Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/20 (M.V.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2240/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-2240/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. V., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. V.

protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 72 0 P 049347 19 Rev od 26. veljače 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 P 049347 18 Gž od 11. veljače 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Gradišci broj 72 0 P 049347 17 P 2 od 24.

travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. V. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Mirko Šavija, odvjetnik iz Gradiške, podnijela je 4. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 049347 19 Rev od 26. veljače 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 049347 18 Gž od 11. veljače 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Gradišci broj 72 0 P 049347 17 P 2 od 24. travnja 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženica („NOVA DIPO“ d.o.o. Gradiška) preda u posjedu parcelu kč. br. 2162/12 k.o. Gornji Podgradci, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, da se obveže tuženica da sa predmetne parcele ukloni asfaltni zastor sa puta, protupožarni betonski hidrant i šaht, montažni metalni objekt za smještaj ambalaže, asfaltni zastor sa platoa za smještaj oblovine, metalni električni stub za javnu rasvjetu, metalnu ogradu, sve bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, nadalje da se obveže tuženica da dovede u prvobitno stanje predmetnu nekretninu, te da se tuženica može osloboditi od predaje naprijed navedene predmetne nekretnine u posjed apelantici ako joj isplati određeni iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je 1978. godine parcela koju potražuje apelantica (kč. br. 2162/12) bila sastavni dio kč. br. 2162/8, koja je imala veću površinu, te da je odlukom o određivanju građevinskoga zemljišta od 10. veljače 1976. godine kč. br. 2162/8 kao neizgrađeno građevinsko zemljište proglašena društvenim vlasništvom, te da je apelantica postala korisnikom te parcele u društvenome vlasništvu sa pravom korištenja iste. Vrhovni je sud istakao da je Skupština Općine Bosanska Gradiška, koja je od 10. veljače 1976. godine imala pravo da raspolaže neizgrađenim građevinskim zemljištem, mogla da rješenjem od 7. rujna 1978. godine odobri pravnome predniku tuženice da na parcelama kč. br. 2150/1 i 2162/8 izgradi tvornicu namještaja. Vrhovni je sud istakao da je stoga bez značaja za drugačije presuđenje činjenica što je u ugovoru, koji je Osnovna zajednica za komunalnu djelatnost Bosanska Gradiška zaključila sa prednikom tuženice 6. rujna 1978. godine navedeno da se pored parcele kč. br. 2150/1 ustupa i parcela kč. br. 2168/8, a ne parcela kč. br. 2162/8. Vrhovni je sud istakao da čak i da nije u pitanju omaška u pisanju jednoga broja, parcela kč. br. 2162/8, od koje su nastale parcele kč. br. 2162/12, 2162/13 i 2162/14 je prema nalazu vještaka geodetske struke, odlukom o određivanju građevinskoga zemljišta postala društvena svojina i prije donošenja odobrenja za gradnju, kompletirana radi izgradnje tvorničkoga kruga. Vrhovni je sud istakao da nakon donošenja odluke o određivanju građevinskoga zemljišta i cijepanja parcele kč. br. 2162/8, od čijega dijela je nastala i sporna parcela, činjenica da je apelantica upisana sa pravom korištenja na spornoj parceli u konkretnomu slučaju nema utjecaja na pravo tuženice da koristi spornu parcelu na način kako je i do sada to činila. Vrhovni je sud istakao da tuženica nesmetano koristi spornu parcelu od 1978. godine, da je od 1980. godine izgrađeno građevinsko zemljište koje je privedeno namjeni, a na dijelu izuzetoga zemljišta novostvorenih parcela izgrađen je prilazni kolski put koji služi za transport sirovina za rad tvornice. Vrhovni je sud istakao da činjenica da Skupština Općine Bosanska Gradiška nije provela postupak izuzimanja parcele kč. br. 2162/8 ne daje pravo apelantici na vraćanje neizgrađenoga građevinskoga zemljišta, koje od 1980. godine i nema to svojstvo, jer se sada radi o izgrađenome građevinskome zemljištu. Vrhovni je sud istakao da apelantica ne spori da njezin pravni prednik, a ni ona, nisu bili u posjedu sporne parcele, niti su je do 2016. godine potraživali, dok tuženica ima temelj za korištenje, građevinsku i uporabnu dozvolu, koje nisu poništene ili stavljene van snage, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev, jer apelantica nije vlasnik iste, te joj ne pripada pravo da shodno odredbi čl. 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (a sada čl. 127. Zakona o stvarnim pravima) traži predaju u posjed sporne parcele, a samim time niti da traži uklanjanje pomoćnih objekata tuženice.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise smatrajući da „Vrhovni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, tj. nije ispitao žalbene razloge apelantice“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža, da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot navodima apelantice, dao razloge o odlučnim činjenicama i ispitao revizione navode koje je apelantica iznijela u reviziji protiv drugostupanjske odluke. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/20 (M.V.) | Sudska praksa | Aktio