Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4128/20 („FS Eurotrans“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4128/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4128/20, rješavajući apelaciju koju je podnio FS Eurotrans d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „FS Eurotrans“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 242717 20 Rev od 6. oktobra 2020.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „FS Eurotrans“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnio je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 242717 20 Rev od 6. oktobra 2020.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 242717 12 Rs od 27. avgusta 2015. godine (vrijednost predmeta spora 50.928,00 KM) obavezan je apelant da tužiocu (T.A.) isplati razliku dnevnica za službeno putovanje u inostranstvo za period od 1. septembra 2008. godine do 31. avgusta 2011. godine u iznosu od 8.767,75 KM, sa zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva da se obaveže apelant da tužiocu, za vremenski period pobliže označen izrekom prvostepene presude, isplati razliku plate u iznosu od 15.100,44 KM, naknadu za minuli rad u iznosu od 32,90 KM, uvećanje osnovne plate za teže uslove rada u iznosu od 1.083,06 KM, naknadu za noćni rad u iznosu od 426,99 KM, razliku naknade za rad vikendom u iznosu od 55,04 KM, naknadu za vjerske i državne praznike u iznosu od 18,60 KM, razliku naknade za ishranu u toku rada u iznosu od 177,99 KM, troškove prevoza na posao i sa posla u iznosu od 632,40 KM, sve sa zateznom kamatom, kao i razliku dnevnica za službena putovanja u zemlji u iznosu od 637,00 KM sa zateznom kamatom, te da za tužioca obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. Odlučujući o žalbama apelanta (koji je žalbu izjavio na usvojeni dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiocu dosuđena razlika dnevnica za službena putovanja u inostranstvo u iznosu od 8.767,75 KM) i tužioca izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 27. avgusta 2015. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Rs 242717 15 Rsž od 17. januara 2020. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o revizijama apelanta i tužioca izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 17. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 242717 20 Rev od 6. oktobra 2020 odbacio predmetne revizije. U odnosu na reviziju apelanta Vrhovni sud je naveo da je ranijom odredbom člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja se u konkretnom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, pri čemu se, shodno odredbama člana 316. stav (2) ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost dijela drugostepene presude koji se pobija revizijom apelanta iznosi 8.767,75 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) ZPP nije ostvaren. Vrhovni sud je takođe naveo da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u, smislu odredbama člana 237. stav (3) ZPP, ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo uticaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu i pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je odredbama člana 316. ZPP propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dakle, iznos od 50.928,00 KM, te da je Vrhovni sud morao meritorno odlučiti o predmetnoj reviziji. .
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelant u konkretnom slučaju nije osporio predmetnom apelacijom Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Budući da se, dakle, osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević