Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3917/20 (I. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3917/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3917/20, rješavajući apelaciju Ismeta Kruščice, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Kruščica protiv Rješenja Kantonalnog sud u Sarajevu broj 65 0 I 514916 18 Gži od 1. srpnja 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te navode o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Kruščica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 514916 18 Gži od 1. srpnja 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Kruščica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 30. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 514916 18 Gži od 1. srpnja 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 514916 15 I od 14. veljače 2017. godine, dozvoljena je ovrha na osnovu pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda od 29. srpnja 2004. godine (kojom su ovršenici (Dž.B., E.R., apelant i H.S.) obvezani da tražitelju ovrhe (Agencija za privatizaciju FBiH) plate zakonske zatezne kamate na iznos 18.480,00 KM), te na osnovu pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda broj 65 P 045449 11 P 2 od 5. ožujka 2012. godine (kojom su ovršenici obvezani da tražitelju ovrhe plate iznos od 4.538,09 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2012. godine).
3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 514916 15 I od 18. rujna 2018. godine, djelomično su usvojeni prigovori ovršenika i rješenje o ovrsi od 14. veljače 2017. godine stavljeno je van snage u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 18.480,00 KM, do isplate i u tom dijelu su ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak obustavljen. U preostalom dijelu za iznos od 4.538,09 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od 5. ožujka 2012. godine, rješenje o ovrsi je održano na snazi i u tom dijelu je ovršni postupak nastavljen.
4. Odlučujući o prizivu apelanta protiv rješenja Općinskog suda od 18. rujna 2018. godine, Kantonalni sud je donio rješenje od 1. srpnja 2020. godine kojim je priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na prijedlog tražitelja ovrhe donio rješenje o ovrsi na temelju ovršnih presuda od 29. srpnja 2004. godine i 5. ožujka 2012. godine. Nakon toga, je postupajući po prigovorima ovršenika prvostupanjski sud prigovore djelomično usvojio i ovršni postupak obustavio. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor koji se odnosio na potraživanje iznosa od 4.538,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. ožujka 2012. godine. U pogledu toga naveo je da je prvostupanjski sud zaključio da se radilo o potraživanju iz ovršne isprave (presude od 5. ožujka 2012. godine), pri čemu su zakonske zatezne kamate na ovaj iznos određene na prijedlog tražitelja ovrhe u skladu sa člankom 28. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP). Također, u pogledu prigovora zastarjelosti tog potraživanja, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastarjelosti neosnovan, te ga je odbio kao neosnovanog primjenom članka 379. stavak 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je presuda od 5. ožujka 2012. godine postala pravomoćna 6. siječnja 2014. godine, a prijedlog za izvršenje podnesen je 7. srpnja 2015. godine. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Naime, u pogledu apelantovih prigovora kojim je osporavao ovršnu ispravu, ističući da isprava nije pravomoćna i ovršna, naveo je da je ovršna isprava (presuda od 5. ožujka 2012. godine), pravomoćna 6. siječnja 2014. godine i izvršna 6. veljače 2014. godine, te se na presudi nalaze klauzule pravomoćnosti i izvršnosti. Nadalje, naveo je da je neosnovan prigovor usmjeren na zastarjelost zakonske zatezne kamate, budući da je zakonska zatezna kamata određena primjenom članka 28. stavak 2. ZOP.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, navodi da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kad je dozvolio izvršenje na osnovu isprave koja nije ovršna, kao i kad je odbio prigovor zastare.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na učinkovit pravni lijek
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovom prizivu podnesenom u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na osnovu pravomoćne odluke - presude. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević