Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3763/20 (S. B.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3763/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3763/20, rješavajući apelaciju Sande Boban, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanda Boban protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 362653 15 Rsž od 11. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanda Boban (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 362653 15 Rsž od 11. juna 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 362653 13 Rs od 28. maja 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog „Raiffeisen Bank“ d.d. Bosna i Hercegovine broj 1-11-190-25/2013 od 4. maja 2012. godine, te da se naloži tuženom da apelantici isplati razliku plaće zbog neosnovanog umanjenja plaće (destimulacija) za navedeni iznos sa zateznom kamatom; da se obaveže tuženi da apelantici isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za periode i u iznosima preciziranim izrekom presude sa zateznim kamatama; da se obaveže tuženi da apelantici uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za periode i u iznosima preciziranim izrekom presude. Obavezana je apelantica da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u navedenom iznosu.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje Odluke od 4. maja 2012. godine uz zahtjev za isplatu umanjene plaće (destimulacija). Kantonalni sud je ukazao da se u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u toku postupka (član 2. stav 1. ZPP), pa kako apelantica u ovom postupku nije tražila poništenje Odluke broj 1290/2012 od 28. novembra 2012.godine (kojom je apelantici umanjena plaća za novembar 2012. godine), to se prvostepeni sud i nije mogao baviti zakonitošću ove odluke. Kantonalni sud je naveo da je apelantica tražila poništenje Odluke broj 1-11-190-25/2013 od 4. maja 2012. godine, a na osnovu ove odluke apelantici nisu vršena nikakva umanjenja plaće. Prema tome, kako predmet tužbenog zahtjeva uopće nije bila odluka kojom se apelantici umanjuje plaća to prvostepeni sud, krećući se u granicama zahtjeva, nije ni mogao da se upusti u raspravljanje o ovom zahtjevu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da apelantica sudu nije ponudila dokaze koji bi potvrdili činjenicu da radno mjesto na koje je bila raspoređena kod tuženog tokom utuženog perioda spada u Ostale grupe poslova iz člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija F BIH, a na koje se primjenjuje koeficijent složenosti poslova od 4,00, po osnovu kojeg je i opredijelila tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je apelantica propustila dokazati kojoj grupi složenosti poslova po članu 26. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora pripadaju poslovi koje je obavljala, te da li postoji razlika između isplaćenih plaća i onih koje bi joj se isplatile primjenom GKU. Apelantica konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je zaposlenik sa visokom stručnom spremom (VII stepen), što i prema ocjeni suda samo po sebi nije dokaz da radno mjesto apelantice spada u Ostale grupe poslova sa koeficijentom od 4,00, jer se prema odredbi člana 26. granskog kolektivnog ugovora sva radna mjesta razvrstavaju po složenosti poslova, vrsti i njihovom značaju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio i zahtjev za isplatom regresa. Kantonalni sud je ukazao da, sve i da se prihvati tvrdnja apelantice da poslovi koje je obavljala spadaju u Ostale grupe poslova, u situaciji kada nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz GKU sa tačno određenim koeficijentima, a ugovor o radu apelantice ni Pravilnik o platama tužene ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova, jedino se može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da su redovni sudovi, a konkretno Kantonalni sud, trebali da, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice, primijene najpovoljnije pravo, kao i da je izostala primjena relevantnih odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH i Kolektivnog ugovora za granu finansija Federacije BiH.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-4502/19 od 26. marta 2020. godine, AP-706/20 od 22. aprila 2020. godine i AP-3045/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3763/20 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio