Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3482/20 (Ž. P.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u privatni život
  • Krivični postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3482/20

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3482/20, rješavajući apelaciju Željka Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Pavlovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine u odnosu na član II/3f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Pavlovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragana Stupara i Aleksandra Čornija, advokata iz Banje Luke, podnio je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 21. oktobra 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 6 od 26. jula 2017. godine apelantu je ukinut pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak od 29. juna 2017. godine i, umjesto pritvora, na osnovu čl. 184 i 185 stav 1 tač. v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) izrečene mjere zabrane.

6. Odlučujući po službenoj dužnosti o daljoj opravdanosti mjera zabrane, Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 016901 17 Kp od 26. novembra 2018. godine kojim je utvrđeno da su apelantu i drugim optuženim (još pet optuženih) i dalje potrebne mjere zabrane određene rješenjem od 26. jula 2017. godine zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZRS) u vezi s krivičnim djelom razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 tog zakona. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da su apelantu (i ostalim optuženim) na osnovu čl. 184 i 185 stav 1 tač. v) i g) ZKPRS izrečene mjere zabrane, i to: zabrane napuštanja mjesta boravišta uz privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrane izdavanja novih putnih isprava, te zabrane korišćenja lične karte za prelazak državne granice (zabrana putovanja u inostranstvo), zabrane međusobnog sastajanja i komuniciranja, te sastajanja i komuniciranja sa određenim svjedocima (tri). U obrazloženju rješenja je navedeno da je, u smislu člana 186 stav 6 ZKPRS, ispitana neophodnost primjenjivanja izrečenih mjera, te je u tom smislu zaključeno da su one i dalje opravdane, budući da je u ranijem toku postupka razmotreno postojanje osnovane sumnje i da je povodom izvršenja navedenih krivičnih djela podignuta optužnica.

7. Rješenjima Okružnog suda donesenim u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane u periodu od 5. februara 2019. godine do 24. januara 2020. godine (šest rješenja) ocijenjeno je da su mjere zabrane izrečene rješenjem od 26. jula 2017. godine i dalje neophodne, te da su u obrazloženjima rješenja navedeni razlozi za takav stav.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 K-p od 7. jula 2020. godine utvrđeno je da je i dalje potrebna mjera zabrane sastajanja apelanta (i ostalih optuženih) sa svjedocima (čija su imena navedena u izreci rješenja) i prilaska ovim licima na udaljenost manju od 30 metara koja je određena ranijim rješenjima donesenim i produžavanim u periodu od 26. jula 2017. godine do 18. novembra 2019. godine (u izreci navedeni brojevi i datumi rješenja) uz upozorenje za slučaj nepoštivanja izrečenih mjera i mogućnosti ponovnog određivanja pritvora u tom slučaju, dok je ukinuta mjera zabrane privremnog oduzimanja putnih isprava uz zabranu izdavanja novih, kao i zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH).

9. Vijeće Okružnog suda je, odlučujući o žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv rješenja od 7. jula 2020. godine, donijelo Rešenje broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine kojim je žalba Tužilaštva uvažena i preinačeno rješenje Okružnog suda od 7. jula 2020. godine na način da su, na osnovu čl. 186 stav 1 i 187 stav 2 ZKPRS, produžene izrečene mjere zabrane apelantu i drugim optuženima, određene Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kvb-p od 26. jula 2017. godine i produžene rješenjima od 25. septembra 2018. godine, 26. novembra 2018. godine, 5. februara 2019. godine, 5. aprila 2019. godine, 3. juna 2019. godine, 2. avgusta 2019. godine i 18. novembra 2019. godine, i to: privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH). Prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno u dijelu rješenja kojim su produžene izrečene mjere zabrane u skladu sa članom 185 stav 2 tačka v) ZKPRS (zabrana sastajanja s određenim licima).

10. U obrazloženju ovog rješenja su, prije svega, navedeni žalbeni razlozi Tužilaštva kojim je, između ostalog, ukazano na proizvoljne i neargumentovane razloge pobijanog rješenja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i donese novo rješenje kojim će se utvrditi da je i dalje potrebna mjera zabrane privremenog oduzimanja putnih isprava i izdavanja novih, te zabrane korišćenja lične karte za prelazak državne granice, te da je pogrešan zaključak suda da navedene mjere treba ukinuti, jer optuženi, među kojima i apelant, nisu u prilici da napuste BiH.

11. Nakon razmatranja žalbenih razloga i pobijanog rješenja u smislu odredbe člana 338 ZKPRS, vijeće Okružnog suda je zaključilo da je žalba osnovana, te je u nastavku navelo razloge za takav stav. S tim u vezi je zaključeno da se u žalbi osnovano ukazuje na pogrešan zaključak suda da je mjere zabrane privremenog oduzimanja putnih isprava i izdavanja novih, te korišćenja lične karte za prelazak državne granice potrebno ukinuti, jer optuženi nisu u prilici da napuste teritoriju BiH i jer nemaju mogućnosti da ostvaruju zaradu za sebe i svoju porodicu. Osim toga, kako je dalje navedeno, pobijano rješenje je u potpunosti zanemarilo okolnost da su apelantu i ostalim optuženim mjere zabrane izrečene umjesto pritvora, dok za to postoji potreba, a najduže do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ukoliko takva kazna bude izrečena. Osim toga, vijeće Okružnog suda je podsjetilo da su potvrđivanjem optužnice apelant i ostali optuženi suočeni s činjenicom da im se stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina i teža kazna, da su upoznati sa dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da su počinili navedena krivična djela, što im može poslužiti kao motiv da napuste Bosnu i Hercegovinu, te postanu nedostupni pravosudnim organima, a time i spriječe suđenje povodom predmetne optužnice. Stoga je Okružni sud ocijenio da je bilo potrebno produžiti trajanje mjera zabrane označenih u izreci rješenja (privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih, te zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice), dok je u preostalom dijelu kojim je produžena mjera zabrane sastajanja apelanta s određenim licima prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno, ocjenjujući da će se na taj način ostvariti svrha njihovog izricanja - obezbjeđenje prisustva optuženih u daljnjem toku krivičnog postupka. Imajući u vidu težinu izvršenih krivičnih djela i zaprijećenu kaznu, Okružni sud je zaključio da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne zbog čega je žalba Tužilaštva uvažena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je istakao da u osporenom rješenju nisu navedeni ozbiljni razlozi koje sud mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju u prilog zaključku da može pobjeći ili se sakriti i na taj način spriječiti nesmetano vođenje, odnosno okončanje krivičnog postupka. Činjenice koje je sud naveo u osporenom rješenju su, po apelantovom mišljenju, potpuno paušalne, nisu konkretizovane i nisu individualizovane. Apelant smatra da je osporenim rješenjem ograničen u slobodi kretanja i da je stoga osporena odluka u suprotnosti s principima Evropske konvencije. Ograničenje slobode kretanja u periodu dužem od tri godine je u okolnostima konkretnog slučaja, po apelantovom mišljenju, u suprotnosti s konvencijskim i ustavnim pravima, pa je predloženo da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacije osim što je dostavio tražene podatke u pogledu prijema osporenog rješenja (dostavnicu).

15. Tužilaštvo je navelo da je sud u obrazloženju osporenog rješenja imao u vidu okolnosti koje su od značaja za produženje izrečenih mjera, a to su: težina krivičnog djela (djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina i teža kazna) i okolnost da su optuženi, pa i apelant upoznati sa dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da su učinili navedena krivična djela, koja okolnost može poslužiti kao motiv da optuženi napuste teritoriju Bosne i Hercegovine, te da postanu nedostupni pravosudnim organima, koje predstavljaju razloge koji ukazuju na nužnost produženja navedenih mjera. Tužilaštvo smatra da obrazloženje osporenog rješenja nije proizvoljno, već, upravo suprotno tome, konkretno i jasno. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja Član 184.

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Ostale mjere zabrane Član 185.

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

v) zabranu sastajanja sa određenim licima,

g) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu i

d) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184.

ovog zakona, ili kao zasebne mjere.

Izricanje mjere zabrane Član 186.

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) Tokom istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Sadržaj mjera zabrane Član 187.

(1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenosti ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.

(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendovana. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

21. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

22. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.

23. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišavanjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi, Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A stav 92).

24. Pri tome kod razgraničenja hapšenja, lišavanja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum, nesporno je da lišavanje slobode, u smislu člana 5 Evropske konvencije, predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, takođe, potpada pod lišavanje slobode iz člana 5 Evropske konvencije. Takođe, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom.

25. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi, Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A broj 4). Takođe, mjere koje se koriste kao sredstvo za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.

26. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantu izrečene osporenim rješenjem Okružnog suda od 20. jula 2020. godine, za koje je utvrđeno da su i dalje potrebne, i to da mu se privremeno oduzimaju putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice BiH, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizilaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 016901 20 Kv 18 od 20. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 22. septembra 2020. godine, pa proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant u apelaciji osporene odluke dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, dok se suštinski navodi odnose na ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i ograničenja u pogledu prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Budući da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera kojima se: 1) oduzimaju putne isprave i zabranjuje izdavanje novih, te zabranjuje korišćenje lične karte radi prelaska državne granice BiH i 2) kojima se zabranjuje sastajanje s određenim licima navode apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja i s aspekta prava na privatni i porodični život.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

32. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

Mjera privremenog oduzimanja putnih isprava uz zabranu izdavanja novih, zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice

33. Ustavni sud ukazuje da član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi, Evropski sud, Khuustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. jul 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su, u skladu s praksom Evropskog suda, propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3 člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja treba da budu u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu.

34. Ustavni sud prije ispitivanja predmetne apelacije podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 3165/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3165/20 od 10. novembra 2020. godine, st. od 36 do 42, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) povodom apelacije Siniše Straživuka, kojem su kao jednom od optuženih, među kojima je i apelant, u istom predmetu i istom odlukom Okružnog suda izrečene mjere zabrane privremenog oduzimanja putnih isprava, izdavanja novih i zabrane korišćenja lične karte za prelazak državne granice. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Siniše Straživuka, u kontekstu osporenih rješenja i gotovo identičnih apelacionih navoda utvrdio da ne postoji kršenje prava na slobodu kretanja i prebivališta odbivši apelaciju u ovom dijelu kao neosnovanu. Iz relevantnog dijela citirane odluke Ustavni sud izdvaja: „…da izraz u skladu sa zakonom zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona, zahtijevajući da bude dostupan zainteresovanim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106 sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda), (…) da apelant u konkretnom slučaju ne osporava da su izrečene mjere zasnovane u domaćem zakonu, ali osporava da su u službi legitimnog cilja - obezbjeđenja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, kao i da je osporeno rješenje proizvoljno, odnosno da ne sadrži stvarne i individualizovane razloge u prilog zaključku da je potrebno i dalje održati na snazi izrečene mjere zabrane, (…) da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – obezbjeđenja njegovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.“

35. Kako predmetna apelacija pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu iz citiranog predmeta, zapaža da se protiv apelanta (i ostalih optuženih) vodi kivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 tog zakona. Apelantu su osporenim rješenjem Okružnog suda od 20. jula 2020. godine produžene mjere zabrane koje su prethodno određene Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kvb-p od 26. jula 2017. godine i kasnije produžavane kako je to označeno u prethodnim tačkama ove odluke, i to: privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice (zabrana putovanja izvan BiH). Dakle, iz sadržaja izrečenih mjera apelantu proizilazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je izrečena mjera zabrane putovanja, koja je propisana u članu 187 stav 2 ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je članom 184 ZKPRS propisana mogućnost izricanja mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere zabrane putovanja, te da je u stavu 1 tog člana navedeno: “Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.“ U stavu (2) navedene odredbe je propisano da „u okolnostima iz stava 1 ovog člana, sud, takođe, može, bilo kao dodatnu mjeru, uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja)“. Dakle, budući da su apelantu privremeno oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, te da mu je zabranjeno korišćenje lične karte za prelazak države granice BiH, proizilazi da mu je zabranjeno putovanje, te da se navedene mjere mogu izreći kao zasebna mjera, što je propisano zakonom. Pri tome su mjere zabrane apelantu izrečene u vrijeme trajanja glavnog pretresa u predmetnom krivičnom postupku.

36. Ustavni sud, dalje, zapaža da su ove mjere zabrane propisane ZKPRS u Poglavlju Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, gdje su propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom kako bi se obezbijedila njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak, kao i da su u konkretnom slučaju mjere zabrane apelantu izrečene umjesto mjere pritvora s ciljem obezbjeđenja prisustva u krivičnom postupku, kao mjere koje su blaže u odnosu na mjeru pritvora. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPRS, Okružni sud je ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera u postupku njihove redovne kontrole, ističući da je utvrđeno da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne. U pogledu apelantovih navoda o tome da izricanje mjera nije individualizovano i konkretizovano, Ustavni sud zapaža, nasuprot takvim tvrdnjama, da je Okružni sud ocijenio činjenicu da su apelant, kao i ostali optuženi potvrđivanjem optužnice suočeni sa činjenicom da im se stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina i teža kazna, da su upoznati sa dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da su počinili navedena krivična djela, što im može poslužiti kao motiv da napuste Bosnu i Hercegovinu, te postanu nedostupni pravosudnim organima, a time i nemogućnost suđenja po predmetnoj optužnici. Dakle, Okružni sud je dao razloge koji su ga opredijelili za produženje navedene mjere, obrazloživši ih na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Činjenica je da se apelant i drugi saoptuženici nalaze u istoj pravnoj poziciji u pogledu počinjenih djela, zaprijećene kazne i bojazni da će postati nedostupni pravosudnim organima, pa se Okružni sud nije imao potrebu baviti individualizacijom za kakvom bi postojala potreba u situaciji da se npr. apelant i ostali optuženi terete za različita krivična djela, ili da je apelant dostavio sudu dokaze iz kojih bi se nedvosmisleno moglo utvrditi da je prestala da postoji potreba za produženjem navedene mjere.

37. U pogledu pitanja proporcionalnosti izrečenih mjera cilju kojem se teži, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv njega, kao i da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio redovni sud. Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, pa izrečene mjere zabrane ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u konkretnoj situaciji. Takođe, Ustavni sud smatra da apelant, osim uopštenog neslaganja s izrečenim mjerama, nije zapravo ničim ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obaveza da se one preispituju svaka dva mjeseca o čemu će redovni sud voditi računa, te ocijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih ukoliko nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

38. Stoga, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu iz predmeta broj AP 3165/20, u konkretnom slučaju zbog istih razloga zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;

40. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Mjera zabrane sastajanja sa svjedocima

41. Ustavni sud ukazuje da svaki krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminisanih radnji. Takve posljedice su kompatibilne s članom 8 Evropske konvencije pod uslovom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije, jer je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-c, stav 31).

42. Ustavni sud smatra da činjenica zabrane sastajanja i komuniciranja s određenim licima (svjedocima) predstavlja miješanje javne vlasti u pravo na privatni život, u smislu člana 8 stav 1 Evropske konvencije. Navedene mjere ne mogu pokrenuti (i) pitanje miješanja u pravo na porodični život, jer nema naznaka da su lica u odnosu na koja je apelantu izrečena mjera zabrane sastajanja i komuniciranja ujedno i članovi apelantove porodice. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu člana 8 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da je ova mjera propisana u odredbi člana 185 stav 1 tačka v) ZKPRS (ostale mjere zabrane), kada okolnosti slučaja na to ukazuju i mogu kao zasebne mjere biti izrečene uz mjere iz člana 184 ZKPRS. Imajući u vidu da je osporeno rješenje utemeljeno na navedenoj zakonskoj odredbi, proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na privatni život propisano zakonom.

43. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da cilj koji se želi postići mjerama ograničenja prava i sloboda kad se ocijeni da je to nužno u krivičnom postupku, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je vijeće Okružnog suda osporenim rješenjem produžilo mjere zabrane sastajanja s određenim licima, ocjenjujući pri tome da glavni pretres u konkretnoj pravnoj stvari počinje iznova, da će svi svjedoci (pa i oni u odnosu na koje je uspostavljena zabrana sastajanja) biti saslušani na pretresu, da apelant i ostali optuženi imaju interes uticati na svjedoke, pa je stoga neophodno da se zabrani njihovo sastajanje i kontaktiranje. Stoga, imajući u vidu da se apelant nalazi na slobodi, te da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor zamijenjen mjerama koje su po svojoj naravi blažeg karaktera nego mjera pritvora umjesto kog su izrečene, Ustavni sud smatra da mjera zabrane sastajanja sa određenim licima (svjedocima) predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem efikasnog i uspješnog vođenja krivičnog postupka, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni život, jer osim uopštenog neslaganja s izrečenim mjerama, apelant nije ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da mjerama zabrane sastajanja s određenim licima (svjedocima), kojima se obezbjeđuje efikasno vođenje predmetnog krivičnog postupka, nije povrijeđeno pravo iz člana 8 Evropske konvencije.

45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je osporeno rješenje o privremenom oduzimanju putnih isprava i izdavanja novih, te korišćenja lične karte za prelazak državne granice zasnovano na relevantnim odredbama ZKPRS, te kada je sud, u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane, utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo egzistiranje.

47. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu zabranjeno sastajanje s određenim licima, zato što je miješanje javnih vlasti u ovo apelantovo pravo zasnovano na zakonu (član 185 stav 1 tačka v) ZKPRS) i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja (efikasnog vođenja krivičnog postupka), pri čemu je u okolnostima konkretnog slučaja ostvarena razumna proporcionalnost između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja.

48. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3482/20 (Ž. P.) | Sudska praksa | Aktio