Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/20 (Tonći Bošnjak vl. S.O.R. SEMAFOR)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3953/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3953/20, rješavajući apelaciju Tonćia Bošnjaka vl. S.O.R. SEMAFOR, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tonći Bošnjak vl. S.O.R. SEMAFOR protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 038420 19 Rev od 20.
srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038420 19 Gž 2 od 14. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038420 15 P 2 od 5.
listopada 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tonći Bošnjak vl. S.O.R. SEMAFOR (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 3. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 038420 19 Rev od 20. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038420 19 Gž 2 od 14. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038420 15 P 2 od 5. listopada 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, naloženo je tuženom (Zaštitni fond F BiH) da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na određeni novčani iznos od dana nastanka štete do dana isplate, da popravi/naknadi nanesenu štetu na vozilu na način da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene zarade isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je su ocjenom izvedenih dokaza nižestupanjski sudovi utvrdili da su sudionici prometne nesreće bili apelant i S.K. koji je upravljao neregistriranim vozilom, te su utvrdili da postoji podijeljena odgovornost oba sudionika prometne nesreće (apelant doprinio nastanku prometne nesreće s 30% a drugi sudionik sa 70%). Dalje je naveo da se utvrđeni doprinos apelanta u nastanku prometne nesreće ogleda u tome što je apelant poduzeo radnju pretjecanja vozila S.K. (koji se kretao ispred njega) i to na mjestu gdje je bila izvučena puna središnja bijela linija na kolovozu, te je na mjestu gdje je linija koja je dopuštala skretanje vozila ulijevo došlo do fizičkog kontakta vozila kojim je upravljao S.K. s vozilom apelanta. Pri tome naveo je da je S.K. na zapisnik s lica mjesta izjavio da je uključio lijevi pokazivač pravca, jer je imao namjeru skrenuti u ulijevo. Imajući u vidu ovakvo utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da postoji podijeljena odgovornost, da je doprinos apelanta u nastanku prometne nesreće 30% i sukladno tome pripada mu pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu štete (članak 192. u svezi s člankom 205. Zakona o o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov postavljeni zahtjev za isplatu izmakle koristi (članak 189. stavak 3. ZOO). Pri tome je naveo da je apelant ovaj tužbeni zahtjev zasnivao na činjenicama da je u predmetnoj nesreći njegovo teretno vozilo oštećeno i da je nastupila totalna šteta, te da zbog toga nije mogao da obavlja registriranu djelatnost i da nije mogao ispuniti preuzete ugovorne obaveze po zaključenim ugovorima u uslijed čega je pretrpio štetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara na apelantu (članak 123. stavak 1. u vezi sa člankom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). Kako se iz iskaza apelanta kao parnične stranke može sa sigurnošću zaključiti da je apelant dva dana nakon prometne nesreće unajmio drugo vozilo za obavljanje svoje djelatnosti i da je sa tim zamjenskim vozilom nastavio ispunjavati ugovorne obaveze, Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je apelant ispunio ugovore obaveze prema zaključenim ugovorima i da ne postoji izmakla korist. Također, naveo je da je točna činjenica da je apelant tužbeni zahtjev za dosuđenje izmakle koristi zasnovao na nalazu vještaka ekonomske struke koji je utvrdio izmaklu korist u određenom novčanom iznosu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je nalaz metodološki pogrešno urađen, jer je vještak koristio poreznu prijavu apelanta za 2013. i 2014. godinu u kojoj su navedeni ukupni prihodi i rashodi pa je vještak uzimajući u obzir razliku ovih vrijednosti utvrdio dohodak od djelatnosti i prosječnu izmaklu korist u određenom novčanom iznosu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je pretrpio izmaklu korist zbog neispunjenja ugovornih obaveza niti visinu, pa je bilo mjesta da se primjenom pravila o teretu dokazivanja odbije ovaj tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti činjeničnog osnova (članak 126. ZPP). Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da njegov doprinos prometnoj nesreći iznosi 30%, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Osim toga, apelant smatra da je dokazao da je imao izgubljenu dobit, kao i da su sudovi u tom dijelu pogrešno tumačili odredbe materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević