Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2645/20 (N. M., J. F. i I. A.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2645/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-2645/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Nisveta Milić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nisveta Milić, Jasna Feriz i Izet Aličković protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 378581 15 Rsž od 8.
lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nisveta Milić, Jasna Feriz i Izet Aličković (u daljnjemu tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 378581 15 Rsž od 8. lipnja 2020. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 16. siječnja 2015. godine tuženica (JU O.Š. Edhem Bulabdić Sarajevo) obvezana je da isplati apelantima određene iznose, i to: apelantici Nisveti Milić razliku manje isplaćene plaće zbog neusklađivanja osnovice za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, razliku manje isplaćene plaće na temelju usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnome iznosu za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz obvezu tuženice da za apelanticu uplati razliku doprinosa za PIO u određenome iznosu kod nadležnoga organa za PIO, razliku toploga obroka u određenome iznosu za određeno vremensko razdoblje, razliku regresa za 2012. godinu u određenome iznosu, jubilarnu nagradu za neprekidan rad kod tuženice u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezana je tuženica da apelantici Jasni Feriz isplati određeni iznos i to: na ime razlike manje isplaćene plaće zbog neusklađivanja osnovice za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, razliku manje isplaćene plaće na temelju usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz obvezu tuženice da za apelanticu uplati razliku doprinosa za PIO u određenome iznosu kod nadležnoga organa za PIO, razliku toploga obroka za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, razliku regresa za 2012. godine u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezana je tuženica da apelantu Izetu Aličkoviću isplati određeni iznos i to: razliku manje isplaćene plaće zbog neusklađivanja osnovice za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, razliku manje isplaćene plaće na temelju usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz obvezu tuženice da za apelanta uplati razliku doprinosa za PIO u određenome iznosu kod nadležnoga organa za PIO, razliku toploga obroka za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, razliku regresa u 2012. godine u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 8. lipnja 2020. godine priziv tuženice je djelomično uvažen pa se prvostupanjska presuda preinačava na način da se apelanti sa tužbenim zahtjevom u dijelu u kojemu potražuju isplatu razlike manje isplaćene plaće zbog neusklađivanja osnovice, razlike manje isplaćene plaće na temelju usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, sve sa zakonskom zateznom kamatom, zahtjevom za uplatu razlike doprinosa za PIO kod nadležnoga organa za PIO, razliku na ime toploga obroka i razliku na ime regresa za 2012. godinu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, odbijaju, dok se u preostalome dijelu priziv tuženice odbija (u dijelu jubilarne nagrade za apelanticu Nisvetu Milić) i prvostupanjska presuda potvrđuje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razliku plaće zbog neusklađivanja osnovice, obrazlažući da je tuženica u utuženomu razdoblju trebala obračun plaće vršiti po osnovici koja iznosi 60% od prosječne neto plaće zaposlenih u Federaciji BiH prema posljednjem podatku Federalnoga zavoda za statistiku, za prethodni kvartal. Kantonalni je sud istakao da se navedena osnovica nije mogla primijeniti jer takvo pravo ne proistječe iz Granskog kolektivnog ugovora Kantona Sarajevo. Kantonalni je sud istakao da osnovica za obračun plaće od 60% je određena zaključkom Vlade F BiH (na temelju koje je vještak obračunao razliku plaće za apelante) odnosi na osnovicu za obračun plaća službenika i namještenika u federalnim organima državne službe, a ne organima državne službe u Kantonu Sarajevo. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u dijelu odluke kojom je tuženica obvezana apelantima isplatiti razliku plaće na temelju povećanja najniže satnice. Kantonalni je sud istakao da je odredbama čl. 9. Općega kolektivnoga ugovora određeno da usklađivanje vrši Vlada Federacije BiH jednom godišnje. Kantonalni je sud istakao da u situaciji kada nema dokaza da je Federalni zavod za statistiku objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, na temelju kojih bi Vlada F BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, sud u parničnome postupku nema ovlaštenje prostom računicom i vještačenjem po vještaku gospodarske struke vršiti usklađivanje najniže bruto satnice sa porastom troškova života, a prema pravnom stavu zauzetom na sjednici građanskoga odjeljenja Vrhovnoga suda Federacije BiH od 27. siječnja 2017. godine. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe Kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH u dijelu u kojemu je usvojio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike naknade za topli obrok i naknade za regres. Kantonalni je sud istakao da ovaj sud smatra da apelanti razlike ovih naknada ne ostvaruju na temelju navedenoga Kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, već da ih ostvaruju na temelju odredbi Kolektivnoga ugovora za djelatnost osnovnoga obrazovanja KS.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise navodeći, između ostaloga, da su „uposlenice drugih škola pred istom sudom, na temelju istoga činjeničnoga stanja i primjenom istoga materijalnoga prava ostvarile svoje pravo na utvrđenu razliku plaće na temelju usklađivanja osnovice“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelanata da Kantonalni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drugačije odluke, tj. da je usvajao tužbene zahtjeve glede razlike plaće na temelju usklađivanja osnovice, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitoga suda je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti toga suda. Dakle, nadležnost Ustavnoga suda jeste da u svakomu konkretnomu slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ́ rješavao slična činjenična i pravna pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-121/19 od 9. rujna 2020. godine, točka 29., Odluka o dopustivosti broj AP-1344/18 od 6. lipnja 2018. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević