Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/19 (S. G.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi i izdaci
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2570/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-2570/19, rješavajući apelaciju Suvada Ganibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvada Ganibegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026469 16 U od 27. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvad Ganibegović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati Zenice, podnio je 15. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026469 16 U od 27. maja 2019. godine.
2. Odlukom Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 02/III-03-1-256-3/16 od 26. februara 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za refundaciju troškova liječenja za zdravstvenu uslugu ugradnju Cabg-bypassa (iznos od 13.933,00 KM) pruženu u „Centru za srce BH“ Tuzla.
3. U obrazloženju odluke, Zavod je ukazao da u slučaju liječenja apelanta nije ispoštovana propisana procedura za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Fonda solidarnosti), jer apelant nije iskoristio mogućnost da svoje pravo na liječenje ostvari u redovnoj proceduri putem komisijske saglasnosti, u kojem slučaju je mogao biti stavljen na listu čekanja, na što nije pristao, već je pristao platiti usluge po cjenovniku „Centra za srce BH“ Tuzla za privatne pacijente, kako bi odmah bio hospitaliziran, čime je postupio izvan okvira propisane procedure. Dalje je naveo da se ne može zaključiti, da se radilo o hitnom slučaju, jer se u otpusnom pismu „Centra za srce BH“ Tuzla navodi da se radilo o planiranom operativnom zahvatu, a to proizilazi i iz prepiske sa „Centrom za srce BH“ Tuzla.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva broj 06-37-1893/16 od 29. marta 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv Odluke Zavoda od 26 februara 2016. godine.
5. U obrazloženju rješenja, Federalno ministarstvo zdravstva je ukazalo da iz otpusnog pisma Univerzitetsko Kliničkog centra Sarajevo - Centar za srce – Odjel za interventnu kardiologiju, vidljivo je da je apelant primljen kao premještaj iz JU Kantonalne bolnice Zenica, radi invazivne kardiološke procedure - kateterizacija srca, koja je apelantu urađena 27. avgusta 2015. godine, te je prezentirano "kariološko-kardiohirurškom" konzilijumu na kojem je odlučeno da je potreban operativni zahvat o kojem će apelant biti naknadno obaviješten, te je premješten u JU Kantonalnu bolnicu Zenica uz preporučenu terapiju. Dalje je ukazao da je iz otpusnog pisma JU Kantonalne bolnice Zenica proizilazi da je 28. avgusta 2015. godine apelant primljen kao povratnik iz Centra za srce Sarajevo, radi akutnog infarkta miokarda gdje mu je urađena koronarografija i dijagnostikovana trosudovna koronarna bolest i predložen je operativni tretman sa predloženim tretmanom liječenja, te je nakon provedenog liječenja apelant 3. septembra 2015. godine otpušten kući uz preporuku za daljnji tretman i kontrolu. Zatim je naveo da je 11. septembra 2015. godine izvršen pregled apelanta od strane karidologa u „Centru za srce BH“ Tuzla, nakon kojeg je preporučeno uraditi perfuzionu scintigrafiju miokarda i koja je apelantu urađena 29. septembra 2015. godine u Univerzitetsko kliničkom centru Sarajevo, Klinika za nuklearnu medicinu. Potom je naveo da je 7. oktobra 2015. godine apelantu urađen ultrazvuk srca u JU Kantonalna bolnica Zenica
- Služba za unutrašnje bolesti, a iz otpusnog pisma „Centra za srce BH“ Tuzla proizilazi da je 28. oktobra 2015. godine, s obzirom na nemogućnost izvođenja planirane PCI procedure, apelant preusmjeren na kompletnu hiruršku revaskularizaciju miokarda, bypass za LAD i RCA. Također je ukazao da je apelant naveo da je nakon što mu je neuspješno pokušana ugradnja stenta potražio dodatnu stručno mišljenje na sveučilišnoj bolnici univerziteta Ludwig-Maxmilijan na kojoj mu je, između ostalog, utvrđeno da se preporučuje hitna bypass operacija.
6. Federalno ministarstvo zdravstva je ukazalo da iz navedenog proizilazi da iako je apelantu prilikom invazivne kardiološke procedure - kateterizacije srca urađene u Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo, predložen operativni zahvat o kojem je apelant trebao biti naknadno obaviješten, ali iz spisa nije vidljivo da se apelant obraćao navedenoj zdravstvenoj ustanovi, u cilju određivanja termina u ovoj zdravstvenoj ustanovi, nego je 8. decembra 2015.godine, ponovno, primljen u „Centar za srce BH“ Tuzla, radi planiranog operativnog zahvata, koji mu je, nakon preoperativne pripreme, urađen 9. decembra 2015. godine, za koju uslugu je apelant platio iznos od 13.933,00 KM. Dalje je naveo da je u toku prvostepenog postupka, „Centar za srce BH“ Tuzla dostavio odgovor o okolnostima prijema i liječenja apelanta u navedenoj zdravstvenoj ustanovi iz kojeg proizilazi da je apelant došao samoinicijativno i da je informisan o terminu potrebne medicinske usluge i da mu je saopšteno da će biti stavljen na listu čekanja, da nije bio hitan slučaj niti je došao putem službe hitne pomoći ili iz neke druge zdravstvene ustanove, te je odlučio da plati predmetnu uslugu da ne bi čekao termin, te mu je usluga naplaćena po cjenovniku za privatne pacijente i da nije potpisao izjavu o dobrovoljnom pristanku plaćanja predmetne usluge.
7. Zatim je ukazao da nadležna Komisija za davanje saglasnosti za liječenje osiguranih lica na teret sredstava Fonda solidarnosti daje saglasnost za liječenje osiguranog lica na teret sredstava Fonda solidarnosti i upućivanju u zdravstvenu ustanovu sa kojom Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH ima ugovor o vrsti i obimu zdravstvene zaštite saglasno Odluci o utvrđivanju prioritetnih vertikalnih programa zdravstvene zaštite od interesa za Federaciju BiH i prioritetnih najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih djelatnosti koji će se pružati osiguranim licima na teritoriju Federacije BiH i saglasno Programu zdravstvene zaštite koja se ostvaruje iz sredstava Fonda solidarnosti. Dalje je ukazao da pravo na zdravstvenu uslugu po osnovu izdate saglasnosti ostvaruje se saglasno ugovorenom obimu za tekuću godinu, stepenu hitnosti, redoslijedu evidentiranja na listi čekanja u skladu sa Uputstvom o postupku utvrđivanja liste čekanja i načinu popune obrasca. Federalno ministarstvo zdravstva je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da u slučaju pružanja zdravstvene usluge apelantu nije ispoštovana procedura za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti. Dalje je naveo da naknadno izdata saglasnost Komisije za izdavanje saglasnosti za liječenje osiguranih lica na teret sredstava Fonda solidarnosti, koja je dostavljena uz žalbu, ne može predstavljati pravnu osnovu za refundaciju predmetnih troškova, s obzirom da se saglasno odredbama Pravilnika o načinu ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja pravo na liječenje u zdravstvene ustanove izvan kantona u kome je lice osigurano, na teret sredstava Fonda solidarnosti, ostvaruje na temelju izdate komisijske saglasnosti (uz prethodno mišljenje konzilija nadležne klinike). Zatim je naveo da je iz spisa vidljivo da je apelant pravo na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti mogao ostvariti u predviđenoj proceduri putem komisijske saglasnosti, u kom slučaju bi mogao biti stavljen na listu čekanja, a na što nije pristao već je isti pristao platiti usluge po cjenovniku „Centra za srce BH“ Tuzla za privatne pacijente. Na kraju je istakao da imajući u vidu navedeno i odredbu člana 9. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te odgovor „Centra za srce BH“ Tuzla proizilazi da je žalba apelanta neosnovana, s obzirom da procedura za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti, u konkretnom slučaju, nije ispoštovana.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 026469 16 U od 27. maja 2019. godine odbijena je tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva zdravstava od 29. marta 2016. godine.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na sadržaj člana 9. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te da su čl. od 25. do 29. Pravilnika o načinu ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja propisani uslovi i postupak za upućivanje osiguranog lica na liječenje u zdravstvene ustanove na teret sredstava Fonda solidarnosti. Zatim je naveo da iz spisa predmeta kao nesporno proizilazi da apelant nije, prije pružene ljekarske usluge, dobio saglasnost od Komisije za davanje saglasnosti za liječenje osiguranih lica na teret sredstava Fonda solidarnosti za osiguranike ZDK, te ukazao šta proizilazi iz odgovora „Centra za srce BH“ Tuzla. Kantonalni sud je naveo da je tužbu odbio jer apelant nije postupao po proceduri za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti, u kom slučaju bi po redovnoj proceduri mogao biti stavljen na listu čekanja u „Centru za srce BH“ Tuzla, te s obzirom da se nije radilo o hitnom slučaju (što proizilazi iz odgovora „Centra za srce BH“ Tuzla). Kantonalni sud je također istakao da navod tužbe da iz sveučilišne klinike iz Minhena proizilazi da se radi o hitnom slučaju odnosno da je hitnost nesporno utvrđena, je bez uticaja, jer je apelant bio dužan ispoštovati propisanu proceduru za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti, a navedenu mogućnost nije iskoristio, već je pristao platiti usluge po cjenovniku. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da naknadno pribavljena saglasnost ne može uticati na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer je apelant prvo trebao pribaviti saglasnost putem Komisije za davanje saglasnosti za liječenje osiguranih lica na teret sredstava Fonda solidarnosti i u tom slučaju bi bio stavljen na listu čekanja i imao pravo na refundaciju troškova liječenja.
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Kantonalnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni organ, kao i Kantonalni sud u osporenoj presudi pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu hitnosti za operativni zahtjev jer je u stručnoj ekspertizi Sveučilišne klinike iz Minhena utvrđeno da je zbog pogoršanog zdravstvenog stanja apelant životno ugrožen, te je apelantu preporučeno da se bez odlaganja na toj Klinici izvede operativni zahvat (Bypass operacija). Apelant navodi da liječenje ovog oboljenja spada u oboljenja čije se finansiranje odobrava na teret Fonda solidarnosti ukazujući na član 9. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te da apelant ima pravo na refundaciju troškova liječenja ukazujući na član 11. Zakona o zdravstvenom osiguranju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda jasno proizilazi da apelant nije postupao po proceduri za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti odnosno da je apelant bio dužan ispoštovati propisanu proceduru za ostvarivanje prava na liječenje na teret sredstava Fonda solidarnosti, te da navedenu mogućnost apelant nije iskoristio, već je pristao platiti usluge po cjenovniku. Također proizilazi da je apelant prvo trebao pribaviti saglasnost putem Komisije za davanje saglasnosti za liječenje osiguranih lica na teret sredstava Fonda solidarnosti, a ne naknadno, te bi u tom slučaju bi bio stavljen na listu čekanja i imao pravo na refundaciju troškova liječenja. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević