Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3820/20 (I. D.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3820/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3820/20, rješavajući apelaciju Ivana Drežnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Drežnjak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012024 17 Uvp od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Drežnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012024 17 Uvp od 4. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara broj UP-I 06/4-43-7961/10 od 27. augusta 2010. godine, u ponovljenom je postupku, ukinuto Rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara broj UP-l-09-43-2647/05 od 4. maja 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 1. augustom 2010. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja od 27. augusta 2010. godine, Federalno ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata Sarajevo donijelo je Rješenje broj UP-ll-03-41-1599/11 od 17. februara 2015. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta, te je prvostepeno rješenje izmijenjeno na način da apelantu prestaje svojstvo vojnog invalida zaključno sa 31. julom 2010. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 012204 15 U od 5. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena radi poništenja Rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata Sarajevo od 17. februara 2015. godine.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 5. aprila 2017. godine.
6. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon) utvrdila drugačiji invaliditet apelanta u odnosu na raniji nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica u prvostepenom postupku broj 355/06 od 31. januara 2006. godine i Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica u revizionom postupku broj R-14-43-1107/06-1 od 2. juna 2006. godine. S obzirom da je utvrđeno da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi ispod 20%, to tuženi organ nije povrijedio zakon na štetu apelanta kada je, shodno članu 52. stav 2. Zakona, u ponovljenom postupku na osnovu nalaza i mišljenja posebne ljekarske komisije utvrdio da kod apelanta više ne postoje uslovi za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, a kako je to pravilno u svojoj odluci ocijenio i prvostepeni sud. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio navedeni nalaz posebne ljekarske komisije, koji je jasan i dovoljno obrazložen, sa detaljnim opisom stanja organizma apelanta i činjenicama koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja shodno članu 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da je predmetni nalaz dat na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju u spisu predmeta, te da je isti dat prema načelima medicinske nauke shodno članu 3. navedenog Pravilnika. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da nije pregledan, jer je iz stanja upravnog spisa evidentno da je apelant bio na pregledu kod nadležne ljekarske komisije koja je upravo na osnovu neposrednog pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju donijela nalaz i mišljenje od 20. jula 2010. godine, a na osnovu koga je doneseno rješenje prvostepenog organa od 27. augusta 2010. godine. Žalba apelanta izjavljena protiv ovog rješenja odbijena je prvobitno donesenim rješenjem tuženog od 21. septembra 2010. godine, a ovo rješenje poništeno je ranijom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004752 11 U od 7. novembra 2011. godine iz razloga povrede odredbe člana 242. Zakona o upravnom postupku jer nisu ocijenjeni navodi žalbe, a ne iz razloga što apelant nije pregledan. Vrhovni sud je ukazao da je u ponovnom postupku postojala obaveza tuženog organa da ove nedostatke otkloni, a nije bilo obavezno da se izvrši ponovni pregled apelanta (što je pokušano više puta, ali se apelant nije odazvao na pozive). Vrhovni sud je naveo da je, suprotno njegovim navodima, apelant pregledan od strane nadležne ljekarske komisije prilikom donošenja nalaza i mišljenja od 20. jula 2010. godine, koji predstavlja drugačiji nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije iz člana 47. stav 4. tog Zakona u smislu odredbe člana 52. stav
2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica na osnovu koga je, te na osnovu člana 3. istog Zakona, doneseno rješenje prvostepenog organa.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je obrazloženje osporene presude u potpunosti paušalno, te da su u potpunosti izostali razlozi zbog kojih sud zahtjev za vanredno preispitivanje nije uvažio. Apelant navodi i da se prvostepeno rješenje, kojim se apelantu ukida pravo, u suštini zasniva na Pravilniku, a ne na zakonu, što je pravno neodrživo. Također, apelant ističe da u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna ljekarska komisija nije donijela nikakav nalaz i mišljenje u skladu sa članom 52. stav 2. Zakona, jer nije izvršen pregled apelanta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud ukazuje i da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević