Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3122/19 (M. A.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3122/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3122/19, rješavajući apelaciju Muharema Arnautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Arnautovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 236890 19 Kž 2 od 21. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 236890 19 Kž 2 od 12. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muharem Arnautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelića, kojeg zastupa Selmir Selimbašić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 236890 19 Kž 2 od 21. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 236890 19 Kž 2 od 12. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. oktobra do 2. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 236890 17 K 2 od 12. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zato što je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo obmane pri dobivanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo krivično djelo, uz obavezu da u roku od 12 mjeseci od dana pravomoćnosti presude vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, uplatom određenog novčanog iznosa na račun Jedinstvenog računa Federacije BiH (kako je to pobliže navedeno u izreci presude), te je određeno da će se, ukoliko ne ispuni navedenu obavezu, uvjetna osuda opozvati i izreći utvrđena kazna zatvora. Osim toga, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, kao i troškove sudskog paušala u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta 6. maja 2015. godine zbog krivičnog djela obmane pri dobivanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te da je navedena optužnica potvrđena 19. maja 2015. godine. Nadalje, da je presudom Općinskog suda od 16. decembra 2015. godine apelant oslobođen optužbe, a koja odluka je presudom Kantonalnog suda od 20. marta 2017. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Općinski sud je naveo da su u dokaznom postupku, uz saglasnost stranaka i apelantovog branioca, pročitani iskazi ranije saslušanih svjedoka Z. B., M. A. i vještaka I. Č., zatim nalaz i mišljenje navedenog vještaka, te da je izvršen uvid u druge materijalne dokaze i njihovo čitanje (pobliže navedene na stranicama 3. i 4. presude). Općinski sud je dalje ukazao na iskaz svjedoka Z. B. i M. A., te vještaka I. Č. Dalje je istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je prema Javnom pozivu Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 4. jula 2012. godine i Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih potpora po modelu ruralnog razvitka (objavljenog u Službenim novinama Federacije BiH 29. juna 2012. godine) bilo neophodno da objekti za koje se aplicira i traže podsticajna sredstva budu izgrađeni, odnosno da aplikant investira u gradnju objekta u periodu od 1. juna 2010. do 31. decembra 2011. godine. Nadalje, da je apelant u aplikaciji koju je poslao Ministarstvu tvrdio da je u navedenom periodu investirao u svoje poljoprivredno gazdinstvo izgradnjom štale sa nadstrešnicom. U vezi s tim Općinski sud je istakao da iz iskaza svjedoka Z. B. (vještak građevinske struke), kao i zapisnika o uviđaju, koji je sačinila Federalna uprava policije, proizlazi da je predmetni objekt izgrađen znatno prije perioda od juna 2010. do decembra 2011. godine jer se iz dokaza koje je dostavila Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (orto-foto snimci zemljišta i objekta iz vazduha iz 2008. i 2012. godine) vidi da se na parceli (pobliže navedenoj u obrazloženju presude) i u 2008. godini, a i u 2012. godini nalazi identičan objekt – štala. Pri tome je Općinski sud zaključio da je predmetni objekt postojao na navedenoj parceli već 2008. godine, kao i da je apelantu na osnovu nalaza vještaka izvršena konačna procjena ulaganja i odobreno 25% podsticajnih sredstava od ukupne investicije. Nadalje, da iz sadržaja aplikacije proizlazi da je apelant svojeručno napisao da je investirao u izgradnju objekata u animalnoj proizvodnji, a ne u rekonstrukciju, te da je to naveo i svjedok odbrane M. A., čiji iskaz je suprotan materijalnim dokazima u spisu (orto-foto snimcima), te iskazu i nalazu vještaka I. Č., iz kojih proizlazi da je predmetni objekt na navedenoj parceli postojao i 2008. godine.
8. U odnosu na iskaz svjedoka Z. B., kojeg je apelant u postupku dobivanja podsticajnih sredstava angažirao kao vještaka građevinske struke za utvrđivanje – procjenu ulaganja u objekte, proizlazi da je podatke o vremenu izgradnje objekta u svoj nalaz unio na osnovu navoda apelanta, a koji mu nije predao nikakve dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti kada je investirano u navedeni objekt. Općinski sud je istakao da je očigledno da je navedeni svjedok sačinio nalaz i mišljenje kakav je trebao apelantu kako bi ostvario sredstva za podsticaj, te da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da se iskazu navedenog svjedoka treba pokloniti vjera.
9. Dalje je istakao da iz dopisa Službe za urbanizam, stambeno-komunalne, imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Čelić od 20. marta 2015. godine proizlazi da apelant nije podnio zahtjev za urbanističku saglasnost, odobrenje za građenje ili upotrebnu dozvolu za predmetnu nekretninu do dana dostavljanja navedenog dopisa Kantonalnom tužilaštvu. Osim toga, Općinski sud je naveo da se iz zapisnika Ministarstva od 13. marta 2013. godine ne mogu utvrditi činjenice u vezi s periodom gradnje spornog objekta. Općinski sud je također naveo da iz dopisa Ministarstva od 22. augusta 2018. godine proizlazi da rješenje Ministarstva od 8. augusta 2012. godine, kojim su apelantu odobrena sredstva u određenom novčanom iznosu, nije stavljeno van snage, da nije zatražen povrat sredstava, niti pokrenut upravni spor, kao i da inspektorat nije primio zahtjev za kontrolu novčane podrške, niti je izvršen inspekcijski nadzor kod apelanta po osnovu navedenog rješenja. Međutim, da iz predmetnog dopisa ne proizlaze činjenice na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da li su podsticajna sredstva dodijeljena u skladu sa zakonom. U odnosu Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022330 14 U od 30. januara 2018. godine, Općinski sud je naveo da se navedena presuda ne odnosi na činjenične navode iz optužnice, odnosno da se odnosi na drugu vrstu podsticaja (ostvarenje novčane podrške po modelu podsticaja proizvodnje goveđeg mesa). Općinski sud je dalje naveo da iz izjašnjenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 5. januara 2018. godine proizlazi da se činjenice o navedenom izjašnjenju odnose na orto-foto snimke iz 2013. i 2014. godine, odnosno da se ne odnose na iste orto-foto snimke koji su po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva uvršteni u dokazni materijal (snimci koji se odnose na 2008. i 2012. godinu), a koji su značajni s aspekta vremenskog perioda bitnog za činjenične navode iz optužnice. Općinski sud je istakao da detaljni prikaz apelantovog stočnog fonda, kao ni predračuni firme „Džema“ d.o.o. Gradačac i „Tom-Cat“ d.o.o. Tuzla, koji su uvršteni u dokazni materijal po prijedlogu odbrane, nisu od značaja za rješavanje predmetne krivično-pravne stvari.
10. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi, a posebno imajući u vidu nalaz i iskaz vještaka arhitektonske struke I. Č., koji je jasan, stručan i nedvosmislen, da je sporni objekt za koji je apelant dobio podsticajna sredstva izgrađen mnogo prije traženog perioda. Nadalje, kako je period izgradnje objekta bitan uvjet za odobravanje podsticajnih sredstava, Općinski sud je naveo da je apelant, prijavljujući se za navedena sredstva i navodeći da je objekt izgrađen u traženom periodu, iako to nije tačno, doveo u zabludu nadležno ministarstvo, uslijed čega mu je nezakonito odobren i isplaćen podsticaj u određenom novčanom iznosu, a što proizlazi iz materijalnih dokaza (pobliže navedenih u obrazloženju presude).
11. Općinski sud je istakao da je odbio prijedlog odbrane za izvođenje ponovnog vještačenja po vještaku arhitektonske struke D. T. na okolnosti da li se može sa sigurnošću utvrditi da se radi o identičnim objektima iz 2008. do 2012. godine u pogledu njihovih karakteristika, odnosno u čemu se ogledaju različitosti, ako postoje, kao i da se izvrši procjena vrijednosti spornih objekata. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je navedeni prijedlog odbijen jer je vještačenje po vještaku arhitektonske struke određeno na glavnom pretresu 13. septembra 2017. godine, pri čemu je određen i predmet vještačenja i vještak, a čemu se stranke nisu protivile. Nadalje, da je vještak, čije je vještačenje odredio sud (I. Č.) i koja je postupala po naredbi suda, odgovorila na sve navode za koje je odbrana predložila ponovno vještačenje. Pri tome je Općinski sud istakao da je ponovno izvođenje istog dokaza u ličnosti drugog vještaka nepotrebno i da bi samo dovelo do odugovlačenja postupka.
12. Općinski sud je istakao da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje budući da apelant nije prvi put aplicirao za sredstva na ime podsticaja, te da je dao neistinite podatke s ciljem dobivanja sredstava, a što je i ostvario.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 236890 19 Kž od 21. maja 2019. godine žalbe apelantovih branilaca odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
14. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se apelantovom žalbom neosnovano pobija prvostepena presuda zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelantove odbrane za određivanje novog vještačenja po vještaku arhitektonske struke D. T. jer je prvostepeni sud odredio vještačenje po vještaku arhitektonske struke I. Č., određujući i predmet vještačenja i vještaka koji je odgovorio na sve navode za koje je odbrana predložila ponovno vještačenje. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da bi provođenjem novog vještačenja došlo do odugovlačenja postupka. Dalje, da je provedeno vještačenje u saglasnosti i s drugim provedenim dokazima, koje je prvostepeni sud pravilno cijenio, čime nije povrijeđeno pravo na odbranu.
15. Kantonalni sud je istakao da se žalbom neosnovano ukazuje na to da se prvostepena presuda zasniva na nezakonitom dokazu, izjašnjenju Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, a koje se odnosi na orto-foto snimke iz 2008. i 2012. godine. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da su navedeni snimci značajni za vremenski period bitan za činjenične navode iz optužnice, te da ih je dostavio organ koji je ovlašten za sačinjavanje i izdavanje predmetnih snimaka, tako da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz 312. stav 1. tačka i)
ZKPFBiH.
16. Kantonalni sud je dalje istakao da se žalbom apelantovog branioca neosnovano pobija prvostepena presuda zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH jer izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi, te su u izreci opisane radnje koje je preduzeo apelant, a u obrazloženju dati jasni razlozi o utvrđenim odlučnim činjenicama na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku. Nadalje, da je prvostepeni sud određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane, dajući ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, navodeći razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i apelantova krivična odgovornost. Kantonalni sud je također naveo da je u pobijanoj presudi prvostepeni sud pojedinačno obrazložio dokaze koji su izvedeni tokom krivičnog postupka, navodeći u razlozima presude ocjenu sadržaja iskaza svjedoka, kao i drugih dokaza, te da je nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima izveo zaključak o dokazanim činjenicama, kao i razloge u vezi s provedenim dokazima koje je savjesno cijenio i za koje je dao valjane razloge. Kantonalni sud je istakao da navedeno prihvaća i taj sud, te da su neosnovani navodi apelantovih branilaca da prvostepeni sud nije dao ocjenu provedenih dokaza kako je to propisano u članu 296. ZKPFBiH, kao i navodi da je učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH.
17. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na glavnom pretresu izveo sve predložene dokaze, koje je savjesno ocijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te da je na osnovu takve ocjene potpuno i pravilno utvrdio da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Kantonalni sud je dalje naveo koji su dokazi izvedeni u toku prvostepenog postupka, te ukazao na obrazloženje prvostepenog suda dato u vezi s tim, odnosno na sadržinu izvedenih dokaza. Pri tome je Kantonalni sud istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant učinio krivično djelo obmane pri dobivanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 2. KZFBiH.
18. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je, imajući u vidu navedene razloge, a ne nalazeći ni povredu krivičnog zakona na koju sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe apelantovih branilaca odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da nisu tačni zaključci drugostepenog suda da je prvostepeni sud savjesno i brižno cijenio sve dokaze. U vezi s tim ističe da se radi o uopćenim i nepojašnjenim navodima, a posebno u vezi s dokazom odbrane – izjašnjenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 5. januara 2018. godine. Nadalje, da su u odnosu na navedeni dokaz izneseni argumenti potpuno proizvoljni i da nemaju nikakvog smisla jer ne nude pojašnjenje zašto se predmetni dokaz nije uvažio. Apelant, također, tvrdi da je odbrana predložila angažiranje vještaka arhitektonske struke, a u čemu je neosnovano onemogućena bez ikakvog posebnog razloga, izuzev razloga da bi izvođenje takvog dokaza odugovlačilo postupak. Nadalje, da drugostepeni sud navodi da je to pravilan zaključak, te da je provedeno vještačenje u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima, a da, pri tome, nije naveo o kojim dokazima se radi i koje činjenice proizlaze iz tih dokaza. Apelant smatra da vještak nije ispunio „svoju zadaću“, te ističe da se radi o jedinom dokazu koji tereti apelanta i na kojem je u potpunosti zasnovana optužba i presuda. Apelant, također, navodi da je narušeno načelo pravičnosti jer mu nije pruženo dovoljno mogućnosti da iznese svoju odbranu, odnosno da ospori dokaze optužbe koji su neistiniti i nekorektni. Nadalje, da su sudovi neosnovano onemogućili apelanta u raspravljanju i narušili načelo „jednakosti oruđa“, kao i da mu nisu osigurali minimalna prava kada su mu uskratili izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku arhitektonske struke. U vezi s tim apelant se poziva na odredbu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
b)Odgovori na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelacije jer su prigovori iz apelacije isticani i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu i u obrazloženju dao odgovore na sve prigovore. Kantonalni sud je istakao da nisu učinjene povrede odredbi krivičnog postupka na koje apelant ukazuje, kao ni povrede odredbi čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
21. Općinski sud je naveo da nisu tačni navodi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku povrijedio odredbe krivičnog postupka tako što je odbio prijedlog za angažiranje vještaka arhitektonske struke D. T. Općinski sud je istakao da je vještačenje po vještaku arhitektonske struke odredio na glavnom pretresu 13. septembra 2017. godine, čemu se stranke nisu protivile, kao i da je vještak I. Č. odgovorila na sve navode za koje je odbrana predložila novo vještačenje, pa je zahtjev za novo vještačenje odbijen jer je ocijenjen nepotrebnim i jer bi doprinio odugovlačenju postupka. Nadalje, istakao je da nisu tačni ni navodi da je počinjena povreda načela in dubio pro reo, a budući da je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Općinski sud je naveo da su paušalni apelantovi navodi da je presuda nerazumljiva, protivrječna, nedovoljno i nejasno obrazložena. U konačnici, istakao je da tokom predmetnog krivičnog postupka nisu povrijeđene odredbe člana 6. Evropske konvencije.
22. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana, te navelo da su tvrdnje u vezi s prijedlogom odbrane da se odredi vještačenje po vještaku arhitektonske struke isticane u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, a o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud izjasnili. Nadalje, da se u postupku po apelaciji ne može osporavati činjenično stanje koje su utvrdili sudovi u redovnom postupku. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da nije povrijeđeno pravo na apelantovu odbranu ni u jednom segmentu, te da su u toku postupka izvedeni i dokazi odbrane, a koje su sudovi cijenili prilikom donošenja svojih odluka. Nadalje, da svaki prijedlog za izvođenje dokaza ne mora biti usvojen, ali da o tome sud treba dati valjano obrazloženje, što je u konkretnom slučaju prvostepeni sud i učinio, a drugostepeni sud potvrdio kao pravilno i zakonito. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da u ponovljenom postupku odbrana nije ni predložila sporno vještačenje, već da je to, postupajući po uputama drugostepenog suda, učinio prvostepeni sud. Nadalje, da je osporavajući sadržaj izvedenog dokaza, odbrana tražila da se provede novo vještačenje, a koji prijedlog je opravdano odbijen.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 268. st. (1) i (2) Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti (1) Ko s ciljem da za sebe ili drugog pribavi kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost, davatelju kredita ili osobi nadležnoj za odobravanje pogodnosti dade neistinite ili nepotpune podatke o imovinskom stanju ili druge podatke značajne za dobijanje kredita ili druge pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljen kredit ili druge pogodnosti iz stava 1. ovog člana u vrijednosti koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina.
Član 62.
Uvjetna osuda (1) Uvjetnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivice i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(3) Uvjetna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna.
(4) Uvjetna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.
(5) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
(6) Sigurnosne mjere, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se.
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 236890 19 Kž 2 od 21. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, a što je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
35. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te, u vezi s tim, na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega, na iskazu, te nalazu i mišljenju vještaka arhitektonske struke I. Č., cijeneći ga jasnim, stručnim i nedvosmislenim, kao i na materijalnoj dokumentaciji u spisu. Iz obrazloženja prvostepene presude, također, slijedi, između ostalog, da je iskaz svjedoka odbrane M. A. suprotan materijalnim dokazima u spisu (orto-foto snimcima), te iskazu i nalazu i mišljenju vještaka I. Č., a da iz iskaza svjedoka Z. B. proizlazi da je navedeni svjedok podatke o vremenu izgradnje objekta u svoj nalaz unio na osnovu apelantovih navoda, te da je navedeni svjedok sačinio nalaz i mišljenje kakav je trebao apelantu kako bi ostvario sredstva za podsticaj. Nadalje, slijedi da Općinski sud nije prihvatio ni izjašnjenje Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 5. januara 2018. godine koje se odnosi na orto-foto snimke iz 2013. i 2014. godine, a budući da se ne odnosi na iste orto-foto snimke iz 2008. i 2012. godinu koji su po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva uvršteni u dokazni materijal, a koji su značajni s aspekta vremenskog perioda. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je sporni objekt za koji je apelant dobio podsticajna sredstva izgrađen znatno prije perioda od juna 2010. do decembra 2011. godine, a što predstavlja bitan uvjet za odobravanje podsticajnih sredstava. Nadalje, da je apelant, prijavljujući se za navedena sredstva i navodeći da je objekt izgrađen u traženom periodu, doveo u zabludu nadležno ministarstvo, uslijed čega mu je nezakonito odobren i isplaćen podsticaj u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud sve predložene dokaze savjesno ocijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te da je na osnovu takve ocjene potpuno i pravilno utvrdio da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
37. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
38. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku budući da je Općinski sud odbio prijedlog za izvođenje ponovnog vještačenja po vještaku arhitektonske struke D. T. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda br. AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
39. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredbi člana 278. stav 2. ZKPFBiH ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza, između ostalog, kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prijedlog odbrane za izvođenje ponovnog vještačenja po vještaku arhitektonske struke D. T. odbijen jer je vještak arhitektonske struke I. Č., čije je vještačenje odredio sud, a čemu se stranke nisu protivile, odgovorila na sve navode za koje je apelantova odbrana predložila ponovno vještačenje. Nadalje, da je Općinski sud ponovno izvođenje istog dokaza u ličnosti drugog vještaka ocijenio nepotrebnim, te da je smatrao da bi to dovelo do odugovlačenja postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, da je navedene razloge prihvatio i Kantonalni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje načela jednakosti strana u postupku u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, zatim primjene pozitivno-pravnih propisa, te budući da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević