Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4073/20 (G.M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Troškovi i izdaci
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4073/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-4073/20, rješavajući apelaciju G. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 Rs 026157 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Rogatice, koju zastupa Dunja Matijašević advokat iz Prijedora, podnijela je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 Rs 026157 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Rs 026157 18 Rs 2 od 19. juna 2019. godine obavezana je tužena (Republika Srpska) da apelantkinji isplati naknadu na ime putnih troškova dolaska na posao i odlaska sa posla na relaciji Rogatica-Banjaluka-Prijedor i obratno Prijedor-Banjaluka-Rogatica, za periode pobliže označene izrekom prvostepene presude, u ukupnom iznosu od 8.930,00 KM (pojedinačni iznosi precizirani izrekom predmetne presude, sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose), te da joj naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.230,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 19. juna 2019. godine, Okružni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 76 0 Rs 026157 19 Rsž od 19. decembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 19. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 76 0 Rs 026157 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine predmetnu reviziju djelimično usvojio i preinačio presudu Okružnog suda od 19. decembra 2019. godine tako što je žalbu tužene djelimično usvojio i presudu Osnovnog suda od 19. juna 2019. godine preinačio na način da je obavezao tuženu da apelantkinji isplati naknadu na ime troškova prevoza za dolazak na posao i odlazak sa posla (na relaciji Banjaluka-Prijedor i obratno) u ukupnom iznosu od 1.330,00 KM (za periode i iznose pobliže označene izrekom predmetne presude, sa zakonskom zateznom kamatom).
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je, radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, shodno odredbama člana 237. stav (3) Zakona o parničnom postupku, revizija tužene dozvoljena, a budući da je na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 28. februara 2019. godine zauzeto pravno shvatanje o pitanju prava sudija na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, a da shvatanje izraženo u nižestepenim presudama nije podudarno sa tim shvatanjem revizionog suda. Vrhovni sud je dalje naveo da su odluke nižestepenih sudova u pogledu dosuđenih troškova prevoza apelantkinje na relaciji Banjaluka-Prijedor i obratno pravilne i zakonite, dok su u pogledu troškova prevoza (vikendom) na relaciji Banjaluka-Rogatica i obratno, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je odredbama člana 13. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj propisano da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda ili tužilaštva. Vrhovni sud je dalje naveo da, prema činjenicama na kojima se zasniva predmetni tužbeni zahtjev, apelantkinja, čije je stalno mjesto prebivališta u Rogatici, traži troškove prevoza od mjesta prebivališta do mjesta boravišta u Banjaluci i od mjesta boravišta do sjedišta suda u Prijedoru i obratno, navodeći da prevoz na toj relaciji koristi vikendima, te traži troškove prevoza na relaciji Banjaluka-Prijedor i obratno, ostalim radnim danima. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuje od mjesta stanovanja do mjesta rada, a u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom, te da je ovakvo pravno shvatanje usvojeno i na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda 28. februara 2019. godine. Vrhovni sud je naveo da su, dakle, nižestepeni sudovi izveli pogrešan zaključak u pogledu prava apelantkinje na priznanje predmetnih troškova prevoza vikendom na relaciji Banjaluka-Rogatica i obratno, koji prema nalazu pomenutog vještaka za sporni period iznose 7.600,00 KM, jer isti nemaju karakter putnih troškova iz člana 13. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj, niti karakter troškova za koje bi prema odredbama tog zakona apelantkinji pripadalo pravo na naknadu, zbog čega je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio odredbe člana 13. Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj, te smatra da joj pripada pravo na naknadu putnih troškova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnog materijalnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2399/19 od 12. januara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi Zakona o platama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj, a imajući u vidu obrazloženje koje je u tom predmetu dao Okružni sud koji je, prilikom odlučenja, imao u vidu stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine (na koji se pozvao i Vrhovni sud u svojoj odluci osporenoj predmetnom apelacijom) shodno kojem „izdaci za putne troškove čine svakodnevni dolasci i odlasci na posao, ali ne i povremena putovanja od mjesta prebivališta do radnog mjesta u dane vikenda jer takvi izdaci nemaju karakter putnih troškova, u smislu člana 13. Zakona o platama“. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević