećenu s povredama na glavi kada je vozio u dom zdravlja.
10. Općinski sud ukazuje da apelantovo plediranje o povredama koje su zadobijene, te pretpostavka kako bi povrede trebale izgledati predstavljaju pretpostavku (ocjenu, način nanošenja i ostalo u vezi s povredom procjenjuje vještak, kako je sud naveo). Općinski sud je opet ukazao da u fazi procjene da li će odrediti pritvor apelantu cijeni da li postoje činjenice i informacije koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je osoba mogla počiniti krivično djelo, a razumna sumnja zasnovana je na činjenicama koje se objektivno mogu povezati s njim i navodno počinjenim krivičnim djelom. Prema ocjeni Općinskog suda, u spisu postoje dokazi o radnjama koje direktno impliciraju apelanta kao osobu koja bi mogla počiniti krivična djela.
11. Općinski sud je naveo da iz iskaza oštećene apelantove kćerke proizlazi da je detaljno opisala šta se dešavalo 31. augusta i 1. septembra 2020. godine, a što je u potpunosti u saglasnosti s iskazom oštećene apelantove supruge, tako da sud nije u sumnji u pogledu istinitosti navoda oštećene. Svi apelantovi preostali navodi u pogledu iskaza svjedoka, te kvalifikacije krivičnog djela bit će eventualno predmet daljnjeg postupka. Dokazi koji su analizirani (dostavljeni od Tužilaštva), prema mišljenju Općinskog suda, upotpunjuju se i logično su povezani. Iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo sudija za prethodni postupak je zaključio da se može pokazati ne samo veza između apelanta i događaja koji po zahtjevu za određivanje pritvora predstavljaju krivično djelo već i dodatna osnovana – razumna sumnja da se zaključi da takvi događaji ulaze u obim krivičnog djela. Dakle, postoje objektivne okolnosti koje povezuju apelantovo postupanje s vjerovatnošću da bi takvim postupanjem moglo biti počinjeno produženo krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. u vezi sa stavom 1. KZ u vezi sa članom 55. istog zakona.
12. Na osnovu navedenih i utvrđenih činjenica, kako je istakao Općinski sud, jasno se može zaključiti da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, a koje radnje imaju sva obilježja krivičnih djela iz KZ, kako je i navedeno u prijedlogu Tužilaštva, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora.
13. Nadalje, cijeneći razloge iz prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora, Općinski sud je našao da postoji osnov iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant utjecati na svjedoke i na taj način ometati istragu, odnosno ponoviti krivično djelo, a za to krivično djelo može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
14. Općinski sud navodi da iz apelantovog iskaza proizlazi da ranije nije osuđivan, te kako se branio šutnjom sud nije mogao cijeniti njegov iskaz, ali činjenica da ga je supruga prijavila zbog istih radnji policiji, te da je lišen slobode 2014. godine, kao i apelantovo ponašanje nakon puštanja iz pritvora, ponavljanje radnji koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela odmah po dolasku kući, u blizinu žrtava supruge i kćerke, nesumnjivo je posebna okolnost koja zasigurno upućuje na zaključak da postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
15. Općinski sud je naveo da je krivično djelo nasilja u porodici „skriveno djelo“ koje se dešava iza zatvorenih vrata porodice, te je velika vjerovatnoća da apelant može boravak na slobodi iskoristiti za utjecaj na oštećene kao svjedoke – da ne svjedoče ili da izmijene iskaz. Općinski sud je ukazao na blagodati zakona da žrtve ne svjedoče, te iako su se i supruga i kćerka odrekle tog prava, „stoji činjenica“ da pod apelantovim utjecajem mogu tu odluku i promijeniti, a ta mogućnost je posebna okolnost i zbog činjenice da apelant i žrtve žive u istom domaćinstvu. Stoga je Općinski sud zaključio da nesporno postoje i posebne okolnosti koje upućuju na zaključak da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ometati istragu utjecajem na svjedoke.
16. Prema mišljenju Općinskog suda, navedene činjenice imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni utjecati na svjedoke – oštećene i ponoviti krivično djelo ukoliko bi bio pušten na slobodu, odnosno ispunjenosti uvjeta propisanog članom 146. stav 1. tačke
b) i c) ZKP-a.
17. Općinski sud je ukazao da je razmotrio mogućnost i izricanja mjera zabrane po službenoj dužnosti, ali zbog okolnosti pod kojim je apelant preduzeo radnje koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela, upornosti i riješenosti „da naum povređivanja supruge i kćerke provede u djelo“, te u tom smislu iskazuje i upornost, nijedna zakonom propisana mjera zabrane, propisana odredbom člana 140. i 140.a ZKP-a, nije adekvatna. Općinski sud je također istakao da apelant ni na koji način nije pokazao respekt ili bojazan prema društvenoj normi, niti je iskazao volju da je poštuje, iako je pritvaranjem 31. augusta 2020. godine praktično opomenut oduzimanjem slobode.
18. Općinski sud, u vijeću trojice sudija, donio je Rješenje broj 58 0 K 222141 20 Kv od 7. septembra 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
19. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da apelantove prigovore iznijete u žalbi nije prihvatio, u dijelu u kojem ističe da se ne radi o krivičnom djelu nasilja u porodici, jer iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant u dva navrata vršio nasilje prema supruzi i kćerki (31. augusta i 1. septembra), što dalje pojašnjava, ukazujući da za to postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju. Također, vijeće je ukazalo da se radi o osnovanoj sumnji u kontekstu određivanja pritvora, odnosno nižem stepenu sumnje.
20. Dalje, i u odnosu na apelantov navod o povredi pretpostavke nevinosti u odnosu na ocjenu suda da će utjecati na svjedoke (korištenje zapisnika o lišenju slobode i službena zabilješka iz 2014. godine), Općinski sud je naveo da su te činjenice korištene u kontekstu okolnosti koje ukazuju na apelantovo ponašanje pa je takvo njegovo ponašanje (2014. godine i 31. augusta i 1. septembra 2020. godine) sud cijenio kao naročite okolnosti da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke – kćerku i suprugu s kojima živi u zajedničkom domaćinstvu. Dakle, vijeće je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu zato što su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opći tako i posebni uvjeti za određivanje pritvora apelantu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U suštini, apelant u apelaciji navodi da osnovanu sumnju redovni sud „crpi“ iz kontradiktornih dokaza (izjava oštećenih
– svjedoka) koje detaljno analizira u apelaciji. Također, apelant detaljno analizira i krivično djelo nasilja u porodici, te navodi da se ne može govoriti o produženom krivičnom djelu. Apelant ističe (ukazujući na bitna obilježja ovog krivičnog djela) da ne postoje „specifične okolnosti“ u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-e, već se radi o bitnim elementima krivičnog djela. U odnosu na utjecaj na svjedoke, odnosno zaključak suda da će ometati istragu, dakle u vezi s osnovom iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a apelant navodi da je povrijeđen član 3. stav 2. ZKP-a (pretpostavka nevinosti) jer sud koristi zapisnik o lišenju slobode apelanta iz „davne“ 2014. godine, ukazujući pri tome da sve što je napisano „moglo bi biti tačno“, ali je sud vezan pretpostavkom nevinosti. Apelant ukazuje (u vezi sa članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a) da sud mora konkretizirati činjenice da je pokušano utjecati na svjedoke, odnosno svoj zaključak Općinski sud zasniva na pretpostavkama. Apelant ukazuje da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv njega, kao i da je apelant tražio zamjenu mjere pritvora mjerama zabrane (o čemu sud nije još odlučio u momentu podnošenja apelacije). Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud narediti Općinskom sudu da ga odmah pusti na slobodu, odnosno da mu se izrečena mjera pritvora zamijeni mjerama zabrane. b)Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovih prava, u suštini ponavljajući zaključke iz drugostepenog rješenja, uz zaključak da eventualnu kontradiktornost izjava svjedoka apelant može isticati u daljnjem toku postupka.
23. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je sud na pouzdan način utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na postojanje uvjeta za određivanja pritvora apelantu. Također, iz odgovora Tužilaštva proizlazi da je krivični postupak protiv apelanta pravosnažno okončan donošenjem presude Općinskog suda od 1. oktobra 2020. godine. V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja, koji glasi: Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Općinskog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
32. Apelant smatra da je rješenje o određivanju pritvora apelantu donijeto iako nisu ispunjeni ni opći ni posebni uvjeti za određivanje pritvora.
Osnovana sumnja
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d).
34. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak i vijeće Općinskog suda ispitali okolnosti konkretnog slučaja, te su našli da je osnovan prijedloga Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor, ukazujući na dokaze iz kojih proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo nasilja u porodici. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je iste navode koje je apelant istakao u apelaciji (u odnosu na bitna obilježja krivičnog djela, kontradiktornost izjava svjedoka – oštećenih) apelant navodio i u postupku pred redovnim sudom, te se redovni sud o navedenom izjasnio – ukazujući da ti prigovori eventualno mogu biti predmet daljnjeg postupka. Sudija za prethodni postupak, a što je potvrdilo vijeće, naveo je da dokazi Tužilaštva ukazuju na vezu između apelanta i događaja i da postoji razumna, odnosno osnovana sumnja da takvi događaji ulaze u obim krivičnog djela.
36. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su navedeni u obrazloženju osporenih rješenja, te koje je sud analizirao, uz dato jasno obrazloženje suda ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o nepostojanju općeg razloga za pritvor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
Posebni pritvorski razlozi
37. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a.
38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 146. stav 1. tačka
b) ZKP-a, navedeni osnov može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičena ili optužena osoba mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti u odnosu na apelanta, što je u osporenom rješenju objašnjeno okolnošću da se radi o „skrivenom djelu“, iza zatvorenih vrata porodice, da apelant i svjedoci – oštećene žive u istom domaćinstvu. Općinski sud je također naveo da su se svjedoci – oštećene odrekli zakonske privilegije, ali je cijenio kao izuzetnu okolnost da bi tu odluke mogle promijeniti pod apelantovim utjecajem.
39. U okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnov za određivanje pritvora apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu Općinski sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, jasno i dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
40. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud prilikom određivanja pritvora apelantu našao da postoji i posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
41. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na činjenicu da je apelanta zbog istih radnji policiji prijavila supruga u toku 2014. godine, kada je lišen slobode, a vijeće Općinskog suda je našlo da je ta činjenica cijenjena u kontekstu apelantovog ponašanja kako 31. augusta i 1. septembra 2020. godine tako i navedenog datuma 2014. godine. Također, Općinski sud je ukazao i da je apelant lišen slobode 31. augusta 2020. godine, čime je „praktično opomenut“, te dalje ukazuje na njegovo postupanje i 1. septembra 2020. godine (kako je navelo Tužilaštvo u prijedlogu kada je ponovio krivično djelo), odnosno Općinski sud ukazuje na njegovo ponašanje po dolasku kući, odmah nakon puštanja iz pritvora (1. septembra), a što, prema mišljenju Općinskog suda, ukazuje na apelantovu upornost i riješenost da „naum povređivanja supruge i kćerke“ provede u djelo. Dakle, iako vijeće Općinskog suda pogrešno navodi da je okolnost lišenja slobode apelanta (i) 2014. godine (odnosno zapisnik o lišenju slobode i službena zabilješka) cijenjena u kontekstu činjenica koje ukazuju na opasnost od utjecaja na svjedoke, imajući u vidu jasno nedvosmisleno obrazloženje dato u prvostepenom rješenju (kao i da apelant ovo ne problematizira), Ustavni sud nalazi da je u okolnostima konkretnog predmeta sud u dovoljnoj mjeri (pogotovo kada se uzme u obzir da se radi o inicijalnom pritvoru) analizirao predmetni zakonski osnov, te u okolnostima konkretnog (apelantovog) slučaja, dovodeći ga u kontekst obrazloženja osporenih rješenja, Ustavni sud nalazi da su dati dovoljni razlozi za postojanje i ovog osnova za pritvor, odnosno da sve navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant puštanjem na slobodu ponovio krivično djelo.
42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da redovni sud, zaključivši da su uz osnovanu sumnju ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a, za šta su dali dovoljne i jasne razloge, nije prekršio apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
43. Ustavni sud primjećuje da je apelant dovodio u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti, s obzirom na to da je sud koristio zapisnik i službenu zabilješku iz 2014. godine, ukazujući da to nije trebalo biti korišteno. Ustavni sud želi da ukaže da ništa u osporenim rješenjima ne ukazuje na to da je redovni sud na bilo koji način povrijedio pretpostavku nevinosti, a razlog korištenja navedenih dokumenata je objašnjen u prethodnim tačkama ove odluke, te se Ustavni sud neće dalje upuštati u ove navode.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasne i dovoljne razloge koji opravdavaju određivanje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKP-a.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević