Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/20 (Š.I.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3800/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3800/20, rješavajući apelaciju Š. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. I.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 178645 20 Rev 2 od 9. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gavrankapetanović Bekir, Koldžo Damir, Kukić Emir i Gavrankapetanović Džemila iz Sarajeva, podnio je 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 178645 20 Rev 2 od 9. jula 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 178645 18 Rs 2 od 25. aprila 2019. godine obavezan je tuženi Badeko Adria d.d. Sarajevo da apelantu na ime neisplaćenih plaća i razlika plaća isplati novčane iznose za periode precizirane izrekom presude, sve navedeno sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano izrekom presude, kao i da u ime i za račun apelanta uplati kod nadležnog fonda PIO/MIO razliku doprinosa na plaću za isti period u novčanom iznosu, kao i da dostavi sve propisane prijave i obrasce i uveže apelantu radni staž za period preciziran izrekom presude. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se tuženi obaveže na uplatu pripadajuće razlike poreza na dohodak za period i u novčanom iznosu preciziranom izrekom presude, kao i da nadležnoj poreznoj ispostavi prijave i obrasce za uplatu ovog poreza. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se tuženi obaveže da isplati apelantu na ime neisplaćene varijabilne novčane naknade/bonusa novčane iznose za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim izrekom presude, kao i da u ime i na račun apelanta uplati kod nadležne porezne uprave razliku poreza na dohodak po ovom osnovu u novčanom iznosu i nadležnog fonda PIO/MIO razliku doprinosa na platu po ovom osnovu u novčanom iznosu. Obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 178645 19 Rsž 2 od 17. decembra 2019. godine žalba apelanta je djelomično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena i to u dijelu u kojem je odlučeno o toku zatezne kamate na dosuđene iznose neisplaćenih plaća i razlika plaća, na način da su zakonske zatezne kamate dosuđene kako je precizirano izrekom presude. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je isplata varijabilne naknade, a i bonusa, isključivo vezana za rad i ostvarene rezultate rada, a nije sporno da apelant nije radio u periodu za koji potražuje naknade i bonuse. Kantonalni sud je naveo da je tačan navod apelanta da je nezakonitom odlukom tuženog bio spriječen da obavlja poslove finansijskog direktora, međutim, to ne znači da mu zbog toga bezuslovno pripada pravo na ostvarenje navedenih potraživanja. Apelantu su, shodno članu 96. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zbog nezakonitog otkaza dosuđene naknade plaće, odnosno razlike iste, kao da je radio. Za varijabilne naknade i bonuse bilo je potrebno dokazati da bi apelant iste svakako ostvario da je radio, ali dokazi u tom pravcu nisu ni ponuđeni. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), opravdano odbio zahtjev apelanta za isplatu varijabilne naknade i bonusa. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud troškove obračunao na osnovu odredbe člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te je iste pravilno dosudio srazmjerno uspjehu u postupku, a u skladu sa članom 386. stav
2. ZPP-a. Kako je Kantonalni sud prvostepenu presudu po žalbi apelanta preinačio samo u odnosu na sporedno potraživanje, odnosno samo u dijelu koji se odnosi na tok zateznih kamata, to je potvrđena odluka o troškovima postupka, u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijena je revizija apelanta.
6. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da su i po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo na isplatu varijabilne novčane naknade-bonusa, jer je shodno zaključenom menadžerskom ugovoru ista isključivo vezana za rad i ostvarene rezultate rada. Nesporno je utvrđeno da apelant nije radio u periodu za koji potražuje naknade i bonusa, pa je neosnovano potraživanje isplate ove naknade u utuženom periodu i traženom iznosu sa kamatnim zahtjevom. Vrhovni sud je naveo da za varijabilne naknade i bonuse apelant nije ponudio dokaze da bi iste svakako ostvario da je radio, pa je primjenom odredbe člana 123. i 126. ZPP pravilno odbijen zahtjev apelanta za isplatu varijabilne naknade i bonusa. Vrhovni sud je naveo da su troškovi parničnog postupka apelantu pravilno obračunati primjenom odredbe člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i dosuđeni pravilno srazmjerno uspjehu, a u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 96. ZOR kada pored naknade plate nisu usvojili tužbeni zahtjev apelanta da mu poslodavac naknadi i ostala primanja iz radnog odnosa kao da je radio, te da je primjenom odredbi ZPP o teretu dokazivanja na apelanta stavljan pretjeran i nemoguć teret dokazivanja. Apelant je naveo i da drugostepeni ni Vrhovni sud nisu primijenili odredbe člana 397. ZPP stav 2. prilikom odlučivanja o troškovima postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević