Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/20 (E. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nematerijalna šteta
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3869/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3869/20, rješavajući apelaciju Edina Kadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Kadić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 461968 20 Rev od 16. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 461968 20 Rev od 16. januara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Republika Srpska) da apelantu solidarno na ime ukupne nematerijalne štete za duševne bolove zbog povreda ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, na ime pretrpljenog straha i fizičkih bolova za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u navedenom periodu isplate novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, uzrokovane zarobljavanjem i boravkom apelanta u zatočeničkom logoru, nalazeći za osnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženih, pa su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovali na odredbi člana 376. stav (1) i (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da prema stavu nižestepenih sudova, tužbenom zahtjevu se nije moglo udovoljiti jer apelant odgovornost tuženih zasniva na propuštanju njihovih organa i organizacija da spriječe djelovanje pojedinaca (fizičkih lica) u poduzimanju radnji kojima se nanosi šteta apelantu, u kom slučaju bi se radilo o odgovornosti za štetu koja zastarijeva u roku iz člana 376. stav (1) i (2) ZOO. Kako je zahtjev za naknadu štete usmjeren prema BiH i Republici Srpskoj, a ne prema neposrednom učiniocu djela, to su nižestepeni sudovi pravilno našli da je osnovan materijalnopravni prigovor zastare tužene primjenom odredbe člana 360. u vezi sa članom 376. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema neposrednom učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela zbog čega se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO (koja propisuje da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala). Isti pravni stav Ustavni sud Bosne i Hercegovine izrazio je u odluci broj: AP-2829/15 od 16. februara 2016. godine. S obzirom da je sporna šteta nastala u ratu, to se početak roka zastarjelosti računa od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost i od kada je apelantu bio omogućen pristup sudu, a on je doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila kada je pušten na slobodu. Vrhovni sud je naveo da je tužba u ovoj parnici predana sudu 3. oktobra 2014. godine, pa je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo sa stanovišta člana 376. stav 1. ZOO protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka sa stanovišta člana 376. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je istakao da je bez uticaja pozivanje apelanta na odgovarajuće međunarodne deklaracije i konvencije, budući da pravo na pristup sudu, kako to navodi i Ustavni sud BiH u svojim odlukama, može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku postupka dokazao da je nad njim počinjeno jedno ili više krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava koja ne zastarijevaju, pa samim tim ni zahtjev za naknadu nematerijalne štete ne zastarijeva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4288/11 od 9. decembra 2014.godine i Odluka o dopustivosti broj AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/20 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio