Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2367/19 (Sberbank a.d. Banja Luka i Inter Gas Inženjering d.o.o.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Hipoteka
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2367/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2367/19, rješavajući apelacije Sberbank a.d. Banja Luka i Inter Gas Inženjering d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Inter Gas Inženjering d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 010790 19 Rev od 5. aprila 2019. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, shodno članu 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Inter Gas Inženjering d.o.o. Banja Luka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu Inter Gas Inženjering d.o.o. Banja Luka isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, shodno članu 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Sberbank a.d. Banja Luka i Inter Gas Inženjering d.o.o. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 010790 19 Rev od 5. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 010790 18 Gž od 14. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banje Luke, podnijela je 31. maja 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 010790 19 Rev od 5. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 010790 18 Gž od 14. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2367/19. Prvoapelantkinja je 21. avgusta 2019. godine dostavila i dopunu apelacije.

2. Inter Gas Inženjering d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, 6. jula 2019. godine je takođe podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 85 0 P 010790 19 Rev od 5. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda broj 85 0 P 010790 18 Gž od 14. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2774/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su prvoapelantkinja i drugoapelant (u daljnjem tekstu zajedno: apelanti) Ustavnom sudu dostavili dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na iste presude i isti pravni i činjenični osnov, Ustavni sud je, u smislu člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2367/19 i AP 2774/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2367/19.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Miroslava Pijunovića i 17 ostalih tužilaca, poimenično navedenih u osporenim presudama (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 19. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 25. avgusta 2020. godine, Okružni sud 3. septembra 2020. godine, Osnovni sud 7. septembra 2020. godine i tužioci 10. septembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Tužioci su 9. marta 2006. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv apelanata i ostalih tuženih. Osnovni sud je zakazao 13 ročišta, od kojih je 10 održano, a tri su odložena.

8. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 010790 18 P 2 od 12. jula 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i u odnosu na apelante i ostale tužene utvrđeno da su tužioci, poimenično navedeni u presudi, stekli pravo svojine na stanovima preciziranim u presudi u dijelovima 1/1 i upisani kao takvi u Knjigu uloženih ugovora pod brojevima preciziranim u presudi (stav 1). Presudom je u odnosu na apelante i ostale tužene utvrđeno da su tužioci stekli pravo susvojine s dijelovima od po 1/19 na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade i na zemljištu pod navedenom zgradom, sve precizirano u presudi (stav 2). Presudom je u odnosu na prvotuženog Milenka Božića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i u odnosu na apelante utvrđeno da je nedopušteno izvršenje koje se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 085-0-Ip- 06-000 071 u dijelu koji se odnosi na stanove tužilaca, opisane u prvom stavu ove presude, kao i u dijelu koji se odnosi na susvojinske dijelove tužilaca od po 1/19 na zajedničkim dijelovima zgrade u kojoj se stanovi nalaze i na zemljištu pod tom zgradom i koje služi njenoj redovnoj upotrebi, pa je u navedenom dijelu ukinuto Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 085-0-Ip-06-000 071 od 31. avgusta 2006. godine te naloženo obustavljanje izvršnog postupka (stav 3). Presudom je u odnosu na prvotuženog i apelante utvrđeno da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava u korist povjerioca „Zepter komerc bank“ a.d. Banja Luka, (čiji je pravni sljednik prvoapelantkinja) na stambeno-poslovnom objektu preciziranom u presudi, koja je izvršena na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj R2-106/05 od 11. marta 2005 godine, pa je navedeno rješenje ukinuto i naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da na osnovu ove presude izvrši brisanje navedene uknjižbe založnog prava (stav 4). Presudom su obavezani prvotuženi, apelanti i tuženo Udruženje izbjeglih i raseljenih lica „Složno“ Doboj (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da tužiocima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 131.281,50 KM.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su svi tužioci (odnosno pravni prednici nekih od njih) tokom 2002. godine s trećetuženim kao investitorom zaključili ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnih stanova, kao i anekse tih ugovora u toku 2004. godine, kojim je kao investitor umjesto trećetuženog označen prvotuženi, a koji ugovori su ovjereni kod Osnovnog suda. Utvrđeno je da je zgrada u kojoj se nalaze predmetni stanovi izgrađena na zemljištu bliže opisanom u izreci presude i ono je u zemljišnoj knjizi (na osnovu Ugovora o kupoprodaji Ov. br. 1720/02 od 27. maja 2002. godine) bilo upisano kao svojina prvotuženog. Utvrđeno je i da je nakon izgradnje zgrade sa stanovima i poslovnim prostorom u prizemlju, na osnovu rješenja nadležnog organa o izdavanju upotrebne dozvole od 23. juna 2004. godine i Rješenja Dn. 634/04 od 25. juna 2004. godine, prvotuženi uknjižen i na zk. tijelu II – stambeno-poslovnom objektu u kojem se nalaze predmetni stanovi te da su svi tužioci investitoru isplatili ugovorenu cijenu i o tome dobili i odgovarajuću potvrdu. Utvrđeno je i da su tužioci stupili u posjed kupljenih stanova, te su se, na osnovu navedenih ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana, potvrde o plaćanju kupoprodajne cijene, zapisnika o primopredaji stana, priloženih tlocrta stanova i uvjerenja da stanovi nisu uknjiženi u zemljišne knjige, tokom 2004. godine upisali kao vlasnici stanova u Knjizi uloženih ugovora kod Republičke uprave.

10. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su svi tužioci, odnosno njihovi prednici, kod ovakvog stanja stvari postali vanknjižni vlasnici prije donošenja Rješenja Osnovnog suda broj R2-106/05 od 11. marta 2005. godine o zasnivanju založnog prava, odnosno građenjem na tuđem zemljištu, kao i akcesornih prava, da li je ništava uknjižba založnog prava u korist povjerioca na nepokretnosti na kojoj se nalazi stambeno-poslovni objekat u kojem su predmetni stanovi, da li postoji pravni osnov za brisanje hipoteke upisane na osnovu rješenja od 18. aprila 2005. godine i uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, da li je slijedom toga nedopušteno naprijed precizirano izvršenje koje se vodi kod ovog suda i da li ga treba ukinuti i obustaviti navedeno izvršenje.

11. Osnovni sud je u vezi s tim obrazložio da iz odredbi člana 356 Zakona o stvarnim pravima proizlazi da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započetih na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončati po odredbama tih propisa. S obzirom na opredijeljeni tužbeni zahtjev i vrijeme podnošenja tužbe, na predmetni postupak se pri utvrđivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, prema obrazloženju tog suda, imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Prema odredbi člana 19 Zakona, u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na stan i poslovnu prostoriju kao poseban dio zgrade. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da su predmet prava etažne svojine stan kao posebni dio zgrade, zajednički dijelovi zgrade i zemljište na kojem se nalazi zgrada sa stanovima u etažnoj svojini, a na zemljištu na kojem je podignuta zgrada s etažnim stanovima etažni sopstvenici imaju pravo trajnog korišćenja zemljišta. Dalje je obrazloženo da je odredbom člana 4 Zakona o svojini na dijelovima zgrade propisano da na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelj, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, prostorije za pranje rublja, uređaji za zagrijavanje), ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja, a da na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata, stepenište, dimnjaci, liftovi i drugi uređaji, tavanske i podrumske prostorije, terase, pregradni zidovi između dva stana ili prostorije), ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo korišćenja. Dijelovi zgrade koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, kako je obrazloženo, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe. Navedeno je i da je odredbom člana 21 stav 1 Zakona propisano da se pravo svojine stiče stvaranjem nove stvari spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticajem svojine od nevlasnika, okupacijom i drugim slučajevima određenim zakonom.

12. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da su ugovori o udruživanju sredstava za izgradnju stanova koje su zaključili tužioci predstavljali osnov za gradnju stambeno-poslovnog objekta, odnosno za građenje na tuđem zemljištu. Uvidom u materijalne dokaze, kako je obrazložio taj sud, utvrđeno je da su svi tužioci, odnosno prednici tužilaca ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju stanova zaključili s drugotuženim i da su izvršili uknjižbu predmetnih stanova prije nego što je upisana hipoteka, odnosno založno pravo na nepokretnostima. Prvotuženi, dakle, prema obrazloženju tog suda, ničim nije sporio izgradnju naprijed navedenih stanova, tako da su tužioci pravo svojine na stanovima stekli po osnovu građenja na tuđem zemljištu, a slijedom toga, shodno odredbama Zakona, tužioci su stekli i pravo susvojine na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u kojoj se njihovi stanovi nalaze i na zemljištu pod tom zgradom i zemljištu koje služi za njihovu redovnu upotrebu, pa taj sud smatra da je ovaj dio tužbenog zahtjeva osnovan. Prema obrazloženju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju stečena prava tužilaca, stečena građenjem na predmetnim stanovima, već su bila upisana u knjigu uloženih ugovora kod nadležne Republičke uprave prije nego što je upisana hipoteka, odnosno založno pravo po rješenju Osnovnog suda od 11. marta 2005. godine. Cijeneći odredbu člana 94 Zakona o zemljišnim knjigama, taj sud je istakao da je utvrdio da primjena propisa o knjizi položenih ugovora uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulisano njeno obrazovanje i vođenje ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis svojine na posebnim dijelovima zgrade u skladu s ovim zakonom.

13. Osnovni sud je obrazložio i da je utvrđeno da je rješenjem od 11. marta 2005. godine zasnovana hipoteka, odnosno založno pravo koje je upisano u korist apelantovog pravnog prednika, a isti upis je izvršen na osnovu Rješenja DN 208/05 od 18. aprila 2005. godine. Dalje je utvrđeno da je navedena hipoteka zasnovana radi obezbjeđenja potraživanja povjerioca „Zepter komerc“ banke a.d. Banja Luka prema dužniku drugoapelantu, a da je utvrđeno, i kako je već rečeno, uvidom u etažnu evidenciju knjiženja stanova i knjige uloženih ugovora stambenih zgrada i stanova, da su svi stanovi uknjiženi na osnovu ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana, ovjereni u Osnovnom sudu i Poreskoj upravi, potvrda o izmirenim obavezama, odnosno da su uknjiženi svi tužioci od 1. do 18, i to kako su s opisom i površinom naznačeni u izreci presude. S obzirom na navedeno, tužioci su uložili prigovore na navedene upise, povodom čega su i upućeni na parnicu radi dokazivanja prava svojine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da smatra da je osnovan i tužbeni zahtjev tužilaca kojim oni traže da se utvrdi kao nedopušteno navedeno izvršenje. I u dijelu tužbenog zahtjeva tužilaca koji se odnosi na prvotuženog i apelanta, prema obrazloženju tog suda, a kojim se traži da se utvrdi da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava u korist „Zepter komerc bank“ a.d. Banja Luka, čiji je pravni sljednik prvoapelantkinja na predmetnom stambeno-poslovnom objektu, taj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužilaca osnovan. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je, kako je već rečeno, utvrđeno da je rješenje o uknjižbi založnog prava doneseno poslije upisa tužilaca u etažnu knjigu uloženih ugovora, odnosno posjedovni list, s pravom svojine na stanovima, te da je predmetno rješenje doneseno, a da prethodno nije provjereno stanje upisa u katastru. Osnovni sud je istakao i da je uvidom u krivičnu Presudu tog suda broj 85 0 K 001923 08 K od 7. septembra 2009. godine utvrđeno da je protiv prvotuženog pokrenut i okončan krivični postupak za obmanu prilikom dobijanja kredita od davaoca kredita – prednika prvoapelantkinje, te da nije utvrđeno da je prvotuženi počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret. Međutim, iz obrazloženja navedene presude, kako je naveo taj sud, utvrđeno je da su učesnici postupka, kako vanparničnog prilikom uspostavljanja založnog prava tako i izvršnog postupka, imali saznanja da su tužioci s trećetuženim (čiji je zastupnik bio prvotuženi) zaključili ugovore o izgradnji stanova na stambeno-poslovnom objektu na kojem je uspostavljeno založno pravo, a u kojem se nalaze stanovi svih tužilaca, odnosno da su bili nesavjesni. O troškovima postupka taj sud je odlučio na osnovu odredbi čl. 386, 387 i 396 ZPP, te odredbi Advokatske tarife, pa je apelante i ostale tužene obavezao da tužiocima solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 131.281,50 KM, a koji se odnosi na troškove precizirane u presudi. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

14. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 010790 18 Gž od 14. decembra 2018. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te je odbijen i zahtjev tužilaca za naknadu troškova odgovora na žalbu apelanata. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te navedeno da ih je Okružni sud u potpunosti prihvatio.

15. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 010790 19 Rev od 5. aprila 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev tužilaca za naknadu troškova za sastavljanje revizije. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da se kod takvog stanja stvari, prema ocjeni tog suda, radi o ugovorima o prodaji nepokretnosti, iako su oni od strane nižestepenih sudova drugačije imenovani. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ugovori o udruživanju sredstava za izgradnju stana imaju sve elemente ugovora o prodaji nepokretnosti, kao i formu propisanu odredbama čl. 454 i 455 Zakona o obligacionim odnosima, kao i Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, navedeni ugovori, kako je obrazloženo, sadrže odredbu prema kojoj investitor (u prvo vrijeme trećetuženi, a po zaključenim aneksima prvotuženi) ovlašćuje udružioce sredstava (tužioce) da bez njegove svake dalje saglasnosti, uz prilaganje određene dokumentacije, mogu izvršiti uknjižbu prava svojine na svoje ime kod nadležnih državnih organa, što takođe upućuje na zaključak da se radi o sticanju svojine kupovinom, na osnovu pravnog posla (kako tvrde i revidenti), a ne građenjem na tuđem zemljištu, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, unatoč tome, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su utvrdili da su tužioci na predmetnim stanovima stekli pravo svojine, pravilno primjenjujući odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora i aneksa tih ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stanova.

16. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 33 Zakona propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Kako je obrazloženo, među strankama nije sporno da su tužioci s trećetuženim, odnosno prvotuženim (kako je naprijed objašnjeno pri opisivanju aneksa zaključenih ugovora) zaključili ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju stanova, koji su ovjereni kod nadležnog suda, čime je taj ugovor postao perfektan. Zaključenjem tih ugovora, njihovom ovjerom i izmirenjem novčanih obaveza, tužioci su, prema mišljenju Vrhovnog suda, stekli valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na spornim stanovima. Vrhovni sud je istakao da je za sticanje prava svojine potreban, pored valjanog pravnog osnova, i valjan, zakonom propisan način sticanja, a to je upis u javne knjige ili na drugi način određen zakonom, kako je propisano naprijed citiranom odredbom Zakona. S obzirom na predmet kupovine – stanovi (njih 18) u stambeno-poslovnoj zgradi, očigledno je, kako je obrazloženo, da se radi o svojini na posebnom dijelu nepokretnosti (etažnoj svojini), o kojoj govori odredba člana 19 Zakona, odredba člana 1 stav 1 Zakona o svojini na dijelovima zgrade, a sada odredba člana 80 Zakona o stvarnim pravima. Prema odredbi člana 21 stav 1 Zakona o svojini na dijelovima zgrade, etažna svojina upisuje se u posebnu zemljišnu knjigu koja nosi oznaku „Etažna svojina“ (,,E“), te je na osnovu te odredbe i odredbe člana 30 Zakona o zemljišnim knjigama koji je bio na snazi u vrijeme upisa prava tužilaca, prema mišljenju tog suda, jasno da su tužioci stekli pravo svojine na predmetnim stanovima, što ih čini i aktivno legitimisanim u ovom sporu.

17. Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 6 stav 2 Zakona o svojini na dijelovima zgrade svaki etažni vlasnik ima svojinu na idealnom dijelu građevinske parcele srazmjerno vrijednosti svog posebnog dijela prema ukupnoj vrijednosti cijele zgrade, kao i zajedničku svojinu na dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima (član 4 stav 3 tog zakona). Slijedom izloženog, prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud nije pogriješio kada je odlučio kao u stavu 2 svoje presude, a ni drugostepeni, kada je takvu odluku potvrdio jer su tužioci dokazali postojanje svojih prava na predmetnim stanovima koji su predmet naprijed preciziranog izvršenja. Kako su, dakle, zbog postojanja prava svojine tužilaca na stanovima koji bi bili predmet izvršenja, prema obrazloženju tog suda, ispunjeni uslovi za proglašenje izvršenja nedopuštenim, nižestepeni sud je u ovom slučaju, suprotno tvrdnjama apelanata, a saglasno odredbi člana 53 stav 5 Zakona o izvršnom postupku, bio ovlašćen da ukine rješenje o izvršenju i naloži obustavljanje izvršnog postupka, kako pravilno obrazlaže i drugostepeni sud. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, nisu pogriješili nižestepeni sudovi ni kada su utvrdili da nije pravno valjana uknjižba založnog prava izvršena na osnovu rješenja od 18. aprila 2005. godine u korist prednika prvoapelantkinje na osnovu rješenja Osnovnog suda 11. marta 2005. godine. Vrhovni sud je naveo da se hipoteka stiče upisom u javne knjige, izvršenim na osnovu pravnog posla ili sudske odluke (član 64 Zakona), a kod postojanja hipoteke povjerilac je ovlašćen da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nepokretnosti prije svih ostalih, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nepokretnosti (član 63 Zakona), kako pravilno ukazuju apelanti. Međutim, prema obrazloženju Vrhovnog suda, prvi i osnovni uslov za valjanost hipoteke je činjenica da je hipotekarni dužnik (zalogodavac) vlasnik nepokretnosti koju zalaže (stavlja pod hipoteku) u korist povjerioca.

18. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, prvotuženi, koji je u korist prvoapelantkinje opteretio pravom zaloge cijelu stambeno-poslovnu zgradu u kojoj se nalaze predmetni stanovi, a radi obezbjeđenja njenog potraživanja od drugoapelanta, davno prije toga je te stanove prodao tužiocima i oni su se, prije donošenja rješenja kojim je određen upis založnog prava (11. marta 2005. godine), a pogotovo prije upisa ove hipoteke u zemljišnu knjigu (18. aprila 2005. godine), upisali kao vlasnici predmetnih stanova u Knjigu uloženih ugovora, kako je obrazloženo. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je istakao da, suprotno tvrdnjama apelanata, tužioci nisu morali posebno tražiti utvrđenje ništavosti sporazuma zaključenog između apelanata na osnovu kojeg je sporna hipoteka upisana. Oni, kao vlasnici predmeta zaloge, nisu morali tražiti da sud presudom utvrdi ništavost pravnog posla kojim su treća lica (tuženi) raspolagala njihovom svojinom (konstituisali na njoj založno pravo) jer ih takav pravni posao ne sprečava da štite svoja prava traženjem utvrđenja o nevaljanosti samog upisa hipoteke i njenog brisanja. Prema tome, prema mišljenju tog suda, okolnost da je založno pravo formalnopravno upisano u zemljišnu knjigu u skladu s odredbom člana 64 Zakona, a kod činjenice da prvotuženi nije vlasnik založene stvari, bez obzira na stanje upisa u zemljišnoj knjizi jer su tužioci dokazali da taj upis nije istinit, sama za sebe, ne dokazuje valjanost upisane hipoteke. Vrhovni sud je istakao da ni sami apelanti ne spore da prvotuženi nije vlasnik predmetne stambeno-poslovne zgrade, priznaju da tužioci imaju valjane pravne osnove za sticanje prava svojine na predmetnim stanovima, ali da nisu upisani kao vlasnici u zemljišnu knjigu, odnosno da je upisan prvotuženi, a da apelante ništa nije obavezivalo da istražuju i utvrde pravo stanje stvari. Prema mišljenju tog suda, upravo je suprotno – s obzirom na pozicije koje su imali u pravnim poslovima koji su uzrokovali vođenje ovog postupka, te djelatnost prvoapelantkinje, naravno da je na prvoapelantkinji bila veća obaveza provjere stanja upisa u odgovarajućim javnim evidencijama.

19. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da je prvotuženi prema svemu bio apsolutno nesavjestan u ovom pravnom poslu – uspostavljanja prava zaloge na nepokretnosti za koju je sasvim izvjesno, po prirodi stvari, jer je s tužiocima zaključio ugovore o prometovanju stanova u zgradi koju daje u zalog, znao da ona ne može biti njegova isključiva svojina. Prvoapelantkinja, s obzirom na svoju djelatnost i dužni profesionalni oprez koji mora uložiti pri zaključenju bankarskih poslova, svakako je mogla znati da stambeno-poslovna zgrada, koja je već i useljena, nije svojina prvotuženog, nego da je izvršena prodaja izgrađenih stanova (njih 18) i u svakom slučaju, prema mišljenju tog suda, prvoapelantkinja je trebalo da izvrši provjeru u Knjizi uloženih ugovora, a jednako tako je trebalo da postupa i drugoapelant koji je postao dužnik prvoapelantkinje preuzimanjem duga od preduzeća DOO ,,Komp-Mat“ iz Doboja. Vrhovni sud je istakao da su ovakav zaključak nižestepeni sudovi s pravom zasnovali i na sadržaju obrazloženja krivične Presude Osnovnog suda broj 85 0 K 001923 08 K od 7. septembra 2009. godine, a sve precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog navedenog, a prije svega zbog utvrđene nesporne činjenice da su svi tužioci upisani kao vlasnici predmetnih stanova prije 11. marta 2005. godine (dan donošenja rješenja o određivanju upisa spornog založnog prava u korist pravnog prednika prvoapelantkinje), odnosno prije 18. aprila 2005. godine (dan upisa tog založnog prava u zemljišnu knjigu) Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Drugoapelant smatra i da je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao nerazumno dugo. Apelanti navode da su nesporno dokazali da se tužioci nisu uknjižili kao vlasnici predmetnih stanova po osnovu valjanih ugovora o udruživanju sredstava iako su takvu mogućnost i pravni osnov imali u vrijeme kada je izvršen upis sporne hipoteke. Navode da sudovi pogrešno zaključuju da su tužioci bili vlasnici jer u zemljišnim knjigama takvi upisi nisu bili zabilježeni, čime se narušava princip povjerenja u zemljišne knjige. Navode i da presude nisu adekvatno obrazložene te komentarišu institut hipoteke. Apelanti navode i broj predmeta Osnovnog suda preciziran u apelaciji, te iznose stav da su redovni sudovi u tom predmetu sa skoro istim strankama i skoro istim činjenicama kao što su konkretne donijeli potpuno suprotne odluke. Smatraju i da je zbog svega navedenog pogrešna i odluka o troškovima postupka. Prvoapelantkinja je u dopuni apelacije dostavila Odluku Ustavnog suda broj AP 2795/17 za koju smatra da Ustavni sud treba primijeniti isti stav i u konkretnom predmetu.

b) Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je pri odlučivanju o tužbenim zahtjevima tužilaca primijenjeno relevantno pravo za konkretan slučaj i presude su donesene u skladu s procesnim zakonom, zbog čega nije bila kršenja prava apelanata i zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

22. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata na koja se u apelacijama pozivaju i da su apelacije neosnovane.

23. Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta te istakao da apelaciju treba odbiti jer je neosnovana.

24. Tužioci su naveli da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju te da je nesporno dokazano da su tužioci postali vlasnici predmetnih stanova prije uspostavljanja založnog prava na zgradi u kojoj se stanovi nalaze.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.

U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na stan i poslovnu prostoriju kao posebnom delu zgrade.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 63.

Radi obezbjeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nepokretnosti.

Hipoteka se odnosi na celu nepokretnost, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne delove i pripatke.

Za obezbjeđenje jednog potraživanja može se zasnovati hipoteka na više nepokretnosti (zajednička hipoteka).

Založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje povjerioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti (nedjeljivost hipoteke).

Član 64.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.

26. Zakon o svojini na dijelovima zgrade („Službeni list SRBiH“ broj 35/77) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelj... tavan... i sl.), ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja.

Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata... tavanske i podrumske prostorije... i sl.) ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo korišćenja.

Dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.

Član 6.

Ako je zgrada u etažnoj svojini podignuta na zemljištu u društvenoj svojini, svaki etažni vlasnik te zgrade ima pravo korištenja građevinske parcele na kojoj je zgrada podignuta u skladu sa namjenom zemljišta i posebnih dijelova zgrade.

Ako je zgrada u etažnoj svojini podignuta na zemljištu u svojini građana ili građanskih pravnih lica, svaki etažni vlasnik ima svojinu na idealnom dijelu građevinske parcele srazmjerno vrijednosti svog posebnog dijela ukupnoj vrijednosti cijele zgrade.

Član 21. stav 1.

Etažna svojina upisuje se u posebnu zemljišnu knjigu koja nosi oznaku „Etažna svojina“ („E“).

27. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – Z.O. i 6/12 – Z.O.) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03 i 46/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Vlasništvo na stanu koje se upisuje u zemljišnu knjigu

1. Za svako vlasništvo na stanu uspostavlja se poseban zemljišnoknjižni uložak. Zemljišnoknjižni uložak zemljišta se po službenoj dužnosti zatvara. U zemljišnoknjižnom ulošku stana se upisuje posebno vlasništvo koje pripada suvlasničkom dijelu i kao ograničenje suvlasništva priznavanje prava posebnog vlasništva, koji pripadaju drugim suvlasničkim dijelovima. Potrebno je ukazati na ostale zemljišnoknjižne uloške stanova koji pripadaju ovoj zajednici vlasništva na stanovima.

2. Bliži opis suvlasničkog dijela i vlasništva na stanu se vrši u odjeljku A.

3. Radi bližeg označavanja predmeta i sadržaja posebnog vlasništva može se uputiti na izjavu o diobi, dogovor o diobi i plan podjele.

4. Uz zahtjev za upis potrebno je priložiti sljedeće dokaze:

1. Crtež sa pečatom, štambiljom i potpisom nadležnog organa vlasti, iz koga je vidljiva podjela zgrade kao i položaj i veličina dijelova zgrade koji se nalaze u posebnom vlasništvu i dijelova zgrada koji se nalaze u zajedničkom vlasništvu (plan podjele). Sve pojedinačne prostorije koje pripadaju vlasništvu na istom stanu označavaju se odgovarajućom istom oznakom koja treba da se podudara sa brojem navedenim u odobrenju upisa.

2. Uvjerenje nadležnog organa vlasti da se radi o cjelovitoj jedinici (uvjerenje o cjelovitosti).

Član 94.

Primjena propisa o knjizi položenih ugovora Knjiga položenih ugovora uspostavljena je na osnovu propisa kojima je regulisano obrazovanje i vođenje ove knjige ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 010790 19 Rev od 5. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantkinja je primila 7. maja 2019. godine, a apelacija broj AP 2367/19 je podnesena 31. maja 2019. godine, a drugoapelant je osporenu presudu primio 7. maja 2019. godine, a apelacija broj AP 2774/19 je podnesena 6. jula 2019. godine, tj. obje u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava svojine tužilaca na predmetnim stanovima te valjanosti upisa založnog prava u korist apelanata na zgradi i zemljištu na kojem se nalaze predmetni stanovi, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

U odnosu na osporene presude

37. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i pogrešnog utvrđivanja činjenica.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, dali jasna i argumentovana obrazloženja svojih odluka za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da su navedeni sudovi jasno obrazložili da je prvotuženi, prodajom predmetnih stanova tužiocima, prestao biti vlasnik tih stanova na kojima su se, prije uspostavljanja hipoteke na osnovu ugovora između prvotuženog i apelanata, tužioci uknjižili kao etažni vlasnici stanova s dijelom 1/1 u Knjizi uloženih ugovora. Zbog navedenog, prvotuženi više nije ni mogao raspolagati predmetnim stanovima, niti upisati založno pravo na njima, a što je u skladu s naprijed citiranim odredbama Zakona, Zakona o svojini na dijelovima zgrada i Zakona o zemljišnim knjigama, niti je bilo moguće voditi izvršni postupak u vezi s navedenom hipotekom s obzirom na to da lice ne može dati saglasnost za zasnivanje hipoteke na nepokretnosti koja nije u njegovoj svojini.

40. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti navode da se neki od tužilaca nisu uknjižili kao vlasnici prije uspostavljanja hipoteke. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su apelanti u toku postupka pred redovnim sudovima ponudili takve dokaze, već da je, suprotno tome, dokazano da su tužioci stekli pravo svojine na predmetnim stanovima prije uspostavljanja sporne hipoteke. Ustavni sud, u vezi s tim, smatra i da iz stanja spisa ne proizlazi da su relevantne činjenice ostale nerazjašnjene ili da redovni sudovi nisu proveli neki od dokaza koji bi bio bitan za donošenje odluke u ovom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da se apelanti pozivaju na presude redovnih sudova precizirane u apelaciji, za koje tvrde da su potpuno suprotne presudama koje oni osporavaju, a da su donesene u postupku „između skoro istih stranaka i vezano za skoro iste činjenice“. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da da bi se apelanti mogli pozivati na suprotnu praksu u istim predmetima potrebno je da dokažu da se radi o istovjetnim strankama i činjenicama, a ne „skoro istim“, kako to apelanti ovdje navode. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na adekvatan način obrazložili i odluku o troškovima postupka, koja navodima apelanata nije dovedena u pitanje, te da su redovni sudovi pri tome dali detaljan prikaz učinjenih troškova i njihovu kako pojedinačnu tako i zbirnu vrijednost, pri čemu se vodilo računa o tome da su tužioci u postupku uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevima, a što je u skladu s naprijed citiranim odredbama ZPP. Takođe, u odnosu na navode apelanata da je donošenjem osporenih presuda narušen princip povjerenja u zemljišne knjige jer tužioci u tim knjigama nisu bili uknjiženi kao vlasnici predmetnih stanova, Ustavni sud upućuje na činjenice predmeta prezentovane u prethodnim tačkama ove odluke, prema kojima je utvrđeno da apelanti i ostali tuženi prije zasnivanja sporne hipoteke nisu provjerili stanje u zemljišnim knjigama shodno odredbama čl. 33 i 94 Zakona o zemljišnim knjigama i odredbama člana 21 stav 1 Zakona o svojini na dijelovima zgrada, prema kojima se pravo svojine stiče upisom u javne knjige i uspostavljaju i vode posebne knjige uloženih ugovora u koje se upisuje etažna svojina. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je navedena činjenica utvrđena i u krivičnom postupku preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke, koji je vođen protiv prvotuženog, zbog čega su, kako su to zaključili redovni sudovi, apelanti i ostali tuženi sve vrijeme bili nesavjesni. Zbog svega navedenog, Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.

41. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano i pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 2795/17 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2795/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je kao neosnovana odbijena apelantova apelacija u tom predmetu. Ovo stoga jer je u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi iz tog predmeta, taj apelant tražio da se utvrdi da je stekao vanknjižnu svojinu na poslovnom prostoru u istoj zgradi u kojoj se nalaze i predmetni stanovi, ali da u tom postupku nije ni bilo sporno da se taj apelant nije uknjižio kao vlasnik predmetnog prostora prije zasnivanja sporne hipoteke, već nakon toga, tačnije 2007. godine, a što je suštinski suprotno činjeničnom stanju iz konkretnog predmeta.

42. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

43. Ustavni sud će dalje ispitati navode drugoapelanta kojim ističe da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije prekršeno i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

44. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom tužilaca 9. marta 2006. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 5. aprila 2019. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao 13 godina i mjesec dana, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

46. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o parničnom postupku koji je za predmet imao utvrđenje da li su tužioci stekli pravo svojine na predmetnim stanovima preciziranim u presudi ili je to pravo imao prvotuženi, iz čega bi crpio i pravo na zasnivanje založnog prava na predmetnim stanovima radi obezbjeđenja svog dugovanja. Imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da se može zaključiti da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to i da se u svojstvu tužilaca pojavilo 18 lica, a u svojstvu tuženih, osim apelanata, još dva lica, radilo o složenom predmetu.

47. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 12. jula 2018. godine, dakle, nakon 12 godina i četiri mjeseca od podnošenja tužbe, a da je pri tome održao 10, a odložio tri ročišta. Nakon toga, žalbeni i revizioni postupak okončani su za manje od godinu dana. Ustavni sud primjećuje da, iako se radilo o složenom predmetu s velikim brojem tužilaca i tuženih, s obimnim dokaznim materijalom, to nije okolnost koja bi bila od uticaja na trajanje predmetnog postupka pred prvostepenim sudom, čak više od 12 godina, pri čemu taj sud nije ponudio nikakvo obrazloženje, niti je ponudio objektivne okolnosti koje su bile od uticaja na ovako dugo trajanje postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak ukupno trajao 13 godina i mjesec dana, te da je toj dužini trajanja u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju predmetni postupak prešao granicu razumnog trajanja.

48. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo drugoapelanta na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

49. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu Inter Gas Inženjering d.o.o. Banja Luka treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

51. Ovu naknadu je, s obzirom na sjedište nadležnih sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati drugoapelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

52. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

53. Ustavni sud zapaža da apelanti, takođe, smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju ovih prava vezuju za tvrdnje o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nisu prekršeni. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

54. Postoji kršenje prava drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji je bio složen i koji se ticao pitanja prava svojine tužilaca na predmetnim stanovima i prava prvoapelantkinje na zasnivanje hipoteke na njima, trajao 13 godina i mjesec dana, od čega je Osnovnom sudu trebalo više od 12 godina da donese prvostepenu presudu, a da pri tome taj sud nije ponudio adekvatno obrazloženje i razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

55. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke da su tužioci upisom u zemljišne knjige na predmetnim stanovima stekli pravo etažne svojine, zbog čega prvoapelantkinja više nije bila vlasnik i nije imala pravo na zasnivanje založnog prava na tim stanovima, zbog čega je i izvršni postupak koji se po upisu tog založnog prava vodio, prekinut.

56. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za tvrdnje o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje za koje je utvrđeno da nisu prekršeni.

57. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2367/19 (Sberbank a.d. Banja Luka i Inter Gas… | Sudska praksa | Aktio