Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2211/19 (N. G.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 141
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2211/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2211/19, rješavajući apelaciju Nenada Gojkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Gojkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 068261 18 Gž od 22. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 068261 17 P od 28. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Jovan Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 21. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 068261 18 Gž od 22. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 068261 17 P od 28. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Fonda PIORS – Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. avgusta 2020. godine, Okružni sud 31. avgusta 2020. godine, a tuženi 7. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 068261 17 P od 28. septembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati neisplaćene penzije za period od 1. marta 2010. do 24. februara 2014. godine u mjesečnim iznosima koji su bliže označeni u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. Takođe je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neosnovanog povrata isplaćenih penzija za period od 1. juna 2007. do 28. februara 2010. godine vrati iznos preciziran u presudi, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Isto tako, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta kao predlagača obezbjeđenja da se zabrani protivniku obezbjeđenja, tj. tuženom da od njega vrši naplatu 1/3 od penzije na ime obračuna preplaćene penzije. Najzad, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantu rješenjem tuženog od 24. februara 2000. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 30. aprila 1999. godine, te da je tuženi 17. marta 2010. godine donio rješenje kojim je apelantu prestala isplata starosne penzije sa 1. junom 2007. godine jer je zasnovao radni odnos u Opštini Doboj 1. juna 2007. godine, kao i da je tuženi 1. februara 2016. godine donio rješenje kojim se apelantu nastavlja isplata i ponovo određuje starosna penzija počev od 24. februara 2014. godine u mjesečnom iznosu preciziranom u presudi, a na osnovu zahtjeva apelanta kao korisnika penzije. Isto tako, navedeno je da apelant u upravnom postupku tuženom nije ulagao žalbu na rješenje kojim mu je prestala isplata starosne penzije 1. juna 2007. godine, ni na rješenje kojim se nastavlja isplata i ponovo određuje starosna penzija počev od 24. februara 2014. godine, niti na rješenje kojim mu se utvrđuje preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastalog od 1. juna 2007. do 28. februara 2010. godine, iako je imao pravo žalbe. Takođe, ukazano je da je rješenje o prestanku isplate penzije apelantu ostalo na snazi s obzirom na to da apelant nije pokretao upravni spor za traženje njegovog poništenja, zbog čega je navedeno rješenje doneseno na zakonit način.
7. Osnovni sud je dalje istakao da je Ustavni sud RS 30. oktobra 2013. godine donio Odluku broj U-38/12 (objavljenu u „Službenom glasniku RS“ broj 96/13 od 12. novembra 2013. godine) kojom je utvrđeno da član 141 stav 1 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 134/11) nije u saglasnosti sa Ustavom RS, na kojoj odluci, kako sam apelant navodi tokom postupka, iako je spominje, ne zasniva svoje pravo na postavljeni tužbeni zahtjev. U vezi s tim ukazano je da se navedena odluka Ustavnog suda RS, s obzirom na navedeni datum kada je objavljena, svakako i ne može primjenjivati retroaktivno, nego od dana objavljivanja u Službenom glasniku RS, a to je 12. novembar 2013. godine, kada je apelantu već obustavljena isplata penzija, pri čemu se treba imati u vidu i odredba člana 5 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu RS koja određuje da, kada sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom prestaju da važe danom objavljivanja odluke suda.
8. Osnovni sud je, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćenih penzija, naveo da je rješenje od 17. marta 2010. godine, kojim je apelantu prestala isplata starosne penzije sa 1. junom 2007. godine, doneseno shodno odredbi člana 174 stav 1, u vezi s odredbom člana 183 stav 1 Zakona o PIO (objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 106/05), koji se primjenjivao u vrijeme donošenja tog rješenja. Shodno tome, ukazao je da odredba člana 174 stav 1 navedenog zakona određuje da korisniku starosne penzije, koji je penziju ostvario prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, koji zasnuje radni odnos, penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, najduže do ispunjavanja uslova za sticanje penzije propisane tim zakonom, a uvidom u rješenje tuženog od 29. jula 2016. godine, kojim mu je nastavljena isplata i ponovo određena starosna penzija, utvrđeno je da je apelant tada, što ni sam nije sporio, imao 37 godina i 11 mjeseci penzijskog staža. Isto tako, navedeno je da odredba člana 183 stav 1 navedenog zakona određuje da je korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava, što apelant očito nije učinio.
9. Cijeneći navedene zakonske odredbe, a imajući u vidu činjenicu da je tuženi apelantu penzije isplaćivao, odnosno obustavio isplatu penzija na osnovu konačnih navedenih rješenja, Osnovni sud je istakao da je tuženi zakonito na osnovu navedenih odredbi Zakona o PIO, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenih rješenja, obustavio isplatu penzije, što znači da je ta obustava izvršena na zakonit način. Prema tome, budući da apelant pokretanjem upravnog spora kod nadležnog suda, nije tražio poništenje navedenih rješenja, koja su postala konačna, a tuženi je imao valjan pravni osnov za njihovo donošenje, s obzirom na zakonski propis na osnovu kojeg je utvrđena neisplata penzija, Osnovni sud je ukazao da se zbog toga ne može govoriti o tome da je apelantova imovina prešla u imovinu tuženog, niti se na predmetni postupak kao njegov osnov može primijeniti odredba člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno institut neosnovanog bogaćenja, jer je neisplata penzija imala osnova u zakonskom propisu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.
10. Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat isplaćenih penzija, Osnovni sud je naveo da je tuženi donio rješenje 29. jula 2016. godine kojim je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastalog od 1. juna 2007. do 28. februara 2010. godine u ukupnom iznosu preciziranom u presudi. U vezi s tim ukazano je da je apelant primio iznos koji mu nije pripadao, a od kojeg iznosa je izvršio povrat određenog novčanog dijela, dok je ostatak duga, naveden u iznosu bliže označenom u obrazloženju presude, iznos koji je apelant obavezan vratiti i obustava će se vršiti u visini od 1/3 od prve naredne apelantove penzije. Takođe je ukazano da se na odredbe čl. 161 i 162 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) tuženi pozivao i prilikom donošenja rješenja od 29. jula 2016. godine kojim je za apelanta utvrđen preplaćeni iznos penzije. Naime, ukazano je da odredba člana 161 stav 1 tač. b i v navedenog zakona određuje da je lice kome je na teret Fonda izvršena isplata, na koju nije imalo pravo po tom zakonu, obavezno da vrati Fondu primljeni iznos ako je koristilo pravo zbog toga što nije prijavilo promjene koje utiču na korišćenje, gubitak ili obim prava, a znalo je ili moralo znati za te promjene i ako je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po tom zakonu. Takođe je istaknuto da odredba člana 162 tog zakona određuje da u slučaju iz prethodno navedenog člana tog zakona Fond donosi Rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa novčanog primanja, u kojem navodi visinu preplaćenog iznosa, rokove i način vraćanja. Najzad, navedeno je da je u članu 163 tog zakona određeno da za lice iz člana 161 istog zakona, koje je korisnik penzije, Fond rješenjem može odrediti da preplaćeni iznos bude nadoknađen obustavom do 1/3 iznosa mjesečne penzije sve dok se na taj način ne izmiri preplaćeni iznos, na koji način je postupio i tuženi u navedenom apelantovom slučaju, što je bilo predviđeno i u odredbama Zakona o PIO koji se prethodno primjenjivao i koji je objavljen u Službenom glasniku RS broj 106/05.
11. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 068261 18 Gž od 22. marta 2019. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 85 0 P 068261 17 P od 28. septembra 2018. godine potvrđena.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da žalbenim navodima u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude. Naime, ukazano je da je to zbog toga što je apelant u žalbi naveo važeće odredbe ZOO, Zakona o Ustavnom sudu RS i Zakona o PIO, te prihvatio tačnim navode prvostepenog suda da se odluka Ustavnog suda RS primjenjuje od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku RS“ – u konkretnom slučaju navedena odluka je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 96/13 od 12. novembra 2013. godine. Nadalje, istaknuto je da se na navedenu odluku Ustavnog suda RS pozvao i prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, a tuženi je nakon donošenja i objavljivanja te odluke Ustavnog suda RS postupio po apelantovom zahtjevu i nastavljena mu je isplata penzija posebnim rješenjem tuženog. U vezi s tim Okružni sud je naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je tuženi po donošenju te odluke u obavezi da mu isplati neisplaćene penzije za period od 1. marta 2010. do 24. februara 2014. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, jer je o apelantovim pravima odlučeno u smislu važećih odredbi ranijeg Zakona o PIO, a koje nisu stavljene van snage, odnosno Ustavni sud RS nije donio odluke kojima je utvrđeno da te odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom RS.
13. Kako je apelantu obustavljena isplata penzije rješenjem tuženog od 17. marta 2010. godine za period počev od 1. juna 2007. godine, i to radi zasnivanja radnog odnosa, navedeno je da je to rješenje doneseno u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o PIO, koji je donesen u 2000. godini. Odlukom Ustavnog suda RS objavljenoj u „Službenom glasniku RS“ broj 96/12 od 12. novembra 2013. godine utvrđeno je da član 141 stav 1 Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom RS i ta odredba prestaje da važi s danom objavljivanja te odluke suda. Takođe je istaknuto da je odredbom člana 110 Ustava RS određeno da zakoni, drugi propisi i opšti akti, pa samim tim i odluke suda, ne mogu imati povratno dejstvo i primjenjivati se retroaktivno, pa su žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da se neosnovano i žalbom ukazuje da je sa donošenjem rješenja tuženog od 1. februara 2016. godine tuženi u obavezi da naknadi apelantu štetu koju je pretrpio obustavljanjem isplata penzija u periodu od marta 2010. do februara 2014. godine. Naime, navedeno je da je tuženi i to rješenje, kao i ranija rješenja kojima je odlučeno o apelantovim pravima, donio u skladu s važećim zakonskim propisima, a na koja rješenja se apelant nije žalio, tako da neisplatom određenih iznosa penzija apelantu u tom periodu tuženi nije stekao imovinu bez pravnog osnova.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da se navedena odluka Ustavnog suda RS broj U-38/12 od 30. oktobra 2013. godine odnosi na odredbe Zakona o PIO i ne može se retroaktivno primjenjivati prilikom donošenja odluka u upravnom postupku po odredbama tog zakona jer se u tom upravnom postupku i po navedenom zakonu sva prava ostvaruju od dana podnošenja zahtjeva bez obzira na to kada su stečena. Nadalje, pošto mu je rješenje o obustavi isplate penzije doneseno na osnovu odredbi navedenog zakona koje su prestale da važe, apelant navodi da je tražio izmjenu rješenja, ali se izmijenjenim rješenjem ne mogu otkloniti posljedice nastale usljed neisplaćivanja penzija za navedeni period. Shodno tome, apelant ukazuje da je nesporno da je pravni osnov otpao te da u skladu s odredbama ZOO na strani tuženog stoji obaveza vraćanja primjenom odredbi tog zakona koje regulišu sticanje bez osnova.
b) Odgovori na apelaciju
15. Osnovni sud je istakao da su tokom prvostepenog postupka provedeni svi predloženi dokazi stranaka i na taj način je strankama data mogućnost da štite svoja prava i interese pred sudom, uz poštovanje svih njihovih prava, tako da prilikom donošenja prvostepene presude nije bilo kršenja bilo čijeg prava, a prilikom donošenja presude sud se pozvao i na odgovarajuće zakonske odredbe. Dakle, ukazano je da su u obrazloženju presude dati svi razlozi za donošenje odluke kao u izreci, a nije proizvoljno i nepravilno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu.
16. Okružni sud je naveo da donošenjem drugostepene odluke tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, te da su u obrazloženju navedene presude dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje odluke kao u izreci presude. Shodno tome, ukazano je da je apelantova apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. Tuženi je, pored ostalog, istakao da se Odluka Ustavnog suda RS broj U-38/12 od 30. oktobra 2013. godine odnosi samo na član 141 stav 1 Zakona o PIO, važećeg zakona koji je stupio na snagu 1. januara 2012. godine, a ne i na ranije zakone koji regulišu prava iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja. Shodno tome, ukazano je da je apelantu obustavljena isplata penzije rješenjem tuženog od 17. marta 2010. godine, počev od 1. juna 2007. godine, a radi zasnivanja radnog odnosa, u skladu sa članom 142 tada važećeg Zakona o PIO, koji je donesen u 2000. godini, dakle prije stupanja na snagu važećeg Zakona o PIO. Prema tome, navedeno je da apelantu nije obustavljena isplata penzije u skladu sa članom 141 važećeg Zakona o PIO, koji je proglašen neustavnim, nego u skladu sa članom 142 Zakona o PIO iz 2000. godine. Takođe je ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju jer osnovanost zahtjeva za isplatu neisplaćenog po osnovu sticanja bez osnova ne zavisi od krivice sticaoca, ovdje tuženog, već o tome da li neisplata ima osnova u pravnom poslu ili zakonu. Budući da je tuženi rješenje o obustavi isplate penzija donio na osnovu zakona, to onda i nema neosnovanog bogaćenja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 96/13 od 12. 11. 2013. godine)
19. Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a), člana 40. stav 5, člana 60. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 30. oktobra 2013. godine, donio je
ODLUKU
Utvrđuje se da član 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 134/11) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
21. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05 – prečišćeni tekst, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 174. stav (1) Korisniku starosne penzije koji je penziju ostvario prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili počne da obavlja zanatsko-preduzetničku djelatnost po osnovu koje je obavezno osiguran na teritoriji Bosne i Hercegovine penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže do ispunjavanja uslova za starosnu penziju propisanu ovim zakonom.
Član 183. stav (1) Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava.
22. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka US i 103/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 161.
Lice kome je na teret Fonda izvršena isplata, na koju nije imao pravo po zakonu, obavezno je da vrati Fondu primljeni iznos ako je:
a) na osnovu neistinitih ili netačnih podataka koje je znalo ili je moralo znati da su neistiniti odnosno netačni, ili na drugi protivpravan način ostvarilo pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ili je ostvarilo pravo u većem obimu nego što mu po zakonu pripada,
b) koristilo pravo zbog toga što nije prijavio promjene koje utiču na korištenje, gubitak ili obim prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene i
v) primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po zakonu.
Član 162.
(1) U slučaju iz člana 161. ovog zakona Fond po službenoj dužnosti donosi rješenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa novčanog primanja u kome navodi visinu preplaćenog iznosa, rokove i način vraćanja.
(2) Preplaćeni iznos novčanog primanja iz stava 1. ovog člana Fond utvrđuje na osnovu konačnog rješenja kojim se određuje ispravan iznos penzije, u postupku koji vodi po službenoj dužnosti.
Član 163.
Ako je lice iz člana 161. ovog zakona korisnik penzije, Fond rješenjem može odrediti da preplaćeni iznos bude nadoknađen obustavom do trećine mesečnog iznosa penzije sve dok se na taj način ne izmiri preplaćeni iznos.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 068261 18 Gž od 22. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantov punomoćnik je osporenu presudu primio 4. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio radi neosnovanog bogaćenja na ime neisplaćenih penzija, odnosno na ime povrata isplaćenih penzija, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da će se, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelantu rješenjem tuženog od 24. februara 2000. godine priznato pravo na starosnu penziju, te da je tuženi 17. marta 2010. godine donio rješenje kojim je apelantu prestala isplata starosne penzije s 1. junom 2007. godine jer je zasnovao radni odnos u Opštini Doboj 1. juna 2007. godine, te da je tuženi 1. februara 2016. godine donio rješenje kojim se apelantu nastavlja isplata i ponovo određuje starosna penzija počev od 24. februara 2014. godine na osnovu apelantovog zahtjeva, te da apelant u upravnom postupku tuženom nije ulagao žalbu na rješenje kojim mu je prestala isplata starosne penzije, ni na rješenje kojim se nastavlja isplata i ponovo određuje starosna penzija. Apelant je tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku, između ostalog, tražio da se obaveže tuženi da mu, po osnovu neosnovanog bogaćenja, isplati neisplaćene penzije za period od kada mu je obustavljena isplata penzije do apelantovog zahtjeva za ponovno uspostavljanje isplate penzija, te određeni novčani iznos na ime neosnovanog povrata isplaćenih penzija za period od kada je zasnovao radni odnos do obustave isplate penzije. Presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud uočava da su se obrazloženjima ovih presuda redovni sudovi pozvali na odredbe člana 174 stav 1 i člana 183 stav 1 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 106/05), na osnovu kojih je doneseno rješenje tuženog o prestanku isplate penzije apelantu, koje su doveli u vezu s odredbama čl. 161 i 162 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13 i 103/15), na osnovu kojih je doneseno rješenje kojim je za apelanta utvrđen preplaćeni iznos penzije, te u konačnici, s odredbama člana 210 ZOO kojim je propisano sticanje bez osnova. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da je rješenje o obustavi isplate penzije doneseno na osnovu odredbi zakona koje su prestale da važe, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud imali u vidu sadržaj Odluke Ustavnog suda RS o prestanku važenja odredbe člana 141 Zakona o PIO i odredbu člana 5 Zakona o Ustavnom sudu RS kojom je propisano djelovanje odluka tog suda, pri čemu su utvrdili da je o apelantovim pravima odlučeno u smislu tada važećih odredbi Zakona o PIO, a koje nisu stavljene van snage, odnosno Ustavni sud RS nije donio odluke kojima je utvrđeno da te odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom RS.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nije mogao utvrditi postojanje proizvoljnosti u konkretnom slučaju, posebno ne na način da bi svojim zaključcima zamijenio zaključke redovnih sudova u ovom pogledu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi donijeli odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu su za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević