Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4096/20 (M. Ć.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4096/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4096/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mira Ćutković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Ćutković protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 273543 20 Rev od 23. septembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Ćutković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 273543 19 Rsž od 25. februara 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Ćutković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Violeta Popović advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 273543 20 Rev od 23. septembra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 273543 19 Rsž od 25. februara 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 273543 18 Rs od 31. oktobra 2019. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelantkinje podnesena protiv tuženog „Celeks“ a.d. Banjaluka radi zaštite prava iz radnog odnosa.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 31. oktobra 2019. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 Rs 273543 19 Rsž od 25. februara 2020. godine odbio žalbu apelantkinje kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud u konkretnom slučaju primjenom odredbi člana 118. stav (2) Zakona o radu odbacio tužbu apelantkinje kao neblagovremenu. Okružni sud je ukazao da je navedenim zakonskim odredbama propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Okružni sud je zaključio da, kako je apelantkinja predmetnu tužbu podnijela 8. decembra 2017. godine, te kako je predmetnim tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženi isplati materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu na ime razlike u visini primljenih penzija počev od 13. avgusta 2008. godine (kao datuma penzionisanja apelantkinje), to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna tužba neblagovremena jer je podnesena po proteku navedenih, zakonom propisanih, rokova.
4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda 25. februara 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 Rs 273543 20 Rev od 23. septembra 2020. godine reviziju apelantkinje odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, dok je stavom (3) navedenog člana propisano da, izuzetno, Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ukazao da apelantkinja traži da se dozvoli izuzetna revizija jer od odluke u tom predmetu „može da zavisi rješenje materijalno-pravnog i procesno-pravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti“, te da je važno zauzeti pravno stanovište „da materijalno ekonomsko potraživanje nije institut blagovremenosti tužbe iz radnog odnosa, već izgubljena dobit iz obligacionog prava“. Vrhovni sud je zaključio da takvi navodi nisu dovoljni za dozvoljavanje i raspravljanje o inače nedozvoljenoj reviziji, te da zapravo predstavljaju revizione razloge kojima se osporava konkretna drugostepena odluka zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bili bi od značaja pod uslovom da je revizija u konkrentom slučaju dozvoljena. Vrhovni sud je naveo da, osim toga, u pogledu blagovremenosti tužbe u ovoj vrsti spora, a što se u konkretnom predmetu ukazalo kao sporno pravno pitanje, postoji brojna sudska praksa tog suda, a odluka drutostepenog suda koja se u konkretnom slučaju pobija revizijom zasnovana je na shvatanju koje nije u suprotnosti sa tom praksom.
Apelacioni navodi
5. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje apelantkinja ističe i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
Dopustivost ratione materiae (u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 23. septembra 2020. godine)
7. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. procesnoj dopustivosti pravnog lijeka koji je apelantkinja koristila. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama apelantkinje“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U odnosu na navode apelantkinje da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, a nije se odlučivalo o imovinskim pravima apelantkinje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i njeni navodi o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelantkinje o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrani diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Neiscrpljivanje (u odnosu na rješenje Okružnog suda od 25. februara 2020. godine)
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja propustila da, u skladu sa odredbama člana 118. stav (2) Zakona o radu-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07), u propisanom roku podnese tužbu sudu. Ustavni sud zapaža, dakle, da je tužba apelantkinje odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelantkinja nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu, čime je propustila da iscrpi djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević