Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3925/20 ("Savox" d.o.o. Milići)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3925/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3925/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "Savox" d.o.o. Milići, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Savox" d.o.o. Milići protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011755 19 Pž od 15. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "Savox" d.o.o. Milići (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Zoran Jovanović, odvjetnik iz Pala, podnio je 28. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011755 19 Pž od 15. srpnja 2020. godine.

2. Presudom Okružnoga privrednoga suda u Istočnome Sarajevu od 5. travnja 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (J.M.) kojim je tražio da se apelant obveže da mu isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Osporenom presudom Višega privrednoga suda od 15. srpnja 2020. godine presuda Okružnoga privrednoga suda od 5. travnja 2019. godine preinačena je, tako što se apelant obvezuje da tužitelju isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da je utvrđeno da su parnične stranke bile u ugovornome odnosu na temelju ugovora o građenju od 21. lipnja 2017. godine i da je tužitelj u tomu ugovoru bio izvršitelj, a apelant naručitelj posla, da je apelant imao zaključen ugovor o građenju sa investitorom („Alumina“ d.o.o. Zvornik), te da je tužitelja angažirao kao podizvođača radova za određenu vrstu radova, tj. za radove elektroinstalacija jake i slabe struje. Viši privredni istakao je da je dalje utvrđeno da je tužitelj izveo sve ugovorene radove i po okončanju posla ispostavio dvije okončane situacije, jednu situaciju od 30. rujna 2017. godine koju je apelant platio, te drugu situaciju od 5. prosinca 2017. godine koju apelant nije platio i čiji je iznos predmetom tužbenoga zahtjeva, a koja situacija se odnosi na vrijednost nabavke i ugradnje nadgradnih LED svjetiljki. Viši privredni sud istakao je da je dalje utvrđeno da je do nabavke ove vrste svjetiljki (nadgradne svjetiljke) umjesto ugovorenih (ugradbenih svjetiljki) došlo zbog toga što, zbog stanja na terenu, ugradbene svjetiljke nisu odgovarale, tako da je pronađeno novo rješenje ugradnjom drugačije vrste svjetiljke, a bez izmjene projekta. Viši privredni sud istakao je da je tužitelj u pogledu izmjene radova konzultirao nadzorni organ, te da je zamjenom svjetiljki došlo do većih troškova, zbog čega je apelant odbio platiti drugu situaciju, smatrajući da je bila potrebna njegova suglasnost. Viši privredni sud istakao je da se prvostupanjski sud pozvao i na odredbe Posebnih uzansi o građenju, tako da je zaključak prvostupanjskoga suda da tužitelj nije imao pravo vršiti izmjene projektne dokumentacije bez pismene suglasnosti apelanta, koji se u odnosu na tužitelja smatrao investitorom, te da stoga nije imao pravo ni da zahtijeva povećanje ugovorene cijene za radove koje je izveo bez suglasnosti apelanta. Viši privredni sud istakao je da je odluka prvostupanjskoga suda donesena pogrešnom primjenom odredaba materijalnoga prava, koje se odnose na pravni karakter zaključenoga ugovora. Viši privredni sud istakao je da iako ugovor između parničnih stranaka od 21. lipnja 2017. godine ima naziv ugovor o građenju, njegova sadržina ukazuje da se radilo o ugovoru o djelu, jer je predmet ugovora bilo izvođenje elektroinstalerskih radova jake i slabe struje. Viši privredni sud istakao je da se stoga utemeljenost tužbenoga zahtjeva za potraživanje cijene za izvedene radove koji nisu ugovoreni trebala cijeniti primjenom odredbe koje se odnose na ovu vrstu pravnoga posla (ugovor o djelu), tj. čl. 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Viši privredni sud istakao je da u situaciji kada je bila utvrđena potreba ugradnje druge vrste svjetiljki, što je bilo jedino rješenje zbog postojeće izrade plafonskoga dijela prostora, i kada su o nabavci i ugradnji tih svjetiljki apelant kao i njegov investitor znali, jer su izvedeni radovi primljeni bez prigovora na vrstu, obujam i kvalitetu ovih radova, bez obzira što je ugradnja odstupala od projekta, te nadalje kada je apelant i pored nadzornoga organa bio obvezan vršiti nadzor nad obavljanjem posla, kada je u pitanju ova vrsta ugovora (ugovor o djelu), shodno odredbi čl. 603. ZOO, onda se može smatrati da su radovi primljeni bez prigovora. Viši privredni sud istakao je da odredbe ZOO propisuju i određena prava naručitelja posla u slučaju odstupanja od ugovorenih uvjeta, a kako se tim pravima apelant nije koristio, ovaj sud nalazi da je bilo temelja za usvajanje tužbenoga zahtjeva u cijelosti, pa kako to prvostupanjski sud nije učinio, preinačena je presuda na temelju pravilno utvrđenoga činjeničnoga stanja, na koje je materijalno pravo od strane ovoga suda drugačije primijenjeno. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise navodeći pri tomu „da je drugostupanjski sud djelovao potpuno nezakonito utoliko što je jedan klasični ugovor o građenju, koji ima sve elemente ugovora o građenju i po ZOO, a i po Zakonu o uređenju prostora i građenju preimenovao za potrebe preinačenja presude u ugovor o djelu“, te da je „tužitelj sam izmijenio postojeći projekt, a da za to nije imao pismenu saglasnost apelanta“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višega privrednoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3925/20 ("Savox" d.o.o. Milići) | Sudska praksa | Aktio