Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3774/20 (M.D.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Služnost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3774/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3774/20, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. D.
protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 001409 20 Gž 3 od 23. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 P 001409 16 P 3 od 28. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 001409 20 Gž 3 od 23. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 128 0 P 001409 16 P 3 od 28. oktobra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 128 0 P 001409 16 P 3 od 28. oktobra 2019. godine u ponovljenom postupku je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da mu je tuženi (S.Z.) oduzeo dio parcela pobliže označenih izrekom presude i da mu je tuženi izgradnjom betonske podloge za ogradu na parceli preciziranoj izrekom presude onemogućio pravo služnosti puta koji je koristio preko parcele tuženog precizirane izrekom presude, a koji je koristio kao pješački prolaz, progon stoke i provoz zaprežnim i motornim vozilima u toku cijele godine do parcele precizirane izrekom presude na kojoj se nalazi štala i da se slijedom prednjeg utvrđenja naloži tuženom da apelantu preda u posjed dio oduzetih parcela, da poruši betonsku podlogu za ogradu i da se ubuduće suzdrži od bilo kakvog uznemiravanja apelanta u njegovim vlasničkim i posjedovnim pravima na navedenim parcelama i da trpi da apelant nesmetano koristi pravo služnosti preko parcele tuženog precizirane izrekom presude kao i da se apelantu naknade parnični troškovi. Obavezan je apelant sa tuženom naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda od 28. oktobra 2019. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku, shodno članu 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, apelant bio dužan dokazati da li je tuženi betonsku podlogu za put sagradio na navedenim parcelama ili na svojoj parceli, da li je preko parcela tuženog imao pravo služnosti puta od svoje kuće do štale i da li je mu je izgradnjom betonske putne podloge onemogućio pravo služnosti koji je koristio kao pješački prolaz, progon stoke i provoz zaprežnim i motornim vozilima. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku Općinski sud cijenio relevantne dokaze na osnovu kojih je utvrdio odlučne činjenice i dao jasne razloge zbog kojih ostale dokaze nije cijenio (shodno članu 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te pravnim stavovima Vrhovnog suda Federacije BiH sadržanim u odluci broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine i odluci Ustavnog suda broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine). Kantonalni sud je naveo da je u ponovljenom postupku, a po prijedlogu apelanta, ponovo obavljen uviđaj na licu mjesta kome su prisustvovali i vještaci geodetske i građevinske struke, nakon čega je vještak geodetske struke sačinio dopunu nalaza i mišljenja, saslušan vještak i tuženi u svojstvu parnične stranke, dok su ostali subjektivni dokazi posredno izvedeni i pročitani materijalni dokazi. Na ponovnom uviđaju vještak građevinske struke je izjavila da ostaje kod ranije izrađenog nalaza i mišljenja, na čiji iskaz stranke nisu imale primjedbi. Iz osnovnog nalaza vještaka geodetske struke od 25. maja 2011. godine i dopunskog nalaza od 24. aprila 2019. godine proizilazi da je vještak utvrdio površnu sporne betonske putne podloge koju je sagradio tuženi te da je cijelom površinom sagrađena na parceli tuženog i čini graničnu liniju sa parcelom apelanta, a da se nije mogao izjasniti o podacima prema novom planu jer nisu dešifrirane granice između navedenih parcela, budući da je na području općine Jajce na snazi tzv. popisni katastar koji nema grafičke podloge sa numeracijom parcela. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud naložio vještaku da na osnovu raspoložive dokumentacije u spisu uradi i dopunu nalaza od 24. aprila 2019. godine, pa je vještak drugom dopunom nalaza od 1. jula 2019. godine prikazao granice između parcela apelanta i tuženog i utvrdio površine spornih parcela. Ostali dokazi i po ocjeni Kantonalnog suda nisu relevantni u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naveo da su slijedom navedenog neosnovani navodi apelanta da su počinjene povrede člana 8. Zakona o parničnom postupku i da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, jer apelant, na kome je teret dokaza, nije dokazao da je sporna betonska putna podloga napravljena na njegovim parcelama. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da se neosnovani i navodi apelanta da ga je tuženi izgradnjom betonske putne podloge onemogućio u ostvarivanju prava služnosti pješačkog prolaza, progona stoke i provoza zaprežnim i motornim vozilima, kao i da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed dio oduzetih parcela, da poruši betonsku podlogu za ogradu i da se ubuduće suzdrži od bilo kakvog uznemiravanja apelanta u njegovim vlasničkim i posjedovnim pravima na navedenim parcelama i da trpi da apelant nesmetano koristi pravo služnosti. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u ponovljenom postupku na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojom je propisano da neovisno od spora zbog smetanja posjeda, ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed. Kako apelant nije dokazao da je stekao pravo služnosti puta preko parcela tuženog i da ga je koristio prije izgradnje sporne betonske putne podloge (jer je navode tuženog potvrdio i svjedok J.D., a apelant nije predložio dokaze koji bi osporili navode ovoga svjedoka),to je neosnovan i navod apelanta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U odnosu na navode apelanta da odluka Općinskog suda nije obrazložena, Kantonalni sud je istakao da stranke vrlo često predlažu i dokaze za koje se u toku postupka ispostavi da nisu relevantni, pa takve dokaze sud nije obavezan cijeniti niti posebno obrazlagati. Stoga obrazloženje prvostepene presude zadovoljava standarde iz člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku i člana 6. stav 1.Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kantonalni sud je naveo i da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbi člana 386. stav 1. i 387. Zakona o parničnom postupku, a uz pravilnu primjenu relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federacije BiH. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da u predmetnom postupku „sud legalizuje protivpravno izgradnju betonskog zida bez ijedne dozvole, na osnovu šnjure koju je povukao tuženi“, te da sud pruža zaštitu licu koje je samovlasno izgradio betonski zid i na tja način onemogućio prolaz ne samo apelantu, već i svim ostalima koji žive na toj lokaciji.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević