Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4013/20 (R.R.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Miješanje u imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4013/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4013/20, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.
protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 009964 20 Pžip od 14. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.
protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 009964 20 Pžip od 14. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 009964 20 Pžip od 14. jula 2020. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Okružnom privrednom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) da ne preduzima bilo koje radnje u postupku izvršnog predmeta tog suda broj 62 0 Ps 00996419 Ip 2, a koja mjera ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Osporenim rješenjem Višeg privrednog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno Rješenje Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 009964 19 lp 2 od 1. juna 2020. godine (kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv Rješenja o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 009964 19 lp 2 od 14. maja 2020. godine).
3. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da prigovor apelanta ne sadrži takve razloge koji bi spriječili provođenje izvršenja koje je određeno po prijedlogu tražioca izvršenja „NESTRO PETROL“ AD Banja Luka, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 009964 13 Ps od 13. novembra 2015. godine. Izvršenje u ovoj pravnoj stvari određeno je na osnovu izvršne isprave predviđene odredbom člana 23. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Viši privredni sud je naveo da je pravilno pozivanje prvostepenog suda na odredbe Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti koji u članu 12. propisuje da preduzetnik za obaveze nastale u vezi sa obavljanjem preduzetničke djelatnosti odgovara cjelokupnom imovinom. Nadalje je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je odgovornost za obaveze nastale u vezi sa obavljanjem djelatnosti lična i neograničena odgovornost, te ista ne prestaje brisanjem preduzetnika iz sudskog registra. Apelant nije privredno društvo koje se registruje kod nadležnog suda shodno Zakonu o registraciji poslovnih subjekata, već se registruje kod nadležnog organa uprave shodno Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa za obaveze radnje odgovara preduzetnik cjelokupnom svojom imovinom. Viši privredni sud je naveo i da je prijedlog za izvršenje u ovoj izvršnoj stvari podnijet 15. oktobra 2019. godine, dakle prije nego što je apelant brisan iz imenika advokata Advokatske komore Republike Srpske rješenjem od 26. februara 2020. godine. Međutim, sve i da je prijedlog podnijet i nakon brisanja iz imenika advokata, privredni sud bi bio stvarno nadležan za izvršenje pravosnažne presude shodno odredbi člana 33. Zakona o sudovima RS (kojom je propisano da je okružni privredni sud nadležan za sprovođenje izvršnog postupka po pravosnažnim izvršnim sudskim odlukama privrednih sudova). Viši privredni sud je naveo da, s obzirom da se radi o izvršnoj ispravi koju je donio privredni sud, privredni sudovi su i stvarno nadležni za izvršavanje takvih odluka, bez obzira da li je apelantu prestao status samostalnog preduzetnika ili ne. Viši privredni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta da punomoćnik tražioca izvršenja ne može zahtijevati naplatu troškova izvršnog postupka prenosom na njegov žiro račun, jer sadašnja odredba člana 166. ZIP propisuje da se izvršenje na novčanom potraživanju na računima kod banke mogu prenijeti sa transakcionog računa izvršenika na račun punomoćnika tražioca izvršenja. Viši privredi sud je naveo i da navodi apelanta da je protivpravno pribavljen JMB apelanta (zaštićeni lični podatak) od strane punomoćnika tražioca izvršenja, nije od uticaja na pravilnost osporenog rješenja, jer iako nije bilo osnova da se pribavlja ovaj lični podatak (s obzirom da nije neophodan za izvršenje), to ne sprečava da se provede izvršni postupak, jer je izvršna isprava valjana a apelant nije izmirio svoju obavezu iz izvršne isprave.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Viši privredni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant je naveo da su u predmetnom postupku sudovi odlučivali o zahtjevu za koji je stvarno nadležan drugi redovan sud, kao i da su uvaženi zahtjevi tražitelja izvršenja koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Apelant je naveo i da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv njega kao advokata nakon što je rješenjem Advokatske komore RS apelant brisan iz imenika advokata.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
1. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu pravosnažne i izvršne presude Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 009964 13 Ps od 13. novembra 2015. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek
2. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
3. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
4. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovnu, niti prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
5. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
6. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
7. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević