Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/20 (J. Š.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3846/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3846/20, rješavajući apelaciju Juse Škrijelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Juso Škrijelj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 771181 20 Mož od 29. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 771181 19 Mo od 15. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Juso Škrijelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Borgerhout, Belgija, kojeg zastupa Damir Koldžo, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 771181 20 Mož od 29. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 771181 19 Mo od 15. januara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, određena je mjera osiguranja radi osiguranja novčanog potraživanja predlagatelja mjere osiguranja Honore De Wulf prema apelantu kojom se: zabranjuje apelantu da do pravosnažnog okončanja postupka priznanja strane sudske odluke kod Kantonalnog suda u Sarajevu otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže na bilo koji način imovinomprivrednim društvima i nekretninama preciziranim izrekom prvostepenog rješenja i naloženo je registru poslovnih subiekata Općinskog suda u Sarajevu da u registru privrednih društava izvrši zabilježbu Mjere osiguranja, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da u zemljišnim kniigama izvrši upis zabilježbe Mjere osiguranja. Ova mjera je na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po prijedlogu za priznavanje strane sudske odluke kod Kantonalnog suda u Sarajevu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud ocijenio da je stvarno nadležan za odlučivanje o predloženoj mjeri osiguranja. Kantonalni sud je ukazao da je članom 268. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) određeno da nakon pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, o prijedlogu za osiguranje odlučuje sud koji je bio nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Kako je podnesen zahtjev za priznanje strane sudske odluke u dijelu kojim je apelant obavezan da predlagatelju isplati dug i naknadi štetu u novčanom iznosu, te kako bi taj dio presude nakon priznanja od nadležnog suda izvršavao općinski sud, nesporno je da je za odluku o mjeri osiguranja, shodno navedenoj odredbi ZPP i odredbi člana

27. Zakona o sudovima Federacije BiH, nadležan da odlučuje sud prvog stepena, dakle općinski sud, u parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je slijedom navedenog neupitna i aktivna legitimacija predlagatelja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 269. stav 1. ZPP propisano da se mjera osiguranja može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava uz kumulativni uvjet ako postoji opasnost da bi bez predložene mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagatelja osiguranja. Kantonalni sud je naveo da je predlagatelj dokazao da postoji vjerovatnost njegovog potraživanja tako što je prezentirao pravomoćnu i izvršnu Presudu Apelacionog suda Kantona Basel-Stadt broj SB.2015.47 od 18. oktobra 2016. godine i Presudu Švajcarskog Saveznog suda broj 6B- 224/2017 od 17. novembra 2017. godine, prevedene na sa njemačkog na srpski jezik koji je prema članu 10. Zakona o sudovima F BiH, službeni jezik u sudovima u Federaciji BiH. Kantonalni sud je naveo da prigovori koji se odnose na podobnost strane presude za priznanje i njen prevod, nisu relevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naveo da je predlagatelj dokazao da je ispunjen i drugi uslov za određivanje mjere osiguranja. Krivični postupak protiv apelanta pokrenut je u Švicarskoj 13. marta 2009. godine, a nekretnine, za koje se mjerom traži zabrana otuđenja, apelant je pokušao prodati još za vrijeme trajanja krivičnog postupka, pa je jasna njegova namjera i nastojanje da osujeti predlagatelja u ostvarenju njegovog prava na naplatu potraživanja utvrđenog presudom. Kantonalni sud je naveo i da iako izrekom mjere osiguranja nije navedeno koje novčano potraživanje se osigurava i u kojem iznosu, ne čini pobijano rješenje nezakonitim niti neizvršivim. Pobijana mjera osiguranja sadrži sve elemente određene Zakonom o parničnom postupku, ista se može izvršiti i na taj način ostvariti cilj njenog određivanja. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da u predmetnom postupku ne postoji stvarna nadležnost Općinskog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, jer je sud stvarnu nadležnost Općinskog suda zasnovao na tome da će ovaj sud provoditi izvršenje, što predstavlja nerazumijevanje osnovnih pravnih postupaka i nadležnosti. Apelant je naveo i da je sud u predmetnom postupku koristio usluge i dokumente koji nisu priznati u Bosni i Hercegovini kao što je korištenje prijevoda strane sudske odluke napravljenog u Srbiji. Apelant smatra da u predmetnom postupku nedostaje aktivna legitimacija na strani predlagatelja mjere osiguranja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/20 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio