Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4391/19 (S. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4391/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4391/19, rješavajući apelaciju Slobodana Kajtuza, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slobodana Kajtuza.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 065998 18 Gž od 2. septembra 2019. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Kajtuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 12. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 065998 18 Gž od 2. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 065998 15 P od 10. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova, CJB Prijedor, PS Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. oktobra 2020. do 26. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 065998 15 P od 10. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati iznos od 8.603,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio da se tuženi obaveže da mu nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 8.603,27 KM, koji se odnosi na troškove avionskih karata od Frankfurta do Beča u iznosu od 1.129,05 KM, avionskih karata od Beča do Frankfurta u iznosu od 1.129,05 KM, avionskih karata od Frankfurta do Vankuvera u iznosu od 4.897,75 KM, troškove izostanka s posla V. Z. u trajanju od tri dana u iznosu od 460,32 KM, troškove pribavljanja punomoći i ovjere kod advokata u Kanadi u iznosu od 109,60 KM, te troškove boravka u Beču od tri dana u iznosu od 877,50 KM. Naveo je da je u toku postupka utvrdio da je apelant 26. juna 2014. godine s dvoje maloljetne djece doputovao iz Edmontona u Kozarsku Dubicu na odmor, da je sljedećeg dana Policijskoj stanici u Kozarskoj Dubici podnio zahtjev za izdavanje pasoša za maloljetnog sina i da je tom prilikom upozorio službenicu da je u starom pasošu upisana kanadska viza koju je potrebno unijeti u novi pasoš. Dalje je naveo da je utvrdio da je prilikom poništenja starog pasoša fizički uništena i viza za apelantovog sina, iz kojeg razloga se V. Z., koja je imala ovlašćenje apelanta i apelantove supruge da s njihovom djecom putuje u Kanadu linijom Zagreb–Frankfurt–Vankuver, morala 3. septembra 2014. godine s apelantovom djecom iz Frankfurta vratiti u Beč u Kanadsku ambasadu radi pribavljanja vize za apelantovog sina. Takođe je utvrdio da je V. Z. s apelantovom djecom prenoćila u Beču i da su se nakon pribavljanja potrebne vize sve troje avionskim letom iz Beča vratili u Frankfurt 6. septembra 2014. godine i zatim nastavili putovanje za Kanadu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je organ tuženog prilikom izdavanja novog i poništenja starog pasoša postupio suprotno odredbi člana 6 stav 2 Uputstva o načinu oduzimanja i poništavanja putnih isprava kojom je propisano da se poništavanje putne isprave vrši fizičkim uništenjem putne isprave i otiskivanjem štambilja ,,poništeno“, i to na praznim stranicama putne isprave, te da se stranice putne isprave koje nisu prazne ne poništavaju. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), između ostalog, propisano da je obična šteta umanjenje nečije imovine. U vezi s tim je istakao da je apelant dokazao da je putovanje V. Z. i apelantove djece prekinuto usljed propusta organa tužene, iz kojeg razloga su morali putovati iz Frankfurta u Beč i obrnuto, što je apelant dokazao avionskim kartama za navedene relacije. Osnovni sud je međutim naglasio da je avionske karte rezervisala i platila S. K. (u daljnjem tekstu: apelantova supruga), a ne apelant, i da apelant stoga nije pretrpio štetu, te da apelant nije dokazao ni da je snosio ostale troškove koje je naveo u činjeničnom dijelu tužbe, odnosno da je zbog tih troškova za njega nastala šteta. Naveo je i da je izostanak V. Z. s posla u trajanju od tri dana prouzrokovao štetu njoj, a apelant nije dokazao da joj je tu štetu nadoknadio. Dalje je naveo da, osim nedostatka aktivne legitimacije, apelant nije dokazao visinu štete za kupovinu karata od Beča do Frankfurta i obratno, kao i od Frankfurta do Vankuvera, s obzirom na to da se iz kopije fiskalnog računa na iznos od 509,46 KM ne vidi na šta se taj račun odnosi (iako je izveden na okolnost visine troškova avionske karte na relaciji Frankfurt–Beč), a apelant je u činjeničnim navodima tužbe naveo da troškovi avionskih karata na toj relaciji iznose 579,00 evra, te da nije dokazao ni visinu troškova za ostale avionske karte jer na tu okolnost nije izvodio dokaze. Pri tome je istakao da su osnovani navodi tuženog da apelant nije imao duple troškove za avionske karate od Frankfurta do Vankuvera jer nije dokazao da je imao troškove za kupljene karte za 3. septembar 2014. godine, kada je putovanje bilo prvobitno planirano. Osnovni sud je takođe naveo da apelant nije dokazao ni visinu troškova za pribavljanje punomoći i ovjere kod advokata u Kanadi u iznosu od 80,00 CAD (kanadskih dolara), kao ni troškove boravka V. Z. i apelantove djece u Beču u trajanju od tri dana u iznosu od 877,50 KM s obzirom na to da na te okolnosti nije izvodio materijalne dokaze, a svjedok A. K. je izjavila da je V. Z. i apelantovu djecu u Beču dočekao njihov poznanik iz Kozarske Dubice koji ih je smjestio kod svojih prijatelja, a pri tome nije navela da li je to bilo besplatno ili uz naknadu.

7. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 065998 18 Gž od 2. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je naveo da je apelant u žalbi osporavao zaključak prvostepenog suda o nedostatku aktivne legitimacije na njegovoj strani navodeći da je apelant ovlašćeni korisnik bankovnog računa svoje supruge (s kojeg je izvršeno plaćanje avionskih karata), kao i da je apelant u žalbi tvrdio da je nesporno da je V. Z. pretrpjela štetu usljed izostanka s posla, koju joj je apelant nadoknadio. Ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe jer je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da je avionske karte za put V. Z. i apelantove djece iz Kozarske Dubice za Kanadu 3. septembra 2014. godine rezervisala i platila apelantova supruga, a ne apelant. Pri tome je istakao da apelant nije dokazao da je V.Z. isplatio naknadu zbog njenog odsustva s posla u trajanju od tri dana, te je apelantove žalbene navode u tom pravcu ocijenio proizvoljnim. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev usljed nedostatka aktivne legitimacije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 270 tačka 5 i 271 Porodičnog zakona Republike Srpske kada su zaključili da apelant nije aktivno legitimisan s obzirom na to da bankovni račun s kojeg je apelantova supruga izvršila plaćanje avionskih karata predstavlja zajedničku imovinu u smislu navedenih zakonskih odredbi. Takođe je naveo da iz izvedenog dokaza „prethodnog stanja na računu“ apelantove supruge proizlazi da je apelant ovlašćeni korisnik tog bankovnog računa, kao i da je provedenim dokazima dokazao visinu predmetnog potraživanja.

b) Odgovori na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude zato što je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

11. Osnovni sud je naveo da je postupak vođen u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu.

12. Tuženi je naveo da apelant nije aktivno legitimisan u predmetnom parničnom postupku zato što je na izvodu o plaćenim avionskim kartama kao vlasnik bankarskog računa navedena apelantova supruga, koja apelantu nije dala punomoć da vodi predmetni parnični postupak. Naveo je da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova avionskih karata na relaciji Frankfurt–Vankuver neosnovan zato što nema dokaza da su te karte kupljene za 3. septembar 2014. godine, već samo postoji dokaz da su te karte kupljene 4. septembra 2014. godine, kada je rezervisan let za 6. septembar 2014. godine, što se vidi iz izvoda od 10. septembra 2014. godine na ime apelantove supruge, te da apelant nije dokazao da je zbog odgađanja leta pretrpio štetu. Takođe je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova spavanja i hrane zbog pribavljanja nove vize jer apelant nije pružio nijedan dokaz da su ti troškovi nastali. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

15. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 270.

(1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2)Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene.

(3)Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina.

(4)Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, ostvarena u toku trajanja braka zajednička je imovina.

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

(7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

(3)Ženik i nevjesta, odnosno bračni supružnici mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose u pogledu zajedničke imovine.

(4)Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.

(5) Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.

(6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

(7) Bračni supružnici ne mogu ugovarati primjenu prava strane države na svoje imovinsko-pravne odnose.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 P 065998 18 Gž od 2. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud primjećuje da je predmet spora u konkretnom slučaju bio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tuženi nadoknadi štetu koja se sastoji od troškova avionskih karata od Frankfurta do Beča i vice versa, avionskih karata od Frankfurta do Vankuvera, troškova izostanka s posla V. Z., troškova pribavljanja i ovjere punomoći kod advokata u Kanadi, te troškova boravka V. Z. i apelantove djece u Beču. Ustavni sud zapaža da je Osnovni navedeni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim zbog nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani, odnosno zato što apelant nije dokazao da je pretrpio štetu. Naime, Osnovni sud je istakao da je avionske karte rezervisala i platila apelantova supruga, kao i da apelant nije dokazao da je on nadoknadio štetu koju je pretrpjela V. Z. u vidu izgubljene zarade zbog izostanka s posla u trajanju od tri dana, te da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu troškova pribavljanja i ovjere punomoći kod advokata u Kanadi, niti troškova boravka V. Z. i apelantove djece u Beču, jer na te okolnosti nije izvodio materijalne dokaze. Ustavni sud dalje primjećuje da je Okružni sud podržao kao pravilan zaključak da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe jer je utvrđeno da je avionske karte za put V. Z. i apelantove djece iz Kozarske Dubice za Kanadu 3. septembra 2014. godine rezervisala i platila apelantova supruga, a ne apelant, kao i da apelant nije dokazao da je V. Z. isplatio naknadu zbog njenog odsustva s posla, slijedom čega je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev usljed nedostatka aktivne legitimacije.

28. U konkretnom slučaju apelant osporava zaključak redovnih sudova o nedostatku aktivne legitimacije na njegovoj strani inter alia pozivajući se na činjenicu da je u braku sa S. K., s čijeg bankovnog računa su plaćene sporne avionske karte, te ukazujući na odredbe Porodičnog zakona Republike Srpske koje regulišu pitanje zajedničke imovine bračnih supružnika i raspolaganje tom imovinom. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka nisu razmotrili mogućnost primjene relevantnih zakonskih odredbi koje regulišu pitanje zajedničke imovine bračnih supružnika. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedeno pravno pitanje nesporno objektivno relevantno za razrješenje predmetnog spora, te da je drugostepeni sud, shodno odredbi člana 221 Zakona o parničnom postupku, dužan da prilikom odlučivanja o žalbi ex officio pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku, propuštajući da u predmetnom postupku razmotri mogućnost primjene relevantnih pravila porodičnog prava, zanemario važan aspekat predmetnog spora koji je mogao uticati na konačnu odluku, iz kojeg razloga obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava mjerilo relevantnosti.

29. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u situaciji kada obrazloženje osporene odluke Okružnog suda ne sadrži elaboriranje svih relevantnih odredbi materijalnog prava, niti iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su u konkretnom slučaju uzete u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4391/19 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio