Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3828/20 (A.G.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3828/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3828/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. G., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. G.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 Mal 037817 20 Gž 2 od 18. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 Mal 037817 19 Mal 2 od 13. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. G. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Šerif Nadarević, odvjetnik iz Cazina, podnijela je 22. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Mal 037817 20 Gž 2 od 18. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Mal 037817 19 Mal 2 od 13. siječnja 2020. godine.

2. Osporenom presudom Općinskoga suda od 13. siječnja 2020. godine obvezana je apelantica da tužiteljici („Berlina“ d.o.o. Bihać) na temelju neplaćenih usluga popravke automobila i zamjene autodijelova isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, i da joj nadoknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu (stavak I izreke). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu troškova preko dosuđenoga iznosa (stavak II izreke).

3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 18. kolovoza 2020. godine priziv apelantice protiv stavka I izreke prvostupanjske presude je odbijen kao neutemeljen, te je prvostupanjska presuda u tomu dijelu potvrđena, dok je priziv izjavljen protiv stavka II izreke prvostupanjske odbačen kao nedopušten.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz obrazloženja prvostupanjske odluke proistječe da je u sva tri slučaja opravke vozila u vlasništvu apelantice, vozilo kod tužiteljice dovozio njezin suprug (O.G.), ali da se na svim pročitanim pismenim ispravama nalazi ime i prezime apelantice kao vlasnice vozila i naručiteljice radova opravke, te osobe na koju glasi i opomena pred tužbu za neplaćeni račun, te da je tužiteljica na pismeni zahtjev apelantice kao vlasnice vozila i naručiteljice radova dala i pismeno objašnjenje za nastali kvar i izvršenu opravku. Kantonalni je sud istakao da dalje iz obrazloženja prvostupanjske odluke proistječe da zbog navedenoga nije prihvaćen istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer naručitelj radova nije bio njezin suprug, nego upravo apelantica kao vlasnica vozila. Kantonalni je sud istakao da je s obzirom da apelantica kao naručiteljica radova nije tužiteljici kao izvođaču radova platila račun za izvršenu opravku, prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev kao utemeljen u smislu odredbe čl.

600. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni je sud istakao da, s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, za ovakvo činjenično utvrđenje prvostupanjskoga suda, koje se i ne može pobijati prizivom u smislu čl. 433. st. 1. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), vezan je i drugostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da je po stavu toga suda prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev kao utemeljen, te dao valjane razloge zbog čega nije prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od strane apelantice, te da u tomu smislu u konkretnomu slučaju nema bitnih povreda postupka. Kantonalni je sud istakao kako je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, priziv je valjao odbiti kao neutemeljen, a prvostupanjsku presudu potvrditi sukladno čl. 226. ZPP-a. Kantonalni je sud istakao da je apelantica izjavila priziv u cijelosti pa i protiv stavka II, kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova preko dosuđenoga iznosa. Kantonalni je sud istakao da apelantica nema pravnoga interesa za podnošenje priziva protiv ovoga dijela prvostupanjske odluke, budući da je zahtjev tužiteljice u tomu dijelu odbijen.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise pri tomu navodeći da „apsolutno niti jedan dokaz ne upućuje na zaključak da je apelantica pasivno legitimisana“. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih utemeljila na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, osobito u pogledu prigovora pasivne legitimacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3828/20 (A.G.) | Sudska praksa | Aktio