Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3858/20 (Federacija BiH, Federalno ministarstva boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3858/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3858/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Federacija BiH, Federalno ministarstvo boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija BiH, Federalno ministarstvo boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012023 17 Uvp od 3. septembra 2020.

godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 012023 15 U od 25. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija BiH, Federalno ministarstva boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 28. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012023 17 Uvp od 3. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 012023 15 U od 25. aprila 2017. godine.

2. Zaključkom Službe za zaštitu prava branilaca i članova njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) od 19. februara 2015. godine odbačen je zahtjev I.M. za nastavak isplate lične invalidnine po pravosnažnom i izvršnom rješenju tog organa od 19. marta 2007. godine.

3. Odlučujući o žalbi I.M. izjavljenoj protiv zaključka Službe od 19. februara 2015. godine, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) je Rješenjem od 9. marta 2015. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi I.M. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnesenoj protiv rješenja tuženog od 9. marta 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 012023 15 U od 25. aprila 2017. godine djelimično uvažio predmetnu tužbu i poništio rješenje tuženog od 9. marta 2015. godine, kao i zaključak Službe od 19. februara 2015. godine, te upravnu stvar riješio na način da je utvrdio da je na osnovu izvršnog upravnog akta, rješenja Službe od 19. marta 2007. godine, na prijedlog tužioca, obavezan tuženi da isplati tužiocu novčanu tražbinu na ime razlike neisplaćene invalidnine u mjesečnim iznosima od po 44,04 KM počev od 16. maja 2011. godine do 31. maja 2014.godine (nakon čega tužilac stavljen na redovnu isplatu), uvećano za iznose usklađene na osnovu člana 57. st. (3), (4) i (5) Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, te da mu isplati troškove postupka u iznosu od 780,00 KM, dok je dio zahtjeva iznad dosuđenog odbijen kao neosnovan.

5. Odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 25. aprila 2017. godine, Vrhovni sud je predmetni zahtjev djelimično uvažio i preinačio predmetnu presuda tako što je obavezao tuženog da tužiocu isplati novčanu tražbinu na ime razlike neisplaćene invalidnine u mjesečnom iznosu od 22,02 KM za period od 16. maja 2011. godine do 31. maja 2011. godine, a u mjesečnim iznosima od po 44,04 KM za period od 1. juna 2011. godine do 31. maja 2014. godine.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da se neosnovano u navodima predmetnog zahtjeva ističe prigovor nenadležnosti suda da „nalaže i da izvršava rješenja koja glase na novčana potraživanja donesena u upravnom postupku”. Vrhovni sud je ukazao da, naime, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud izrekom pobijane presude nije, kako se to u navodima zahtjeva interpretira, donio rješenje o izvršenju, već je cijeneći zakonitost osporenog akta tuženog i zaključka prvostepenog organa koji je tom rješenju prethodio (shodno odredbama člana 1. Zakona o upravnim sporovima) ocijenio iste nezakonitim i (shodno odredbama člana 36. stav (3) navedenog zakona) uvažio tužbu, poništio upravne akte i sam riješio upravnu stvar presudom koja u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. Vrhovni sud je takođe naveo da su neosnovani navodi iz zahtjeva da je obavezivanje tuženog na isplatu protivno odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te kontradiktorno članu 39. navedenog zakona, a imajući u vidu odredbe člana

57. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, čijim je stavom (2) propisano da se u federalnom budžetu osiguravaju, pored ostalog, i sredstva za isplatu ličnih invalidnina, kao i odredbu člana 55. istog zakona prema kojoj Federalni ministar donosi bliže propise (između ostalog) o načinu isplate novčanih primanja prema tom zakonu.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno (i na štetu apelanta) primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te Zakona o upravnom postupku. Apelant smatra da redovni sudovi nisu bili nadležni da u upravnom sporu nalože izvršenje rješenja (koje glasi na novčano potraživanje) i koje je doneseno u upravnom postupku. Naime, apelant ističe da je navedenim zakonima propisano da „rješenja o pravima na naknade po službenoj dužnosti izvršava prvostepeni organ“, te da se „izvršenja radi ispunjenja novčanih potraživanja provode sudskim putem, što podrazumijeva redovni sud, a nikako sud u upravnom sporu“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3858/20 (Federacija BiH, Federalno… | Sudska praksa | Aktio