Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4166/20 („Defter“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javne nabavke
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4166/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4166/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Defter“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Defter“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125709 19 Pž od 28. rujna 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125709 18 Ps od 20. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Defter“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Sanel Nezirić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 18. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125709 19 Pž od 28. rujna 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125709 18 Ps od 20. rujna 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višega privrednoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obveze tuženica (Republika Srpska, Ministarstvo unutarnjih poslova) da mu isplati na ime naknade pretrpljene štete određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica 11. studenoga 2013. godine raspisala javni poziv za dostavljanje ponuda u otvorenome postupku: LOT 1 – nabavka papira i papirne konfekcije i LOT 2 – nabavka kompatibilnih tonera, ketridža za štampače i ribona za bar-kod štampače, da je apelant izjavio prigovor na tendersku dokumentaciju, koji je rješenjem tuženice od 22. studenoga 2013. godine odbačen kao neblagovremen. Viši privredni je sud istakao da je protiv toga rješenja apelant izjavio priziv po kojemu je Ured za razmatranje žalbi (u daljnjemu tekstu: URŽ) donio rješenje od 9. studenoga 2017. godine, kojim je utvrđeno da je u provedenome postupku javne nabavke utvrđeno kršenje odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH (u daljnjemu tekstu: ZJN), u svezi sa pravnim pravilima koji se odnose na predmet priziva. Viši privredni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tuženica, ne čekajući da odluka o izboru najpovoljnijega ponuđača postane konačna, zaključila ugovor sa „Alf-Om“ d.o.o. Banjaluka 22. siječnja 2014. godine. Viši privredni je sud istakao da je nesporno da je tuženica zaključila ugovor sa drugim ponuđačem, prije nego što je odluka o izboru najpovoljnijega ponuđača postala konačna. Viši privredni je sud istakao da apelant iznosi tvrdnju da mu tuženica svojim odlukama i nezakonitim provođenjem javne nabavke nije omogućila da sudjeluje ravnopravno u postupku, jer je postupak proveden prije okončanja prizivnoga postupka, suprotno odredbi čl. 51. st. 1. ZJN. Viši privredni je sud istakao da je odredbom 51. st. 6. ZJN propisano da po prijemu kopije pismenoga priziva podnositelja, ugovorni organ (u ovome slučaju tuženica) obustaviti će postupak dodjele ugovora na razdoblje od pet dana, osim ako URŽ ne izda drugačije pismene instrukcije. Viši privredni je sud istakao da pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da, pored utvrđenoga kršenja odredaba ZJN u pogledu ocjene pravovremenosti prigovora apelanta na tendersku dokumentaciju, u pogledu nedozvoljenoga pozivanja na robe određene marke u tenderskoj dokumentaciji i nespornoga utvrđenja da je tuženica u razdoblju do osnivanja URŽ prije konačnosti odluke o izboru najpovoljnijega ponuđača zaključila i realizirala ugovorni odnos sa drugim ponuđačem, da apelant nije dokazao da je tuženica nezakonito postupala, odnosno da je načinjena dovoljno ozbiljna povreda, koja bi dovela do štetne odgovornosti. Viši privredni je sud istakao da je odredbom čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju je njegov organ prouzročio trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih funkcija. Viši privredni je sud istakao da je nadalje odredbom čl. 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezinoga povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkoga ili psihičkoga bila ili straha (nematerijalna šteta). Viši privredni je sud istakao da bi po odredbama ZOO postojala odgovornost neke osobe za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzročena protupravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati kao krivica štetnika i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. Viši privredni je sud istakao da apelant nije dokazao da bi on bio najpovoljniji ponuđač na tenderu, niti je dokazao da su mu uočene nepravilnosti u radu tuženice nanijele štete u vidu izgubljene dobiti. Viši privredni je sud je istakao da se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 52. st. 3. točka e) ZJN (kojom je propisano da UR Ž, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornoga organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ovlašten da, između ostaloga, donese odluku o naknadi štete žalbeniku, koji je, kao ponuđač, a zbog počinjene povrede ovoga zakona, pretrpio gubitak ili štetu) i konstatirao da bi apelant eventualno imao pravo da u upravnome postupku ostvari pravo na naknadnu pretrpljene štete, a ne izmakle dobiti. Viši privredni je sud istakao da je kod činjenice da apelant u ovome postupku nije dokazao da je tuženica nezakonito postupala, niti da je organ tuženice učinio dovoljno ozbiljnu povredu (sukladno čl. 172. ZOO), niti je dokazao da je tuženica bila dužna da sa njim zaključi ugovor, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da apelant nije pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade, odnosno da nisu ispunjenje pretpostavke iz čl. 172. i 189. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu istječe da je „apelant dokazao da je ugovorni organ počinio dovoljno ozbiljnu povredu kada je i pored izjavljene žalbe, ne čekajući okončanje žalbenoga postupka nastavio provoditi postupak javne nabavke, te u konačnici zaključio i ugovor, a da prije toga nije obustavio postupak, odnosno nije sačekao konačnost, odnosno izvršnost odluke“, te navodi da je tuženica svojim radnjama „počinila grubu povredu ZJN“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višega privrednoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba tada važećega ZJN, niti proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević