Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4049/20 (D. H. i E. H. L.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4049/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4049/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dževad Hadžihafizović i Eugenija Hadžihafizović Lefand, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dževad Hadžihafizović i Eugenija Hadžihafizović Lefand protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 03 0 U 015647 18 Uvp od 24. rujna 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 U 015647 16 U od 7. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Hadžihafizović i Eugenija Hadžihafizović Lefand (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat, odvjetnica iz Vogošće, podnijeli su 11. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015647 18 Uvp od 24. rujna 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015647 16 U od 7. lipnja 2018. godine.
2. Rješenjem Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Gradačac (u daljnjemu tekstu: Služba) od 4. svibnja 2016. godine odbijen je zahtjev apelanata za promjenu upisanoga posjednika u katastarskomu operatu.
3. Rješenjem tuženice (Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove) od 11. kolovoza 2016. godine odbijen je priziv apelanata protiv rješenja Službe od 4. svibnja 2016. godine.
4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 7. lipnja 2018. godine odbijena je tužba apelanata podnesena protiv rješenja tuženice od 11. kolovoza 2016. godine.
5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 24. rujna 2020. godine odbijen je zahtjev apelanata za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz stanja spisa predmeta proistječe da je prvostupanjski organ rješavajući zahtjev apelanata za usklađivanje katastra sa stanjem u zemljišnim knjigama pozvao apelante da dopune podnesak, odnosno da dostave podobnu ispravu na temelju koje će se izvršiti promjene korisnika u katastarskom operatu sukladno čl. 60. st.
2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta. Vrhovni je sud istakao da su apelanti 20. travnja 2016. godine dostavili ovjerenu kopiju pravomoćnoga dopunskoga rješenja Općinskoga suda od 15. travnja 2016. godine, donesenoga u ostavinskome postupku iza umrle (Z.H.), iza koje je za zakonskoga nasljednika prvoga nasljednoga reda na dijelu 1/12 imovine upisane u z.k. uložak br. 28 SP Krečane upisan apelant Dževad Hadžihafizović. Vrhovni je sud istakao da je utvrđeno da podaci iz dopunskoga rješenja su označeni prema podacima iz zemljišne knjige, a iz uvjerenja o imovini iz katastarskoga operata, vidljivo je da je ostaviteljica nije upisana kao posjednik u katastarskome operatu. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da nijedna od isprava koje su apelanti dostavili uz zahtjev i tijekom postupka ne sadrži podatke identične onima koje su dostavili apelanti, zbog čega je prvostupanjski organ zahtjev apelanata odbio kao neutemeljen, pozivajući se na odredbe čl. 60. st. 2. u svezi sa čl. 12. Zakona o premjeru i katastru zemljišta. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenoga činjeničnoga stanja i pravilnom primjenom materijalnoga prava pravilno i zakonito postupio kada je pobijanom presudom odbio tužbu kao neutemeljenu. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud obrazložio da su apelanti u konkretnomu slučaju tražili da se za nekretnine bliže opisane u zahtjevu izvrši usklađivanje katastra sa stanjem u zemljišnim knjigama, za koji zahtjev po ocjeni prvostupanjskoga suda ne postoji valjan prani temelj niti u jednome materijalnome zakonu. Vrhovni je sud istakao da Zakon o zemljišnim knjigama, niti Zakon o premjeru i katastru zemljišta, niti Zakon o premjeru i katastru nekretnina ne sadrže odredbe kojima bi bila predviđena mogućnost ili obveza upravnih organa, koji vode katastarski operat, da bilo koje promjene u katastarskome operatu vrše usklađivanjem katastra sa stanjem u zemljišnim knjigama, što predstavlja predmet zahtjeva apelanta, iz čega slijedi da je zahtjev stoga neutemeljen. Vrhovni je sud istakao da prema utvrđenim činjenicama tijekom postupka proistječe da između apelanata, kao osoba koje su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama i zainteresiranih osoba koja su u katastru upisani kao sadašnji posjednici tih nekretnina, postoji spor i o pravu vlasništva, a taj spor se ne može riješiti u predmetnome upravnome postupku, budući da ti organi niti prema jednom materijalnome zakonu nisu nadležni za vođenje postupka i utvrđivanje stvarnih prava na nekretninama, nego isključivo za upis promjena u pogledu posjeda, i to samo na temelju odgovarajućih isprava predviđenih čl. 60. st.
2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da se „neosnovano odbija njihov zahtjev da ih se upiše u katastarskom operatu, kao posjednike, jer su tamo upisane osobe koje nemaju nikakve veze sa vlasnicima upisanim u zemljišnoj knjizi“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević