Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3677/20 (A. B.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3677/20

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3677/20, rješavajući apelaciju Adema Bešlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Bešlagića izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 K 012177 20 Kv od 2. oktobra 2020. godine i 04 0 K 012177 Kpp od 1.

oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adem Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 K 012177 20 Kv od 2. oktobra 2020. godine i 04 0 K 012177 20 Kpp od 1. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je rješenje kojim je apelantu odredio pritvor u trajanju od jedan mjesec, koji po tom rješenju traje od 29. septembra 2020. godine (naveden sat) do 29. oktobra 2020. godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv apelanta zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b) i tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) a zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 28. istog zakona, u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. istog zakona, te je ukazano na čemu se prijedlog temelji. Apelant je izjavio da osnovana sumnja ne proizlazi iz dokaza koje je do sada provelo Tužilaštvo, što je pojasnio, te je naveo da, sve i da postoji osnovana sumnja, ona sama za sebe nije dovoljna za određivanje pritvora, nego mora postojati i jedan od posebnih pritvorskih razloga, koji su u konkretnom predmetu nedovoljno konkretizirani (tačka b) člana 146. stav 1. ZKP), odnosno (u pogledu tačke c)), da je ispunjen samo formalni uvjet, odnosno propisana kazna za djelo koje se apelantu stavlja na teret, ali da apelant nije osoba sklona izvršenju krivičnih djela. Odbrana je predlagala da se izreknu odgovarajuće mjere zabrane.

6. Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio radnju izvršenja proizlazi iz do sada utvrđenih činjenica u postupku, a to su prvenstveno materijalni dokazi koje sud navodi na strani 3. rješenja (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o uviđaju koji je sačinila PS Žepče u kojem je evidentirano i opisano kako je apelant prilikom prijevoza u Zenicu, a nakon lišavanja slobode pokušao sakriti jedan metak itd.) i iz sadržine izjava saslušanih svjedoka čija imena navodi, „a kako je to detaljno opisao predlagač u prijedlogu za određivanje pritvora a što proizlazi iz sadržine datih izjava“. Prema navedenom, iz svega proizlazi osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora apelantu.

7. U pogledu pritvorskih razloga, Kantonalni sud je ustanovio da postoji pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, jer iz do sada utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant pokušao sakriti sredstvo izvršenja krivičnog djela, te da je oružje koje treba poslužiti kao dokaz u ovom postupku izvučeno iz bunara pomoću magneta. Osim toga, iz zapisnika o uviđaju koji je sačinila PS Žepče (naveden broj) od 29. septembra 2020. godine proizlazi da je apelant prilikom prijevoza u Zenicu, a nakon lišavanja slobode pokušao sakriti jedan metak nakon što mu je dozvoljeno da ode u toalet, pa iz svega navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi osnovana bojazan da će uništiti, sakriti ili izmijeniti tragove važne za krivični postupak na šta navedene okolnosti ukazuju. Ovo pogotovo zbog toga što je Tužilaštvo navelo da u daljem toku istrage treba provesti određena vještačenja kao što su odjeća, obuća i drugi predmeti apelanta i oštećenog (uzorci krvi, urina i nokata sa ruku i testovi na prisustvo barutnih čestica radi vještačenja, kao i neophodni pretresi i vještačenja putničkih motornih vozila koja su zatečena na licu mjesta i zapečaćena). Sve navedeno ukazuje na postojanje ovog pritvorskog razloga za određivanje pritvora apelantu.

8. U pogledu pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Kantonalni sud je ustanovio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora, jer naročite okolnosti opravdavaju strah da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo. Ove okolnosti se ogledaju u tome što je apelant imao oružje i municiju, te što je, i pored stanja u kome se nalazio oštećeni I.G., uvukao oštećenog u svoje dvorište, koji se držao za kuku automobila, te što je i pred prisutnim koji su se zatekli neposredno nakon događaja ponovo pokušao da se približi oštećenom bez obzira na njegovo stanje u čemu ga je spriječio G.K., koji mu je to zabranio. Iz ovog proizlazi naročita upornost, što opravdava strah da bi apelant mogao dovršiti pokušano krivično djelo.

9. Kantonalni sud je naveo da je odbrana podnijela prijedlog za određivanje mjera umjesto pritvora, ali uvjeti za određivanje mjera nisu ispunjeni zbog razloga iz kojih je određen pritvor. Odbrana je predložila da sud odredi zabranu sastajanja sa svjedocima, zabranu napuštanja boravišta, ali primjena ovih mjera ne dolazi u obzir, kako je naveo Kantonalni sud, jer kao bojazan da će se utjecati na istragu Tužilaštvo ne vidi opasnost od utjecaja na svjedoke, a apelant je sve vrijeme preduzimanja radnji izvršenja bio na licu mjesta, pa nije iskazana ni bojazan od napuštanja boravišta. Ni druge mjere ne mogu doći u obzir da se primjene umjesto pritvora u konkretnom slučaju.

10. Rješavajući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud (u vijeću od trojice sudija) donio je Rješenje broj 04 0 K 012177 20 Kv od 2. oktobra 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

11. Kantonalni sud je naveo da je razmotrio žalbu izjavljenu protiv rješenja o određivanju pritvora, pa je nakon izvršenog uvida u cjelokupan krivični spis odlučeno kao u dispozitivu, a zbog sljedećih razloga:

12. Apelant smatra da sudija za prethodni postupak prilikom određivanja pritvora nije utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te da rješenje ne sadrži odgovarajuće obrazloženje za osnovanu sumnju. U žalbi se navodi da je u rješenju o određivanju pritvora samo nabrojana dokazna građa, bez ikakvog obrazloženja, a posebno se ističe da rješenje o određivanju pritvora ne sadrži odgovore u odnosu na konkretan događaj, tj. kako je došlo do samog događaja, šta mu je prethodilo, te kako se događaj odigrao.

13. Suprotno od navedenih žalbenih prigovora, Kantonalni sud je ustanovio da se u rješenju o određivanju pritvora nisu samo nabrojali dokazi već da je dato odgovarajuće obrazloženje u vezi sa osnovanom sumnjom. Osnovana sumnja proizlazi iz iskaza svjedoka (navedena imena). Svjedok G.K., dok se nalazio u svom vozilu, zajedno sa suprugom N., vidio je dvojicu muškaraca kako se međusobno obračunavaju, među kojima je prepoznao apelanta koji mu je komšija. Drugo lice je bilo mršavije i manje konstitucije. To lice nije poznavao, a apelantu je rekao da pusti čovjeka, da će zvati policiju, ali apelant mu je rekao da ,,razguli“, jer nema ništa s tim. Svjedok je rekao da je vidio kako apelant drži oštećenog za vrat, pokušavajući ga odvojiti od kuke na vozilu za koju se držao oštećeni. Svjedok je vidio kako je čovjek povrijeđen, te je vidio i krv ispod desne ruke. Apelant je pokušao ponovo nasrnuti na čovjeka, ali ga je u tome spriječio svjedok G.K. Svjedokova supruga N. je pregledala oštećenog, jer je medicinska radnica, i vidjela da on ispod pazuha desne ruke ima ranu u vidu rupe.

14. Pored subjektivnih dokaza, sudija za prethodni postupak je u rješenju o određivanju pritvora obrazložio i materijalne dokaze na kojima je utvrdio postojanje osnovane sumnje, zbog čega žalba neosnovano ukazuje na izostanak obrazloženja koji bi se odnosio na osnovanu sumnju.

15. Kantonalni sud je naveo da se u žalbi navodi da rješenje o određivanju pritvora ne sadrži odgovore na cjelokupan kritični događaj, pa se u žalbi postavljaju određena pitanja. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se ovdje radi o određivanju pritvora, te da je sudija za prethodni postupak na osnovu dostavljenih i prikupljenih dokaza do momenta predlaganja pritvora pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje, na šta su ukazali dostavljeni dokazi, a da će se cjelokupni događaj sagledati tek nakon što se okonča istraga.

16. Kantonalni sud, nadalje, ističe da je apelant osnovano ukazao da Tužilaštvo u konkretnom predmetu nije konkretiziralo naročite okolnosti, odnosno osnovanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, ili sakriti predmete važne za krivični postupak, zbog čega ni sudija za prethodni postupak nije imao osnova da odredi pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, što dalje pojašnjava, te zaključuje da se iz pobijanog rješenja ne vidi koji bi to predmet apelant mogao uništiti, odnosno sakriti, zbog čega pritvor apelantu nije trebalo odrediti prema članu 146. stav 1. tačka b) ZKP.

17. Nadalje, apelant je u žalbi naveo da sudija za prethodni postupak nije zakonito odredio pritvor ni prema članu 146. stav 1. tačka c) ZKP, jer se ne vide naročite okolnosti koje bi opravdale bojazan od okončanja pokušanog krivičnog djela. Suprotno navedenom žalbenom prigovoru, Kantonalni sud je ustanovio da je sudija za prethodni postupak zakonito odredio pritvor apelantu zbog opravdane bojazni da bi on mogao dovršiti pokušano krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna zatvora.

18. U tom pravcu Kantonalni sud je naveo da Tužilaštvo provodi istragu zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. KZ u vezi sa članom 28. istog zakona, u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. KZ, sve u vezi sa članom 54. istog zakona. Apelant se tereti da je navedenog dana na navedenom mjestu, nakon što je oštećeni I.G. došao vozilom (precizirano) u dvorište kuće, koje je apelantovo vlasništvo, između njih najprije došlo do verbalnog konflikta, a potom i fizičkog sukoba da bi potom apelant iz kuće iznio vatreno oružje-automatski pištolj, nepoznate marke, čije je nabavljanje i držanje zabranjeno građanima, na osnovu odredaba člana 371. stav 1. KZ, poslije čega je ispalio iz automatskog pištolja jedan hitac u pravcu oštećenog I.G. sa namjerom da ga liši života, nanoseći mu na taj način tešku tjelesnu ozljedu u vidu rane (precizirano). Nakon toga je odbacio od sebe pištolj, dok se za to vrijeme oštećeni pokušao udaljiti iz dvorišta, ali ga je neposredno na putu ispred kuće sustigao apelant, uhvatio ga za vrat i glavu i nastavio udarati pesnicama, pri tome ga pokušavajući ponovo odvući u dvorište kuće, ali su ga u toj namjeri spriječili svjedoci S. O. i S. O. koji su u to vrijeme prolazili svojim vozilom pored mjesta događaja, pa nakon što su ugledali njihov fizički obračun, zaustavili su vozilo i obratili se apelantu rekavši mu da prestane sa fizičkim napadom na oštećenog, ali je apelant i dalje nastavio da fizički napada oštećenog, ponovo ga pokušavajući odvući u dvorište kuće, u čemu nije uspio. Naime, oštećeni se rukom uhvatio za kuku vozila, zbog čega ga je apelant bio primoran pustiti da bi se potom vratio u svoje dvorište, gdje je pronašao automatski pištolj iz kojeg je prethodno pucao u oštećenog, a zatim s namjerom da prikrije sredstvo izvršenja krivičnog djela ubacio pištolj u bunar koji se nalazi u neposrednoj blizini kuće, te se ponovo vratio na mjesto gdje su svjedoci pokušavali pružiti pomoć oštećenom i tu se zadržao do dolaska ovlaštenih službenih osoba na lice mjesta.

19. Kako je zaključio Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak je pravilno utvrdio postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od okončanja pokušanog krivičnog djela. Ove okolnosti se ogledaju u tome što je apelant imao oružje i municiju, te što je, i pored stanja u kome se nalazio oštećeni, oštećenog vukao u svoje dvorište, koji se držao za kuku automobila, te se ponovo nakon kritičnog događaja pokušao obračunati sa oštećenim, ali ga je u tome spriječio G.K. Kantonalni sud je naveo da je apelant pokazao upornost kod izvršenja krivičnog djela, što opravdava strah da bi na slobodi mogao dovršiti pokušano krivično djelo, zbog čega je apelantu, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno određen pritvor primjenom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

20. Uzimajući u obzir razloge koji su rukovodili sudiju za prethodni postupak kod određivanja pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Kantonalni sud je ustanovio da se uspješno provođenje krivičnog postupka jedino može osigurati mjerom pritvora, zbog čega je sudija za prethodni postupak donio ispravnu odluku kada nije prihvatio da se, umjesto pritvora, osumnjičenom izreknu određene mjere zabrane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. U apelaciji apelant ukazuje na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da osnovana sumnja nije dovoljno obrazložena i da su samo pobrojani dokazi iz kojih ona proizlazi, a da nije ukazano šta proizlazi iz navedenih dokaza. Na ovome apelacija ne insistira samo zbog forme već apelant ukazuje da je postupljeno kako je trebalo, onda bi sud utvrdio da niti jedan od dokaza ne daje odgovor na pitanje kako je do događaja došlo (do povređivanja oštećenog). Dakle, prema apelantovom mišljenju, svi provedeni dokazi ne ukazuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo, već samo ukazuju na konačan ishod događaja. Apelant, također, osporava zakonitost rješenja u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP i dato obrazloženje. U tom pravcu apelant ukazuje da je kao razloge za ovaj pritvorski osnov sud naveo obilježja krivičnog djela, dakle, dvostruko ih je ocijenio (kod osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga). Apelant ukazuje da je neosuđivan za slična krivična djela (a i ono djelo koje je upisano u kaznenu evidenciju trebalo je biti brisano), odnosno da je sud propustio ocijeniti lične okolnosti i apelantovu prošlost. Također, apelant navodi da sud(ovi) nisu dovoljno naveli zašto se blažim mjerama ne može postići ista svrha, niti je sud po žalbi odgovorio na ove apelantove žalbene navode.

b)Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je sud dao obrazloženje, a navode koje apelant iznosi u apelaciji Kantonalni sud je ocijenio u postupku. Kantonalni sud ukazuje da zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog osnova nije proizvoljan.

23. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su osporena rješenja pravilna i zakonita i sa detaljnim obrazloženjima, te da nije došlo do povrede apelantovih prava.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu koji se koristio u relevantnom vremenu glasi: Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 2. oktobra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c)ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

32. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

33. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. U apelaciji apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da je sud naveo samo dokaze, a ne i šta iz njih proizlazi, kao i da je nezakonito i proizvoljno postupio kada je utvrdio postojanje posebnog pritvorskog razloga.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

35. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi, Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određeno lice možda počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (vidi, Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela, kako je prethodno navedeno. Pri tome je sud, kako je navedeno u osporenom prvostepenom rješenju, postupao po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da dokazi koje je sud naveo (prvenstveno materijalni dokazi, a zatim i izjave svjedoka) daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje. Nadalje, odlučujući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je naveo iskaze svjedoka koji su opisivali događaj, a što je sudija za prethodni postupak doveo u vezu sa materijalnim dokazima i utvrdio postojanje osnovane sumnje. U odnosu na identične navode koje apelant iznosi u apelaciji – da obrazloženje rješenja ne sadrži cijeli događaj- Kantonalni sud je jasno ukazao da je u pitanju određivanje pritvora, da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje (na osnovu dostavljenih dokaza), a da će se cjelokupni događaj sagledati tek nakon što se okonča istraga.

37. Ustavni sud, dakle, zaključuje da je Kantonalni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje, kako je to i naveo u prvostepenom, a zatim i drugostepenom rješenju. Stoga se, suprotno apelantovim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne čini da je proizvoljan, niti suprotan zakonskim propisima stav sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant opisanim radnjama počinio krivična djela o čemu su u prvostepenom, pa zatim drugostepenom rješenju dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP.

38. U odnosu na pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, za koji je redovni sud ustanovio da je ispunjen u konkretnom predmetu, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud zaključio da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen na osnovu okolnosti da je apelant imao oružje i municiju, te da je, i pored stanja u kojem se oštećeni nalazio, oštećenog vukao u dvorište, dok se oštećeni držao za kuku automobila, te da je, i pored stanja oštećenog i prisutnih svjedoka, pokušao da se približi oštećenom u čemu ga je spriječio G.K. Kako je i Kantonalni sud ukazao, potvrđujući zaključak prvostepenog rješenja u ovom dijelu, apelant je pokazao upornost kod izvršenja djela, što opravdava strah da bi na slobodi mogao dovršiti pokušano krivično djelo. Pri tome Ustavni sud primjećuje da se radi o inicijalnom pritvoru i da je, dakle, pritvor određen neposredno nakon što se kritični događaj desio (30. septembra 2020. godine), te se ukazuje na data obrazloženja redovnog suda da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao dovršiti pokušano krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi, niti na drugačiji zaključak utječe činjenica da apelant nije ranije osuđuvan za slična krivična djela.

40. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da razlozi zbog kojih je mjera pritvora određena apelantu u svojoj ukupnosti, i to nakon što je za jedan osnov (član 146. stav 1. tačka b) ZKP) Kantonalni sud po apelantovoj žalbi ustanovio da nisu ispunjeni uvjeti, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud (također ukazujući na date razloge za određivanje pritvora i da se uspješno provođenje postupka može osigurati jedino mjerom pritvora) dao uvjerljivo obrazloženje zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima, pozivajući se na dokaze, za šta je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada je dao razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3677/20 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio