Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4048/20 (S.J.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4048/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-4048/20, rješavajući apelaciju koju je podnio S. J., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. J.
protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 022410 18 Uvp od 1. listopada 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 022410 18 U od 10. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. J. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin, odvjetnik iz Mrkonjić Grada, podnio je 10. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022410 18 Uvp od 1. listopada 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022410 18 U od 10. listopada 2018. godine.
2. Rješenjem Pravobraniteljstva Republike Srpske – Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjemu tekstu: Pravobraniteljstvo) od 10. studenoga 2017. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta radi naknade materijalne štete.
3. Rješenjem tuženice (Republika Srpska, Ministarstvo pravde) od 23. veljače 2018. godine odbijen je prigovor apelanta kao neutemeljen i potvrđeno rješenje Pravobraniteljstva od 10. studenoga 2017. godine.
4. Osporenom presudom Okružnoga suda od 10. listopada 2018. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta, podnesena protiv rješenja tuženice od 23. veljače 2018. godine.
5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 1. listopada 2020. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 10. listopada 2018. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz podataka spisa proistječe da je prvostupanjski organ postupao po zahtjevu apelanta za naknadu materijalne štete u određenome iznosu, pričinjene u ofanzivnim dejstvima od strane pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), u razdoblju od rujna 1995. godine do veljače 1996. godine, kada su mu zapaljene i uništene kuće u Baraćima, Općina Mrkonjić Grad. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjsko rješenje obrazloženo razlozima da je općepoznata činjenica da je u navedenome razdoblju to područje kontrolirano od strane jedinica HVO, a da su se pripadnici Vojske Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: VRS) sa toga područja povukli, te da je nesporno da je šteta apelantu pričinjena isključivo zbog ofanzivnoga dejstva neprijateljske vojske. Vrhovni je sud istakao da je pravilna odluka o odbijanju zahtjeva apelanta za naknadu materijalne štete za uništene objekte, jer šteta nije nastala na temelju naredbe vojne komande za potrebe obrane, niti se radi o imovini koju su organi Republike Srpske oduzeli ili mobilizirali za potrebe VRS i obrane, u smislu čl. 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Vrhovni je sud istakao da su uništeni objekti oštećeni uslijed ratnih dejstava u vrijeme napada neprijateljske vojske na mjesto gdje je apelant živio, pa da nije bilo temelja da mu se ponudi izvansudska nagodba.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „sporne činjenice nisu općepoznate niti su poznate organu, pa da bi se na osnovu njih moglo odlučivati o zahtjevu apelanta“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević