Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3937/20 (A.L.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3937/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3937/20, rješavajući apelaciju A. L., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. L.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 059348 20 Pžp od 27. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 059348 19 Pr od 22. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Omanović odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 2. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Pr 059348 20 Pžp od 27. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 059348 19 Pr od 22. lipnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim (što je u Cazinu narušio javni red i mir na način da je prilikom pokušaja nedozvoljenog parkiranja, a nakon što ga je ovlašteno službeno lice upozorilo na to, uputio psovku), za prekršaj iz članka 7. stavak 1. točka 1. Zakona o javnom redu i miru USK, pa je na temelju članka 12. stavak 1. istog zakona, kažnjen s novčanom kaznom u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka N.P. (koji je bio policijski službenik koji je uočio apelanta kako se pokušava parkirati na nedozvoljenom mjestu, te nakon što je prišao vozilu i upozorio apelanta da ne može tu parkirati, apelant mu je uputio psovku), izveo zaključak da je apelant počinio prekršaj koji mu se predmetnim prekršajnim nalogom stavlja na teret. U pogledu tog iskaza, prvostupanjski sud je naveo da ga je u cijelosti prihvatio, jer nije ničim doveden u pitanje. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz (da nije opsovao ništa, niti da je on izišao iz vozila i uputio se prema svjedoku policajcu) budući da niti jedan dokaz ne potvrđuje apelantovu izjavu. U svezi s tim, prvostupanjski sud je naveo da su u trenutku vršenja prekršaja bili prisutni jedino apelant i svjedok N.P., pa kako je svjedok pred sudom jasno i nedvosmisleno potvrdio da je jasno čuo apelanta kako upućuje psovku, u cijelosti je poklonio vjeru iskazu svjedoka. Nadalje, u pogledu iskaza svjedoka S.K. prvostupanjski sud je naveo da taj svjedok nije bio prisutan prilikom izvršenja prekršaja. Naime, svjedok S.K. je izjavio da se ispred njegovog lokala parkirao apelant, nakon čega je po apelanta došao policajac i svjedok nije znao što je dalje bilo. Dakle, prvostupanjski sud je naveo da iskaz svjedoka S.K. uopće nije u suprotnosti s iskazom svjedoka N.P., naročito kada je vrijeme izvršenja prekršaja u pitanju. Kako su izvršenju prekršaja bili prisutni samo apelant i svjedok N.P., a osim iskaza apelanta niti jednim drugim dokazom iskaz svjedoka nije doveden u pitanje, pa obzirom da apelant ima interes u ovom slučaju, prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz već iskaz policajca.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant u prigovorima protiv prvostupanjske presude ukazivao da mu je u tijeku prvostupanjskog postupka povrijeđeno pravo na odbranu, iz razloga što je prvostupanjski sud odbio prijedlog dokaza odbrane objektivne prirode (izvođenje prekršajnog naloga iz 2019. godine, koji se odnosi na prometnu nezgodu iz 2018. godine) kojim dokazom je apelant namjeravao dokazati “nepravilno postupanje policijskih službenika prema apelantu" za vrijeme njegovog boravka u Cazinu u 2018. godini. U pogledu toga, Kantonalni sud je naveo da je taj prigovor nije doveo u pitanje odlučenje prvostupanjskog suda, koji je utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijelo pobijano rješenje. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kad je odbio izvođenje dokaza odbrane objektivnog karaktera, iz razloga što je našao da okolnosti koje stranka ili branitelj žele dokazati predloženim dokazima nemaju onaj značaj koji im odbrana pridaje za konkretni događaj. Pri tome, naveo je da se neće po principu automatizma raditi o povredi prava na odbranu (kako to je neosnovano tvrdio apelant).

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su poklonili iskazu ovlaštene službene osobe N.P., dok nisu poklonili vjeru iskazu apelanta i svjedoka S.K. Dalje je apelant isticao da je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud odbio izvođenje dokaza – prekršajnog naloga.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3937/20 (A.L.) | Sudska praksa | Aktio