Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1926/19 (D. S. i R. P.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Građanski postupak
- Miješanje
- Kleveta
- Nematerijalna šteta
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1926/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1926/19, rješavajući apelaciju Dušana Stegića i Radojke Praštalo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dušana Stegića i Radojke Praštalo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 001276 18 Gž 3 od 11. februara 2019. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Dušanu Stegiću i Radojki Praštalo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Stegića i Radojke Praštalo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 001276 18 Gž 3 od 11. februara 2019.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Stegić i Radojka Praštalo (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja ili apelanti) iz Banjaluke podnijeli su 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 001276 18 Gž 3 od 11. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Gojka Savanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su 21, odnosno 16. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 13. novembra 2011. godine dostavio tražene informacije i dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilac je 27. aprila 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi naknade štete.
6. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 001276 05 P od 28 maja 2009. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev da se apelanti solidarno obavežu da mu naknade materijalnu štetu u iznosu od 30.000,00 KM izazvanu iznošenjem klevete na njegov račun, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 001276 09 Gž od 10. decembra 2009. godine uvažene su žalbe tužioca i apelanata, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Postupak okončan osporenom odlukom
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 72 0 P 001276 17 P 3 od 26. januara 2018. godine (koja je ispravljena rješenjem istog suda od 23. avgusta 2018. godine samo u dijelu imena sudije) odbio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu iz osnova povrede ugleda zbog klevete i isplate iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se u feljtonu „Reforma školstva na RS način“ navodi da je iluzorno očekivati da će se znanje cijeniti i poštovati odgovarajuće vrijednosti onih koji to znanje ne posjeduju, a sticajem okolnosti se nalaze na funkciji. Dalje je naveo da se u nastavku istog feljtona od 7. februara 2005. godine i 14. februara 2005. godine navodi da se tužilac bezobzirno ponaša prema prosvjetnom kadru, da je sklon ucjenama i prijetnjama otkazom i da kod njega mogu proći samo poslušni, a u demantu u nedjeljnom listu „Patriot“ od 1. februara 2005. godine tužilac navodi da su apelanti iznijeli niz neistina obmanjujući javnost nanoseći štetu tužiocu, kao i reformi školstva u Republici Srpskoj. Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju tužilac traži satisfakciju putem naknade štete od apelanata za neistinito iznošenje u vezi s njegovim moralnim likom i angažovanjem, odnosno njegovim radom kao ministra u vezi s reformom školstva na RS način, te predstavljanjem kod međunarodne zajednice kao specijaliste za nastavne programe i planove i iznošenjem neistina o sticanju zvanja profesora, magistra i doktora nauka, smatrajući da su apelanti na taj način prouzrokovali štetu tužiocu, njegovom ugledu, jer su kao autori iznosili niz neistina. Dalje je naveo da je nesporna činjenica da je u vrijeme objavljivanja feljtona, odnosno članaka u listu „Patriot“ tužilac (u presudi očitom omaškom navedeno tuženi) obavljao funkciju ministra prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ministar). Istaknuo je da iz članaka objavljenih u listu „Patriot“ proizlazi da ih je objavilo Udruženje građana „Bolji život“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Udruženje) koje se navodi na kraju teksta spornih članaka, dok se u uvodu spornih članaka navodi da članke pišu apelanti. U vezi s tim, obrazložio je da su apelanti u toku postupka istakli da su pisali sporne članke u listu „Patriot“ kao predstavnici Udruženja, koje je registrovano kao pravno lice, dok iz akta Udruženja proizlazi da je drugoapelantkinja predsjednica Skupštine i predsjednica Udruženja, a prvoapelant član Udruženja. Istaknuo je da apelanti po profesiji nisu novinari.
10. Osnovni sud je citirao član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i odredbe čl. 1, 2, 5, 6, 8 i 13 Zakona o zaštiti od klevete. Dalje je naveo da je prvoapelant istakao prigovor pasivne legitimacije, dok je drugoapelantkinja, kao i prvoapelant, istakla da su sporni tekst članaka pisali u ime Udruženja, koje se i navodi kao potpisnik spornih tekstova članaka. Stoga je Osnovni sud zaključio da apelanti u ovoj pravnoj stvari nisu ni u kakvom materijalnopravnom odnosu s tužiocem. U vezi s tim, ukazao je da je autor spornih tekstova Udruženje, a apelanti nisu urednici lista „Patriot“ u kojem su objavljeni sporni članci, ni „izražavači“, niti imaju svojstvo lica koje je na neki drugi način kontrolisalo sadržaj tog izražavanja. Osnovni sud je naveo da je u vrijeme objave spornih članaka tužilac bio javna ličnost, odnosno ministar i kao takva osoba je dužan tolerisati veći nivo izražavanja koja ga mogu uznemiriti. Prema mišljenju Osnovnog suda, prigovor pasivne legitimacije je osnovan jer je tužilac tužbom trebalo da obuhvati Udruženje, glavnog i odgovornog urednika lista „Patriot“, koje je kontrolisao sadržaj u spornim člancima i izdavača lista „Patriot“. Istaknuo je da je takav stav u pogledu pasivne legitimacije izražen u odlukama Ustavnog suda br. AP 4712/13 od 7. juna 2016. godine, AP 2867/07 od 10. juna 2009. godine i AP 551/07 od 29. aprila 2009. godine, te ga stoga prihvata i ovaj sud.
11. Osnovni sud je naveo da kada su u pitanju stavovi i mišljenja apelanata kao članova Udruženja, izneseni u listu „Patriot“, s obzirom na to da je tužilac do početka marta 2005. godine bio ministar, oni se smatraju istinitim iznošenjem u ime Udruženja u vezi s reformom školstva i ostalim navodima. U vezi s tim, obrazložio je da je u dokazima koje su predložili apelanti u vezi s revizorskim izvještajem glavnog revizora iz 2004. godine uočeno niz propusta Ministarstva u postupku javnih nabavki, te da finansijski izvještaji nisu dali istinit i objektivan prikaz finansijskog stanja sa 31. decembrom 2004. godine, a aktivnosti Ministarstva nisu usklađene sa zakonskim propisima. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelanti su ukazivali na propuste na koje su ukazivali i drugi autori članaka u listu ,,Patriot“ i feljtonu, zatim dnevnom listu „Nezavisne novine“ i drugim štampanim izdanjima (novinari, univerzitetski profesori itd.), koji članci su imali kritički stav u pogledu reforme školstva u Republici Srpskoj kao javnog interesa nosioca reforme resornog Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, kao i ličnosti samog ministra, odnosno tužioca. Osnovni sud je ocijenio da su apelanti iznijeli svoj stav i svoje mišljenje u vezi s ostalim natpisima o ličnosti tužioca, kao i o školskoj spremi, ne znajući da je taj stav, prema tužiočevom mišljenju, neistinit. Osnovni sud je naveo da tužilac nije dokazao niti je pružio ijedan dokaz za štetu zbog toga što nije biran u trećem mandatu za ministra zbog klevete apelanata, pa nije mogao sa sigurnošću utvrditi te činjenice kao dokazane. Dalje je naveo da tužilac nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i klevete, kao ni stepen i intenzitet trajanja pretrpljenih duševnih bolova koji se dokazuju medicinskim vještačenjem po vještaku medicinske struke iz oblasti psihijatrije, a koji dokaz tužilac nije predložio, niti izveo, već je proizvoljno postavio tužbeni zahtjev u vidu novčane naknade. Takođe je ukazao i da su kritike šire kad je riječ o političarima, odnosno javnim službenicima, uključujući i ministre, jer se tužilac obavljajući poslove ministra izlaže pažljivom nadzoru javnosti i novinara i široke publike nad svakom svojom riječi i postupkom. Prema mišljenju Osnovnog suda, iz tog razloga tužilac nije dokazao da su mu apelanti iznošenjem i pisanjem o njemu, o njegovom moralnom liku, njegovom predstavljanju i završavanju škole pričinili štetu.
12. Osnovni sud je citirao stavove iz odluka Evropskog suda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Lingens protiv Austrije, te ukazao da je i Ustavni sud u odluci iz januara 2018. godine zauzeo stav kao i Evropski sud. Prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnoj pravnoj situaciji apelanti su u ime Udruženja u spornim člancima objavljenim u listu „Patriot“ izražavali svoje kritičko mišljenje u vezi s reformom školstva u Republici Srpskoj i obrazovanjem, čiji je nosilac bilo resorno Ministarstvo prosvjete i kulture, te su u tim člancima iznosili uporedne analize položaja akademske zajednice u Republici Srpskoj i regionu, iznosili kritike na račun tužioca kao ministra, te iznosili svoje prijedloge i stavove u pogledu visokog obrazovanja u Republici Srpskoj itd. Ukazao je da su takve stavove iznosili i drugi autori, kako je prije pomenuto, te su u tim člancima drugih autora takođe izneseni kritički stavovi na račun ministra i na račun resornog ministarstva. Osnovni sud je dalje naveo ocjenu izjava svjedoka. Istaknuo je da iz materijalnih dokaza koje je izveo tužilac u pogledu školske i stručne spreme i zvanja proizlazi da tužilac ima navedene reference u pogledu svoje školske spreme i zvanja, ali apelanti nisu imali saznanja o tim činjenicama jer su u toku cijelog postupka zahtijevali da sud službenim putem od nadležnih ustanova zatraži podatke o stepenu, vrsti školske spreme tužioca i njegovim zvanjima. Prema mišljenju Osnovnog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti ne mogu biti odgovorni da naknade nematerijalnu štetu tužiocu u smislu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je zaključio da apelanti stoga ne mogu odgovarati ni za klevetu u smislu odredbe člana 6 stav 1 tačke a) i v) Zakona o zaštiti od klevete jer se u spornim člancima radilo o izražavanju mišljenja, a slične stavove su iznijeli i drugi autori u drugim štampanim izdanjima poput dnevnog lista „Nezavisne novine“, te imajući u vidu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda sa pomenutim odlukama, osnovan je prigovor pasivne legitimacije.
13. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 001276 18 Gž 3 od 11. februara 2019. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i preinačena presuda Osnovnog suda u odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu tako što su apelanti obavezani da tužiocu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je s preostalim dijelom preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je odbijena tužiočeva žalba u pogledu odluke o troškovima postupka i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, te su obavezani apelanti da tužiocu solidarno nadoknade troškove žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu (koji se odnosi na sastavljanje žalbe), dok je tužiocu odbijen zahtjev u pogledu preostalog iznosa, kao i troškova takse na žalbu.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužilac navodima u žalbi dovodi u sumnju pravni stav prvostepenog suda. Dalje je citirao odredbe čl. 1 i 5 Zakona o zaštiti od klevete i člana 10 Evropske konvencije, te opširno analizirao pitanje osnova odgovornosti za štetu pričinjenu klevetom, postojanje klevete, postojanje duševnih bolova, te da sadržaj prava ličnosti čini i pravo na čast i ugled. Istaknuo je da je izvjesno da će kod svakog prosječnog čovjeka povreda ugleda takvog „intenziteta i trajanja“ kao u predmetnim natpisima u nedjeljnom listu „Patriot“ prouzrokovati duševne bolove takvog intenziteta i trajanja koji opravdavaju dosuđivanje nadoknade. Prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju prvostepeni sud je nepravilno cijenio da ono što je iznijeto u tekstovima predmetnog feljtona u nedjeljniku „Patriot“ ne može štetiti tužiočevoj časti i ugledu i pored činjenice da za ono što je izrečeno nije dokazano da je istinito. U vezi s tim, ukazao je na nespornu činjenicu da su apelanti u nedjeljnom listu „Patriot“ broj 154 od 31. januara 2005. godine objavili prvi dio feljtona pod naslovom „Reforma školstva na RS način“, kao i dva nastavka pod istim naslovom objavljenim u nedjeljnom listu broj 155 od 7. februara 2005. i broj 156 od 14. februara 2005. godine, ispred kojih naslova su navedena imena i prezimena apelanata kao pisaca i autora tog teksta. Stoga je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni sud pogrešnim tumačenjem člana 5 Zakona o zaštiti od klevete nepravilno našao da apelanti nisu pasivno legitimisani u predmetnoj parnici, iako su oni tekst pisali i u njemu se jasno deklarisali kao njegovi autori.
15. Okružni sud je naveo da je nesporno da bi se reforma školstva trebala zasnivati na struci i nauci, uvažavajući i pozitivna iskustva reformi u okruženju i u Evropi, te da se u reformu trebaju uključiti stručni i kvalitetni kadrovi. Međutim, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud bez osnova našao da izvedenim dokazima tužilac nije dokazao da natpisima apelanata u predmetnom feljtonu, tačnije riječima koje su apelanti iznijeli „da je tužilac (...) osoba sklona falsifikovanju (...) zloupotrebi položaja, odmazdama (...) i pljački budžetskih sredstava i kriminalnim i krivičnim radnjama“ nije iznesena neistina o tužiocu. Prema mišljenju Okružnog suda, suprotno tim nepravilnim zaključcima iz prvostepene presude, takvo izražavanje apelanata predstavlja klevetu jer apelanti nisu izveli dokaz u vidu pravosnažne krivične presude kojom bi dokazali da je tužilac osuđen za falsifikovanje isprava, zloupotrebu položaja, pljačku budžetskih sredstava, kao i lažno predstavljanje, niti su izveli bilo kakav dokaz koji bi ukazivao na to da gonjenje za takva krivična djela nije bilo moguće. Stoga je ocijenio da su u navedenom dijelu apelanti u predmetnim tekstovima iznijeli neistinu o tužiocu, koja prema objektivnoj ocjeni predstavlja klevetu. Nasuprot tome, ocijenio je da ostali navodi u predmetnom feljtonu predstavljaju vrijednosni sud koji je tužilac kao javna ličnost trebao da trpi. Istaknuo je da je prvostepeni sud pravilno cijenio da tužilac nije dokazao da je usljed natpisa apelanata u časopisu „Patriot“ izostao njegov izbor za ministra. Takođe je istaknuo da je tužilac u prvom narednom broju u kojem je objavljen feljton objavio ispravku spornog teksta, što mu je omogućio izdavač, te je na taj način ublažena prouzrokovana šteta.
16. Okružni sud je ukazao da iz izjave tužioca saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, da je to bilo od uticaja na njegov odnos prema porodici, radnom mjestu i sredini u kojoj živi i radi, što je sve kod njega prouzrokovalo duševne bolove. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zasnovano na odredbi člana 11 Zakona o zaštiti od klevete kada je za ovaj vid štete tužiocu u cjelini odbio tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Okružnog suda, pravilna primjena materijalnog prava je nalagala da se tužiocu dosudi iznos od 1.500,00 KM, imajući u vidu težinu povrede njegovog ugleda i pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu, kao i pod kojim okolnostima su apelanti iznijeli sporno izražavanje, pa je dosuđeni iznos u srazmjeri sa nanesenom štetom. Kako je tužilac u žalbenom postupku uspio sa 5% od postavljenog tužbenog zahtjeva, Okružni sud je ukazao da su mu proporcionalno uspjehu u pogledu glavnog zahtjeva priznati i troškovi sastavljanja žalbe, te ih je na osnovu odredbe člana 397 stav 2 i člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku shodno tom procentu valjalo dosuditi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelanti navode da je tužilac u toku postupka kao jedine dokaze priložio svoje diplome, titule i akademska zvanja, koji su sukcesivno „obarani“ dokazima apelanata. U vezi s tim, ističu da je dokumentima i izjavama svjedoka dokazano da su sve te diplome, titule i akademska zvanja stečena na osnovu korupcije, falsifikata, obmana i slično. Takođe, ističu da je Osnovni sud u prvostepenoj presudi ocijenio da se ne radi o kleveti jer su izneseni i dokazani navodi apelanata istiniti, a ne lažni. Dalje navode da je Okružni sud donio diskriminatorsku i arbitrarnu odluku kojom je neosnovano izmijenio prvostepenu odluku, te koja nije nikako obrazložena. Apelanti zatim u apelaciji upoređuju prvostepenu i drugostepenu odluku, te se pitaju da li je Okružnom sudu za ukidanje prvostepene presude dovoljna samo tužiočeva sumnja, te gdje su dokazi i osnov za ukidanje presude. Citiraju i dijelove prvostepene presude u kojima je navedeno da je tužilac javna ličnost, da su navodi apelanata o reformi školstva istiniti, da su i drugi autori ukazivali na propuste u reformi školstva, da tužilac nije dokazao da je pretrpio duševne patnje zbog povrede ugleda i časti, da se u konkretnom slučaju radilo o iznošenju mišljenja i dr. Smatraju da je u toku sudskog postupka dokazano gotovo sve što je navedeno u spornom feljtonu i ne može se vezati za krivične prijave i za rezultate rada „posve jalovog“ tužilaštva, kojem su apelanti podnijeli krivičnu prijavu protiv tužioca, koja je ignorisana. Ističu da nisu jedini koji su to uradili i tako prošli (npr. i dr Ratko Čomić je podnio krivičnu prijavu protiv tužioca). Apelanti, takođe, smatraju da tužilac nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu. U vezi s tim, ističu da je Osnovni sud utvrdio da tužilac nije dokazao nematerijalnu štetu jer nije pružio niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi taj sud mogao da donese presudu u tužiočevu korist, dok je Okružni sud bez dokaza donio sasvim drugačiju odluku. Takođe, smatraju da ne bi trebali snositi trošak pisanja žalbe jer tužilac nije dobio spor.
19. U pogledu dužine trajanja postupka, apelanti navode da postupak traje već 14 godina, te da se zbog ponavljanja prvostepenog postupka i arbitrarne odluke Okružnog suda dužina vođenja spora produžila van razumnog roka. Traže naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovori na apelaciju
20. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te smatra neosnovanim navode o povredi prava navedenih u apelaciji.
21. Osnovni sud navodi da apelanti teret odgovornosti za nerazumnu dužinu trajanja postupka stavljaju isključivo na stranu Okružnog suda, dok ne prigovaraju u tom dijelu na rad Osnovnog suda. Stoga smatra da nema mjesta razmatrati apelaciju s aspekta dužine trajanja postupka u smislu odgovornosti tog suda. Takođe, smatra da se ne može izjašnjavati o radu i presudi koju je Okružni sud donio u žalbenom postupku protiv prvostepene presude.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 2.
Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj meri obezbedi princip slobode izražavanja.
Član 5. st. 1., 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11. stav 1.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. st. 1. i 2.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397. stav 2.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 001276 18 Gž 3 od 11. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 1. aprila 2019. godine, a drugoapelantkinja 10. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2019. godine, iz čega proizlazi da je drugoapelantkinja primila osporenu odluku nakon podnošenja apelacije. Apelanti su u apelaciji naveli da su osporenu odluku primili 1. aprila 2019. godine, iz čega se može zaključiti da je drugoapelantkinja imala informaciju o donošenju osporene odluke i prije nego joj je odluka dostavljena. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na oba apelanta podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati navode apelanata u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. aPravo na slobodu izražavanja
31. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
32. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
Opšti principi
33. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu (demokratskog) društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanja jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
34. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.
35. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
36. Dovodeći u vezu navedene opšte principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda donesena u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja nematerijalne štete tužiocu u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed pronošenja neistinitih informacija u spornom feljtonu apelanata, čime je došlo do nanošenja štete tužiocu.
37. Ustavni sud nadalje mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.
38. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je lice u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije.
39. Dovodeći u vezu činjenice predmeta s navedenim kriterijumima, Ustavni sud podsjeća da su apelanti napisali feljton (tri povezana članka) koji je objavljen u nedjeljnom listu „Patriot“ koji se odnosio na analizu reforme školstva u Republici Srpskoj i u njemu iznijeli niz stavova i informacija kako u pogledu te reforme tako i u pogledu djelovanja tužioca kao nadležnog ministra. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, jasno razgraničio koje informacije predstavljaju činjenice čija se istinitost može dokazati („da je tužilac (...) osoba sklona falsifikovanju (...) zloupotrebi položaja, odmazdama (...) i pljački budžetskih sredstava i kriminalnim i krivičnim radnjama“), a koje vrijednosni sud – mišljenje („ostali navodi u predmetnom feljtonu predstavljaju vrijednosni sud koji je tužilac kao javna ličnost trebao da trpi“). Ustavni sud prihvata takvo razgraničenje Okružnog suda jer se radi o informacijama da je tužilac umiješan u kriminalne radnje, odnosno krivična djela koja za sobom svakako povlače krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova takvi navodi apelanata mogu i dokazati. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li je Okružni sud cijenio kriterijume iz tačke 38 odluke samo u kontekstu izražavanja apelanata koje je označeno kao iznošenje činjenica.
40. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetno izražavanje u kojem se pominje tužilac objavili u nedjeljnom listu „Patriot“ 31. januara 2005. godine, koji je u vrijeme objavljivanja navedenog teksta bio ministar, dakle javna ličnost, te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire. Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja tužioca kao nadležnog ministra u toku reforme školstva predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporno izražavanje koje se bavi pitanjem navodne umiješanosti ministra u kriminalne radnje kao takvo predstavljalo doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud ispitao sporno izražavanje apelanata objavljeno u predmetnom feljtonu i utvrdio da sporni dio teksta sadrži neistinite tvrdnje jer apelanti tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Dakle, Okružni sud je ocijenio da su neistiniti navodi apelanata o tužiočevoj navodnoj umiješanosti u nezakonite radnje koje po svojim obilježjima čine krivično djelo sa konkretnim navođenjima („da je tužilac (...) osoba sklona falsifikovanju (...) zloupotrebi položaja, odmazdama (...) i pljački budžetskih sredstava i kriminalnim i krivičnim radnjama“). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da apelanti nisu izveli dokaz u vidu pravosnažne krivične presude kojom bi dokazali da je tužilac osuđen za falsifikovanje isprave, zloupotrebu položaja, pljačku budžetskih sredstava, kao i lažno predstavljanje, niti su izveli bilo kakav dokaz koji bi ukazivao na to da gonjenje za takva krivična djela nije bilo moguće, te je dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud imao u vidu da je tužilac javna ličnost, kao i funkciju koju ima štampa u demokratskom društvu, ali isto tako i činjenicu da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke, iako se Okružni sud o tome nije eksplicitno izjašnjavao, proizlazi i da apelanti nisu postupali u dobroj vjeri. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene odluke i dostavljene dokumentacije ne proizlazi, niti je to navedeno u apelaciji, da su apelanti kontaktirali nadležne organe radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda, da nisu kontaktirali tužioca prije objave spornog izražavanja, a da je tek izdavač nedjeljnog lista „Patriot“ omogućio tužiocu objavljivanje demanta. Sve navedeno ukazuje da apelanti, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupili bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije.
42. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konkretnom slučaju, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da je objavljivanjem spornog izražavanja („da je tužilac (...) osoba sklona falsifikovanju (...) zloupotrebi položaja, odmazdama (...) i pljački budžetskih sredstava i kriminalnim i krivičnim radnjama“) tužilac pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete, kako je to definisano u dispozitivu osporene presude.
43. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na svoj stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 47, dostupna na www.ustavnisud.ba) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito neizvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.
44. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Okružni sud nije postupao pukim automatizmom, niti proizvoljno, već je postupao u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud ukazao: „Izvjesno je da će kod svakog prosječnog čovjeka povreda ugleda takvog 'intenziteta i trajanja' kao u predmetnim napisima u nedjeljnom listu 'Patriot' prouzrokovati duševne bolove takvog intenziteta i trajanja koji opravdavaju dosuđivanja nadoknade“, te: „Iz izjave tužioca saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, da je to bilo od uticaja na njegov odnos prema porodici, radnom mjestu i sredini u kojoj živi i radi, što je sve kod njega prouzrokovalo duševne bolove“. Okružni sud je takođe cijenio i okolnost da je u prvom narednom broju u kojem je objavljen feljton „tužilac objavio ispravku spornog teksta“, što mu je omogućio izdavač, te da je na taj način ublažena prouzrokovana šteta. Imajući u vidu da je tužiocu dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM (a da je tužbom zahtijevao naknadu u visini od 30.000,00 KM). Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda i časti, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, te da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.
45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koja je dao Okružni sud u postupku okončanom osporenom presudom za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
47. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
49. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
50. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac od apelanata tražio naknadu nematerijalne štete, te da, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na osporenu odluku
51. Kršenje navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te ističu da osporena odluka nije obrazložena.
52. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
53. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
54. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, te obavezao apelante da solidarno nadoknade nematerijalnu štetu tužiocu. U pogledu apelacionih navoda da je Okružni sud donio odluku bez dokaza, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud donio svoju odluku zbog okolnosti da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje o tužiočevom navodnom kriminalnom ponašanju jer je teret dokazivanja bio na apelantima i tokom ovog postupka svojim dokazima su trebali dokazati da je sporno izražavanje tačno i istinito. Takođe, u pogledu apelacionih navoda da tužilac nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu, Ustavni sud podsjeća da je u tačkama 43 i 44 odluke ukazao da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, te da je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je za svoj stav o osnovanosti žalbe, što je bio razlog za preinačavanje prvostepene presude i djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva, dao jasno obrazloženje, pri čemu je primijenio relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata, pa se stoga pokazuju neosnovanim apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, u pogledu tvrdnji apelanata da ne bi trebali snositi trošak pisanja žalbe jer tužilac nije dobio spor, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u tom dijelu dao jasno i na zakonu zasnovano obrazloženje, koje se ne doima proizvoljno. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
55. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporenu presudu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantni principi
56. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
57. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
58. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 27. aprila 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 11. februara 2019. godine kada je Okružni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko 13 godina i deset mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
59. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je tužilac podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete protiv apelanata. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelante, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelante jer su apelanti imali interes da se što prije okonča postupak u kojem je tužilac tražio naknadu nematerijalne štete iz osnova povrede ugleda zbog navoda koji su apelanti napisali u predmetnom feljtonu.
60. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvu presudu u predmetnom postupku donio oko četiri godine nakon podnošenja tužbe (28. maja 2009. godine), te da je u relativno kratkom žalbenom postupku od oko sedam mjeseci Okružni sud drugostepenom odlukom od 10. decembra 2009. godine ukinuo navedenu prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom je trajao oko osam godina, a ponovni drugostepeni postupak pred Okružnim sudom 13 mjeseci (sve računajući od donošenja prethodne odluke). Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da se nije radilo o naročito složenom predmetu, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud, pred kojim su postupci trajali preko 12 godina (prvi prvostepeni postupak trajao oko četiri godine, a ponovni postupak oko osam godina), a koji nije dao objašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.
61. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
62. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
63. Ustavni sud podsjeća da su osporenom odlukom apelanti obavezani da tužiocu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 1.500,00 KM iz osnova povrede ugleda zbog klevete, zbog izražavanja koje su apelanti iznijeli u feljtonu, te da Ustavni sud nije našao proizvoljnost u ovakvom zaključku Okružnog suda, odnosno da nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja, niti pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima ovog prava. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju pravična satisfakcija na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koja se treba isplatiti apelantima jeste ukupan iznos od 500,00 KM.
64. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c) Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti
65. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelanti navode o povredi ovog prava nisu posebno obrazložili, te stoga smatra da ih apelanti zasnivaju na navodima koje su istakli u vezi sa slobodom izražavanja, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije.
d) Zabrana diskriminacije
66. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, iz sadržaja apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na slobodu izražavanja. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da apelanti osim tih navoda nisu ponudili bilo kakve argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na to da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisani, odnosno da su u smislu standarda tog prava drugačije tretirani u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravom na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
e) Pravo na imovinu
67. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na izražavanje i prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak trajao oko 13 godina i deset mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud, koji za navedeno nije dao nikakve razloge.
69. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava na koju su apelanti neosnovano ukazali.
70. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda naloženo apelantima da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
71. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije kad apelanti navode o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istaknuli u vezi s pravom na slobodu izražavanja, a ti navodi su ocijenjeni neosnovanim.
72. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije i članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije kada apelanti osim navoda o povredi ove zabrane nisu ponudili argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na to da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisani, odnosno da su u smislu standarda tog prava drugačije tretirani u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.
73. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
74. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
75. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević