Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3860/20 (V. L.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3860/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3860/20, rješavajući apelaciju Vojke Lizdeka, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojko Lizdek protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 043320 20 Gži 3 od 27. srpnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 043320 13 I 2 od 12. veljače 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojko Lizdek protiv Rješenja Okružni sud u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 043320 20 Gži 3 od 27. srpnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 043320 13 I 2 od 12. veljače 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljeni.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojko Lizdek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Murisa Makarević odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 27. listopada 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 I 043320 20 Gži 3 od 27. srpnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 I 043320 13 I 2 od 12. veljače 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu od 12. veljače 2020. godine usvojen je prigovor Š.Ć. (kao treće osobe), kojim je tražio promjenu tražitelja ovrhe, te je rješenje od 4. veljače 2019. godine, stavljeno van snage.
3. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv Rješenja Osnovnog suda u Sokocu od 12. veljače 2020. godine, Okružni sud je rješenjem od 27. srpnja 2020. godine priziv odbio. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi od 18. svibnja 2015. godine, kojim je usvojio predloženu ovrhu na osnovu pravomoćne presude i obvezao apelanta da nadoknadi glavni dug u određenom novčanom iznosu s kamatom, kao i troškove parničnog i ovršnog postupka. Dalje je naveo da je prije okončanja ovršnog postupka, zaključen postupak likvidacije nad tražiteljem ovrhe, te je doneseno rješenje o likvidaciji i rješenje o ispravci tog rješenja (koja su postala pravomoćna) koje je prvostupanjskom sudu dostavio Š.Ć. uz prijedlog za promjenu tražitelja ovrhe. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud rješenjem od 4. veljače 2019. godine odbio prijedlog za promjenu tražitelja ovrhe, da bi Okružni sud usvojio priziv Š.Ć. ukinuo protiv rješenja od 4. veljače 2019. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Nakon toga je, u ponovno postupku, prvostupanjski sud donio osporeno rješenje kojim je usvojio prijedlog Š.Ć. za promjenu tražitelja ovrhe temeljem odredbe članka 30. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je promijenio tražitelja ovrhe. Naime, ukazao je da je odredbom članka 30. stavak 1. ZIP između ostalog propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja, ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku. Dakle, naveo je da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud izvršio uvid u rješenje o likvidaciji i rješenje o ispravci rješenja o likvidaciji, te utvrdio da će tražitelj ovrhe, pravo na naplatu preostalog dijela potraživanja, kao i eventualne obaveze, prenijeti na osnivača i vlasnika Š.Ć.. Konačno, naveo je da su rješenja o likvidaciji i rješenje o ispravci rješenja o likvidaciji postala pravomoćna, te je na mjesto tražitelja ovrhe je stupio Š.Ć. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da je tražitelj ovrhe prestao postojati zbog čega je ovrha trebala biti obustavljena. Također, istakao je da je Š.Ć. podnio prijedlog nakon proteka roka od 30 dana pa su bile ispunjene pretpostavke za primjenu članka 34. stavak 3. ZIP-a.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda se odlučivalo o apelantovom prizivu podnesenom u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta na osnovu pravomoćne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji su rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević