Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3841/20 (M.Č.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3841/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3841/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. Č., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Č.

protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 63 0 I 001279 20 Gži od 21. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Ljubuškome broj 63 0 Mal 001279 19 I 2 od 13. ožujka 2020.

godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Č.

protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 63 0 I 001279 20 Gži od 21. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Ljubuškome broj 63 0 Mal 001279 19 I 2 od 13. ožujka 2020.

godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Č. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ljubuškoga, kojega zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 22. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 I 001279 20 Gži od 21. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Ljubuškome (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 001279 19 I 2 od 13. ožujka 2020. godine.

2. Rješenjem o ovrsi Općinskoga suda od 18. srpnja 2019. godine sud je odredio predloženu ovrhu, te odredio da će se ovrha provesti na novčanim sredstvima apelanta kao ovršenika.

3. Osporenim rješenjem Općinskoga suda od 13. ožujka 2020. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o ovrsi od 18. srpnja 2019. godine.

4. Osporenim rješenjem Kantonalnoga suda od 21. kolovoza 2020. godine priziv apelanta je odbijen i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz prvostupanjskoga spisa proistječe da je tražitelj ovrhe (JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar) prijedlog za ovrhu podnio na temelju pravomoćne i ovršne isprave, tj. presude Općinskoga suda od 6. srpnja 2009. godine, radi naplate duga u određenome iznosu. Kantonalni je sud istakao da činjenica da je u ovršnoj ispravi tražitelj ovrhe, tada tužitelj označen kao JP Elektroprivreda HZ HB d.o.o. Mostar, a u prijedlogu za ovrhu kao JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar, ne ukazuje na utemeljenost prigovora apelanta glede aktivne legitimacije tražitelja ovrhe, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud (prvostupanjski je sud, između ostaloga, naveo da bi bilo prestrogo promatrati ovu situaciju u smislu čl. 30. st. 2. Zakona o ovršnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZOP), na način da se od tražitelja ovrhe traži dostavljanje javne ovjerovljene privatne isprave kojom bi se premostila razlika u imenu firme, te da je općepoznata činjenica da je tražitelj ovrhe jedan jedini distributer električne energije na danome području). Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen i navod apelanta da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti, jer ista nije mogla postati pravomoćna i ovršna. Kantonalni je sud istakao da iz prvostupanjskoga parničnoga spisa proistječe da je glavna rasprava okončana 17. lipnja 2009. godine te da je na zapisniku određeno da će presuda biti donesena 6. srpnja 2009. godine o čemu su punomoćnici stranaka usmeno obavješteni, te upozoreni da presudu mogu preuzeti u pisarnici suda, i da im rok za priziv počinje teći od dana donošenja presude. Kantonalni je sud istakao da navedenoga dana punomoćnik apelanta nije preuzeo presudu, pa je sud konstatirao pravomoćnost 21. srpnja 2009. godine, a ovršnost 5. kolovoza 2009. godine, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti. Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen i prigovor zastare naplate potraživanja, budući da je ovršna isprava postala pravomoćna 21. srpnja 2009. godine, a ovršni postupak na temelju iste pokrenut 6. ožujka 2019. godine, dakle unutar deset godina, roka propisanoga u čl. 379. st. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Kantonalni je sud istakao da kako nije zastarjelo glavno potraživanje, to nije zastarjela niti naplata zakonske zatezne kamate, koja ne predstavlja samostalno potraživanje, a zastara naplate zatezne kamate se računa od podmirenja glavnoga potraživanja.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći pri tomu, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, da su „sudovi proizvoljno postupili sa prigovorom zastarjelosti potraživanja, jer je sukladno relevantnim odredbama ZOO zastarni rok protekao za glavnicu, a posebno za zatezne kamate“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnomu slučaju radi o ovršnome postupku u kojemu apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o ovršnome postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na temelju pravomoćne sudske odluke, tj. presude Općinskoga suda od 6. srpnja 2009. godine. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnome ovršnome postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obveze» apelanta, već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnomu slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3841/20 (M.Č.) | Sudska praksa | Aktio