Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3914/20 (B.P.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3914/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3914/20, rješavajući apelaciju B. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. P.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006809 18 U od 6. avgusta 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP- I-03-41-ZKZ-5026/15 od 30. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 29. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006809 18 U od 6. avgusta 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-5026/15 od 30. avgusta 2018. godine.
2. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-5026/15 od 30. avgusta 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branilaca Mostar od 20. oktobra 2005. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama (HVO) uticala na pogoršanje, te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 51,00 KM i ostala prava propisana zakonom, počev od 30. avgusta 2018. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 30. avgusta 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 006809 18 U od 6. avgusta 2020. godine odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je nalaz i mišljenje (ljekarske komisije) od 6. februara 2018. godine apelantu uručeno 9. februara 2018. godine (o čemu svjedoči dostavnica u spisu), te da je na predmetni nalaz i mišljenje stavljen pečat konačnosti 23. februara 2018. godine. Dalje, da apelant, shodno odredbama člana 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), nije postupio po uputi datoj u predmetnom nalazu i mišljenju od 6. februara 2018. godine (nije izjavio prigovor). Takođe, da se u predmetnoj tužbi ne osporava činjenica da je apelantu uručen nalaz i mišljenje, niti da li je apelant podnio zahtjev za novo medicinsko vještačenje ili prigovor. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 23.a Pravilnika propisano da će se nalaz i mišljenje (ljekarske komisije) dostaviti pregledanom licu poštom preporučeno u roku od tri dana od dana davanja nalaza i mišljenja, te da protiv istog stranka može izjaviti prigovor u roku od osam dana od dana prijema nalaza i mišljenja, kao i da je da nalaz i mišljenje konačan nakon isteka roka za prigovor, ukoliko prigovor nije uložen (što je u konkretnom predmetu slučaj). Vrhovni sud je naveo da, kako apelant nije postupio shodno navedenim odredbama Pravilnika, a niti to tužbom spori, to je tuženi organ donio osporeno rješenje uz pravilnu primjenu člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Vrhovni sud je naveo da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta izjavljivanjem prigovora protiv nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije gdje je mogao da istakne sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja, pri čemu ne može sada u navodima tužbe pobijati pravilnost sačinjenog nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da (ljekarska) komisija nije radila u propisanom sastavu i da zbog toga nije imala zakonska ovlašćenja za postupanje, jer je članom 25. Pravilnika propisano da Ljekarsku komisiju u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava čine dva člana i to ljekari specijalisti, jedan ljekar Bošnjak i jedan ljekar Hrvat, bez konkretizovanja uže specijalnosti članova komisije.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant smatra da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku i da se izjasni o bitnim činjenicama, te ističe da osporeni nalaz i mišljenje nije zakonit jer ljekarska komisija koja ga je donijela „nije postupala u propisanom sastavu“, budući da su navedenu komisiju činila samo dva člana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnoj tužbi, te jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević