Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3863/20 (T. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3863/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3863/20, rješavajući zahtjev Tihomira Stankovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Tihomira Stankovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Stanković (u daljnjem tekstu: apelant), sa navedenom adresom u Beogradu, kojeg zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004851 20 Kž od 30.jula 2020. godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će Ustavni sud odložiti izvršenje pravosnažne presude.
2. Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu broj 13 0 K 004851 19 K od 9. decembra 2019. godine kojom je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22 KZ SFRJ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
3. U obrazloženju presude nakon provedenog dokaznog postupka, analize krivičnog djela za koje je apelant optužen, te analizom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Okružni sud je zaključio da je apelant kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba između Vojske RS (s jedne) i Armije BiH i HVO (sa druge strane) navedenog dana u opštini Derventa, nakon što je oštećeni M.Ba. lišen slobode i doveden u prostorije fiskulturne sale osnovne škole, gdje su se nalazila i druga zatvorena lica hrvatske nacionalnosti, znajući da oštećeni nije pripadao niti jednoj oružanoj formaciji, niti je učestvovao u vojnim operacijama, zajedno sa Z.S. i M.Bo. naredio oštećenom da izađe iz sale, a zatim ga odveo u jednu prostoriju gdje je zajedno sa Z.S. i M.Bo. narušio tjelesni integritet oštećenom na način kako je to opisao sud u presudi, čime su se radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
4. Vrhovni sud donio je presudu broj 13 0 K 004851 20 Kž od 30. jula 2020. godine kojom je žalbe Tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane, te je prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je sud donio presudu na osnovu jednog dokaza, svjedočenja oštećenog M.Ba, za koji apelant navodi da je kontradiktoran i čiji iskaz nije vjerodostojan. Takođe, apelant ukazuje da je sud bio pristrasan jer je presudu zasnovao na pravosnažnoj presudu Okružnog suda protiv M.Bo., a koja je predložena kao dokaz, i to nezakonit dokaz, čijem se izvođenu odbrana protivila, a o čemu sud nije odlučio. Apelant dalje navodi da mu određeni dokazi nisu predočeni (izjava E.Đ. dana tužiocu, koja bi dovela u pitanje optužbu), te navodi da posredni dokazi koje je tužilaštvo izvelo (svjedoci koji nisu bili očevidci, koji su prenosili što je oštećeni rekao) ni pojedinačno ni u svojoj povezanosti ne mogu van razumne sumnje potvrditi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će se odložiti izvršenje pravosnažne presude jer bi apelant trpio veliku materijalnu i moralnu štetu, te trpi veliki duševni bol zbog nepravde i stavljanja na teret ratnog zločina koji nije počinio.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
11. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na izjavi da bi trpio materijalnu i moralnu štetu, te da trpi veliki duševni bol zbog nepravde i stavljanja na teret zločina koji nije počinio. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
12. Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 63/18, u daljnjem tekstu: ZIKPS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 78. ZIKPS navedeni uslovi na osnovu kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizilazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjem uslov propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Takođe, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević