Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3957/20 (B. T.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3957/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3957/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Borislav Trivundža, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Trivundža protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 263937 20 Gž od 28. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Trivundža (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Jelena Grulović, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 4. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 263937 20 Gž od 28. rujna 2020. godine.

2. Rješenjem Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) od 12. veljače 2020. godine utvrđeno je da je tuženik (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac – Šumsko gazdinstvo Banjaluka) smetao apelanta u posljednjem i faktičkome posjedu nepokretnosti, predmetna parcela bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, na način da je 13. srpnja 2017. godine poslao radnike, koji su ušli u posjed šume i započeli sječu iste, te izrezali nekolicinu stabala i iste izrezane ostavili u šumi. Nadalje, naloženo je tuženiku da uspostavi ranije stanje posjeda pošumljavanjem šume, odnosno zasađivanjem novih mladica iste vrste stabala i istom je zabranjeno dalje smetanje posljednjega i faktičkoga posjeda na ovaj ili sličan način, pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

3. Osporenim rješenjem Okružnoga suda od 28. rujna 2020. godine priziv tuženika je uvažen, rješenje Osnovnoga suda od 12. veljače 2020. godine je preinačeno tako što se tužbeni zahtjev apelanta odbija.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da, prema činjeničnome utvrđenju prvostupanjskoga suda, predmetna parcela je u naravi šuma i u momentu sječe šumskih stabala od strane tuženika bila je u posjedu apelanta. Okružni je sud istakao da su tu parcelu nesmetano koristili i pošumljavali kako apelant tako i njegovi prednici, sve dok tuženik nije izvršio smetanje 13. srpnja 2017. godine, tako što je ušao u predmetnu parcela, doznačio stabla za sječu, te izvršio sječu istih. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 313. st. 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP) propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od samostalnoga smetanja posjeta, da je st. 4. istoga člana propisano da posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava stanja posjeda kakvo je bilo u momentu smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, a da je st. 5. istoga člana propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastaloga smetanja, pri čemu nema utjecaja prava na posjed pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika. Okružni je sud istakao da iz sadržaja odredbe čl. 313. st. 4. ZSP proistječe da se posjedovna zaštita ostvaruje isključivo i jedino kondemnatornim dijelom rješenja, kojim se nalaže uspostava prijašnjega posjedovnoga stanja i zabrana budućega smetanja. Okružni je sud istakao da, dakle, rješenje o zaštiti posjeda nije deklaratorne naravi, što znači da u slučaju kada sud ne može narediti niti uspostavu ranijega posjedovnoga stanja, niti izreći zabranu budućega smetanja tužbeni zahtjev treba odbiti. Okružni je sud istakao da, kod činjenice da je tuženik smetao apelanta na način da je na predmetnoj parceli prema iskazu apelanta isjekao 40 komada bukve, proistječe da se ne može uspostaviti ranije posjedovno stanje pošumljavanjem šume odnosno zasađivanjem novih mladica iste vrste stabla. Okružni je sud istakao da uspostava posjedovnoga stanja koje je bilo prije čina smetanja znači vraćanje odsječenih stabala na mjesto rasta, što po naravi stvari predstavlja nemoguću činidbu. Okružni je sud istakao da s obzirom kako je postavljen tužbeni zahtjev, isti se mora odbiti, jer se odlukom suda ne može narediti uspostava ranijega posjedovnoga stanja. Okružni je sud istakao da je stoga valjalo uvažiti priziv tuženika i prvostupanjsko rješenje preinačiti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise navodeći da „nije jasno na osnovu čega je postupajući sud došao do uslovljavanja posesorne zaštite“, te da je došlo „do apsolutno proizvoljne primjene ZSP“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZSP. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3957/20 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio