Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3906/20 (A. R.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3906/20
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3906/20, rješavajući apelaciju Admira Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Admira Ramića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 014474 20 Kž 6 od 10. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 014474 19 K od 8.
novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Admir Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, advokati iz Bihaća, podnio je 30. oktobra 2020. godine i dopunio 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 014474 20 Kž 6 od 10. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 014474 19 K od 8. novembra 2019. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje kazne zatvora koja mu je pravosnažno izrečena do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 13. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 014474 19 K od 8. novembra 2019. godine, koja je preinačena presudom Vrhovnog suda u dijelu koji se odnosi na uračunavanju pritvora, apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. i članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.
6. U uvodnom dijelu obrazloženja presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 19. februara 2019. godine, potvrđenoj 25. februara 2019. godine, apelantu stavljeno na teret produženo krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH i članom 55. KZFBiH.
7. U obrazloženju presude su na str. 7. i 8. pobrojani dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu na prijedlog Tužilaštva, odbrane i po naredbi suda, te da je činjenično stanje utvrđeno nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu odredbe člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U tom smislu je na str. 8–10. interpretiran iskaz malodobnog oštećenog A. R. (u daljnjem tekstu: oštećeni), a u nastavku iskazi majke i oca oštećenog, te njegovih školskih drugarica, razrednice, pedagogice i direktorice škole koju je oštećeni pohađao. Na str. 14–16. interpretirani su iskazi svjedoka odbrane, i to apelantovih roditelja, braće i rođaka, te je interpretiran apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka. Saslušanjem navedenih svjedoka je utvrđeno da su apelant i oštećeni u srodstvu (apelantov otac i djed oštećenog su braća), da su se njihove familije posjećivale i družile, te da je oštećeni maloljetna osoba, što je utvrđeno i uvidom u Izvod iz matične knjige rođenih. Iskazi saslušanih svjedoka su se uglavnom odnosili na apelantovo ponašanje u odnosu na oštećenog i obrnuto, te je svaki od saslušanih svjedoka o tome svjedočio iz svog ugla – svjedoci optužbe u pogledu promjena ponašanja oštećenog nakon zajedničkog druženja s apelantom (uglavnom radi videoigrica), a svjedoci odbrane povodom istih okolnosti, pri čemu su uglavnom negirali postojanje bilo kakvih promjena kod oštećenog, ukazujući na mogućnost da je oštećeni kao malodobna osoba sklon pravljenju lažnih konstrukcija.
8. Imajući u vidu tu spornu činjenicu, Kantonalni sud je na okolnost vjerodostojnosti iskaza oštećenog u vezi s krivičnopravnim radnjama koje se apelantu stavljaju na teret izveo dokaze vještačenjem po vještacima: psihologu Mitri Mirković-Hajdukov, hirurgu Suadu Gaći, vještaku sudske medicine, psihologu Ivanki Jakovec, proktologu Nadži Zubčević, timu vještaka specijalista psihijatrije Senadinu Fadilpašiću, Abdulahu Kučukaliću i Almi Bravo-Mehmedbašić. Osim toga, budući da su nalazi i mišljenja dva vještaka psihologa bila suprotna jedan drugom, navedeni vještaci su pozvani na glavni pretres radi dodatnog pojašnjenja i pokušaja usaglašavanja. U vezi s tim je vještak psiholog Mitra Mirković-Hajdukov u svom nalazu i mišljenju u vezi s interpretacijom događaja i vjerodostojnosti iskaza oštećenog u ključnom istakla da oštećeni nije sklon pravljenju lažnih konstrukcija i da je njegov iskaz vjerodostojan jer je u potpunosti autentičan iznošenju događaja. S druge strane, vještak psiholog Ivanka Jakovec je u ključnom istakla da iskaz oštećenog nije uvjerljiv u dijelu u kojem tvrdi da ga je apelant seksualno zlostavljao, ali jeste u dijelu da je s apelantom imao komunikaciju. Imajući u vidu tako suprotne nalaze i mišljenja vještaka, sud je izdao naredbu za vještačenje tima sačinjenog od vještaka specijalista psihijatrije koji su u pismenom nalazu i mišljenju detaljno elaborirali na osnovu kojih stručnih metoda su došli do zaključka da se iskaz oštećenog može uzeti kao vjerodostojan (str. 21. i 22. obrazloženja presude). Osim navedenih nalaza, Kantonalni sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine Suada Gaće koji je izvršio vanjski pregled pacijenta, bez posebnog aparata, te nije mogao sa sigurnošću potvrditi da je oštećeni bio seksualno zlostavljan. Vještak proktolog Nadža Zubčević je na osnovu medicinske dokumentacije, te nalaza i mišljenja dva vještaka dr. Muje Sivića i dr. Suada Gaće dala mišljenje da su njihovi pregledi insuficijentni jer ne sadrže endoskopski pregled analne regije, te da se ne može složiti s nalazom vještaka Suada Gaće u relevantnom dijelu.
9. U vezi sa svim navedenim, Kantonalni sud je prihvatio vjerodostojnim izvedene dokaze – iskaz malodobnog oštećenog u svojstvu svjedoka, kao i iskaze svjedoka optužbe povodom određenih spornih okolnosti (ponašanja oštećenog nakon susreta s apelantom), te nalaze i mišljenja tima vještaka na okolnost da se iskaz oštećenog može uzeti kao vjerodostojan, kao i nalaz vještaka proktologa. U vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem proisteklim iz izvedenih dokaza, Okružni sud je istakao sljedeće: da je neprihvatljiv apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka kojim je negirao izvršenje krivičnog djela jer je njegov iskaz u suprotnosti s dokazima koje je sud prihvatio; da je iz iskaza oštećenog utvrđeno na koji i kakav način je apelant počinio krivično djelo (na str. 23. i 24. obrazloženja presude opisani detalji pri izvršenju djela); da je iskaz oštećenog potkrijepljen iskazima saslušanih svjedoka optužbe i nalazima i mišljenjima vještaka koje je sud prihvatio, pri čemu je od dva suprotna nalaza prihvaćen nalaz psihologa Mitre Mirković-Hajdukov koji je, kako je zaključeno, saglasan s nalazom i mišljenjem tima vještaka psihijatara kojim je potvrđeno da se iskaz oštećenog može prihvatiti kao uvjerljiv (opširno interpretirano na stranici 28. obrazloženja presude) i koji su saglasni upravo u pogledu odlučnih činjenica da se iskaz oštećenog može prihvatiti kao vjerodostojan. Nasuprot tome, nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka psihologa Ivanke Jakovec jer iz iskaza vještaka povodom obrazlaganja pismenog nalaza i mišljenja proizlazi da za kratko vrijeme nije mogla dati potpuni nalaz i mišljenje i da se do potpunog nalaza može doći samo opservacijama raznim metodama kojima se služe psiholozi i psihijatri na klinikama. Stoga je sud, nalazeći da nalaz i mišljenje nije potpun, odredio vještačenje tima vještaka, doktora koji su zaposleni u KCU Sarajevo. Osim toga, sud je imao u vidu da su nalazi vještaka sudske medicine dr. Suada Gaće i dr. Muje Sivića nepotpuni jer prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja nije izvršen endoskopski pregled analne regije oštećenog, pa je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka specijaliste interne medicine subspecijaliste gastroenterologije dr. Nadže Zubčević (opširno interpretiran na stranici 31. obrazloženja presude) u kojem je, između ostalog, zaključeno da u konkretnom slučaju nije moralo doći do povreda analne regije, što je sve dalje detaljno navedeno u obrazloženju presude.
10. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio prijedlog odbrane da se provede dokaz suočenjem vještaka medicinske struke i da se izvrši dodatno vještačenje po vještaku abdominalnom hirurgu jer je, kako je zaključeno, činjenično stanje potpuno utvrđeno izvedenim dokazima. Okolnost da je u iskazu oštećenog bilo neznatnih razlika tokom ispitivanja, kako ističe apelantova odbrana, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije od utjecaja za drugačiju odluku suda. U pogledu navedenih okolnosti prihvaćeni su nalazi i mišljenja vještaka psihologa i psihijatara, kako je već prethodno navedeno, koji su saglasni u tvrdnji da ni jedna osoba koja se saslušava više puta ne može na isti način i u potpunosti u svakoj riječi interpretirati kako se događaj desio, da se svakoj osobi dešava da kad priča o nekom događaju ne navede sve detalje kako se taj događaj desio. Uz to je u postupku utvrđeno, kako je dalje navedeno, da je apelant najmanje deset puta imao spolni odnos s oštećenim, što dodatno ukazuje da se inkriminirane radnje nisu morale dogoditi na potpuno identičan način. U konačnici, sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane cijeneći da ti svjedoci nisu imali neposredna saznanja o inkriminiranom događaju i da su stoga suprotni prihvaćenim dokazima. Također, nije prihvaćena teza odbrane da u apelantovim radnjama nisu ostvareni elementi bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret jer iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je u potpunosti dokazano da je apelant izvršio više spolnih nasilnih radnji na štetu oštećenog koji je u kritično vrijeme bio dijete starosti od 10 do 12 godina i s obzirom na uzrast uopće nije imao slobodnu volju u pogledu pristajanja na spolne radnje. Apelant je bio svjestan kakve radnje preduzima u odnosu na oštećenog, s obzirom na njegovu dob i uzrast (apelant imao 19 godina u vrijeme vršenja krivičnopravnih radnji), te je znao da preduzima radnje prema malodobnoj osobi, budući da je s oštećenim u bliskom srodstvu.
11. Kantonalni sud je na osnovu analize i ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u kritičnom periodu u vremenskim razmacima i u kontinuitetu počinio više odvojenih istovrsnih krivičnopravnih radnji, koje svaka za sebe pojedinačno sadrže sva potrebna obilježja krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH, koje s obzirom na način učinjenja, vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti čine jednu cjelinu, pa su sve krivičnopravne radnje zajedno pravno ocijenjene kao produženo krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 55. KZFBiH.
12. Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir sve okolnosti predviđene odredbom člana
49. KZFBiH koje utječu da kazna bude veća ili manja, te je cijeneći posljedice krivičnog djela apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci nalazeći da je tako odmjerena kazna adekvatna i u potpunosti odgovara težini počinjenih krivičnopravnih radnji izvršenih u produženom trajanju, društvenoj opasnosti i krivičnoj odgovornosti, koja je neophodno potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 K 014474 20 Kž 6 od 10. juna 2020. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, a po službenoj dužnosti je preinačio u odluci o uračunavanju pritvora, tako da se na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 29. decembra 2018. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
14. U obrazloženju presude su navedeni žalbeni razlozi, i to: bitna povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o krivičnopravnoj sankciji. Nakon što je osporena presuda ispitana u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKPFBiH, Vrhovni sud je ocijenio da je žalba neosnovana te su u nastavku istaknuti razlozi za takav stav.
15. U pogledu neosnovanosti prigovora o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka tvrdnjom da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu jer je odbijen prijedlog za suočenje vještaka medicinske struke (specijaliste hirurga i specijaliste gastroenterologa), Vrhovni sud je uputio na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude u kojem su navedeni razlozi zbog kojih je taj prijedlog odbijen. Suštinski, Vrhovni sud je sumirajući te razloge u ključnom istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu odbijanjem prijedloga za suočenje vještaka jer su u presudi navedeni jasni razlozi zbog čega je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka gastroenterologa (proktologa) koji je ocijenjen potpunim i jasnim, sačinjenim u skladu s pravilima struke, suprotstavljajući mu nalaz i mišljenje specijaliste hirurga koji je svoj nalaz okvalificirao nepotpunim zbog kratkog vremenskog roka u kojem je sačinjen. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na odredbu člana 278. stav 2. ZKPFBiH prema kojoj sud ima ovlaštenje da cijeni da li je izvođenje dokaza relevantno za predmet ili ne, uz obavezu da o tome navede jasne razloge (član 305. stav 7. ZKPFBiH). Imajući u vidu da je prvostepeni sud naveo jasne razloge zbog kojih je odlučio da odbije određene prijedloge stranaka, zaključeno je da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Neprihvatljivim je ocijenjen prigovor da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi tvrdnjom da iz činjeničnog opisa proizlazi da je apelant počinio jedno, a ne produženo krivično djelo. Takav žalbeni navod je ocijenjen nerazumljivim jer i produženo krivično djelo predstavlja jedno krivično djelo, te je u tom kontekstu ukazano na odredbu člana 55. stav 2. ZKPFBiH. Prema toj odredbi, produženo krivično djelo postoji kada je učinilac s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja (s obzirom na način učinjenja, vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju) čine jedinstvenu cjelinu. Osim toga, iz izreke osporene presude jasno proizlazi da je apelant u toku 2015. pa do 2017. godine preduzeo više krivičnopravnih radnji na štetu malodobnog oštećenog u kojima se stječu obilježja krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom, iz čega proizlazi da presuda nije nerazumljiva, niti je učinjena bitna povreda postupka.
16. Nadalje je ocijenjeno da prigovor u pogledu nedostatka o odlučnim činjenicama nije osnovan, niti da takvi prigovori dovode u pitanje zakonitost presude. U tom smislu su na stranici 5. obrazloženja presude ponovljeni relevantni dijelovi prvostepene presude iz kojih jasno proizlazi da je apelant, u više navrata, uz upotrebu sile izvršio predmetno krivično djelo. Pri tome su navedeni jasni razlozi u odnosu na subjektivnu stranu krivičnog djela i postojanja svijesti kod apelanta koji su, kako je zaključio Vrhovni sud, jasno navedeni na stranici 36. prvostepene presude, uz zaključak da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem.
17. U pogledu neosnovanosti prigovora o bitnoj povredi postupka zbog nepravilne primjene procesnog prava i narušavanja principa jednakosti u postupanju, Vrhovni sud je, prije svega, podsjetio da žalba ne tvrdi da je odbrani neopravdano bilo uskraćeno izvođenje nekog dokaza i da je time postupljeno suprotno odredbi člana 15. stav 1. ZKPFBiH. Navedeni prigovor je ocijenjen paušalnim i nekonkretiziranim jer iz osporene presude ne proizlazi da je sud postupio suprotno navedenoj odredbi, a određivanjem dopunskog vještačenja, te zatim timskog psihološko-psihijatrijskog vještačenja prvostepeni sud nije prekoračio svoje ovlaštenje, niti je povrijedio odredbu člana 15. ZKPFBiH.
18. U smislu neosnovanosti prigovora o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza, Vrhovni sud je ukazao na relevantne dijelove obrazloženja presude u kojima su prezentirani izvedeni dokazi, zatim iznesen njihov sadržaj i analiza, a tek nakon toga zaključak o odlučnim činjenicama. Pri tom je napomenuto da su u prvostepenoj presudi navedeni jasni razlozi i dokazi kojima se potkrepljuje iskaz oštećenog koji je cijenjen pojedinačno i u vezi s drugim izvedenim dokazima uz zaključak da je vjerodostojan i istinit, te razloge i dokaze zbog kojih apelantov iskaz nije prihvaćen i u kojem dijelu. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, prvostepena presuda se ne zasniva isključivo na iskazu oštećenog, ali je, s obzirom na vrstu i karakter djela za koje je apelant proglašen krivim, sasvim jasno da se krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom u produženom trajanju ne čini na očigled svjedoka koji bi to mogli neposredno vidjeti, te da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim dao razloge zbog čega su prihvaćeni iskazi pojedinih svjedoka i nalazi i mišljenja vještaka, odnosno zbog čega nisu prihvaćeni iskazi ostalih svjedoka i nalazi i mišljenja vještaka psihologa i specijaliste hirurga. Također se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori kojima apelantova odbrana vrši vlastitu analizu i ocjenu provedenih psiholoških i psihijatrijskih vještačenja, te da je s tog aspekta trebalo prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka Ivanke Jakovec. To, između ostalog, i zbog činjenice da je ona na glavnom pretresu izjavila da zbog kratkoće vremena nije mogla dati potpun nalaz i da se do potpunog nalaza može doći samo uz pomoć opservacija kojima se služe psiholozi i psihijatri na klinikama, zbog čega je u konačnici sud i odredio timsko vještačenja.
19. Vrhovni sud je također ocijenio da je neosnovan prigovor prema kojem u konkretnoj situaciji nije primijenjen princip in dubio pro reo iz odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH jer navedeni princip podrazumijeva obavezu suda da izvrši savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i da izvrši ocjenu protivrječnih dokaza, te na osnovu takve ocjene izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti određenih činjenica. Tek u slučaju da i dalje postoji sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježje krivičnog djela i o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, tu sumnju sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, ne može se s uspjehom isticati da je navedeni princip povrijeđen u situaciji kada je prvostepeni sud izvršio savjesnu i cjelovitu ocjenu svih izvedenih dokaza (optužbe, odbrane i dokaza čije je izvođenje odredio sud) i na osnovu takve ocjene utvrdio odlučne činjenice, pri čemu nije bilo sumnje u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela i o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Iz toga slijedi da nije došlo do nepravilne primjene odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH.
20. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora o povredi krivičnog zakona zasnovanom na nedostatku elementa sile i prijetnje, Vrhovni sud je podsjetio da izostanak otpora u obliku fizičkog djelovanja ne isključuje zaključak o nepristajanju oštećenog na spolni odnošaj. Nadalje, upotreba sile u smislu člana 203. stav 1. KZFBiH ne podrazumijeva upotrebu samo fizičke, mehaničke ili druge snage prema određenoj osobi, nego i takvo djelovanje učinioca kojim je ta osoba dovedena u takvo psihičko stanje u kojem se, mimo svoje volje, potčinjava učiniocu. U vezi s tim, u izreci osporene presude su jasno opisane radnje iz kojih je vidljivo koji je oblik sile apelant upotrebljavao, koje sadrže sve bitne elemente produženog krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH. Neosnovana je i žalbena tvrdnja da se u konkretnom slučaju moglo raditi o krivičnom djelu bludne radnje jer navedena tvrdnja nema uporište u izvedenim dokazima i u suprotnosti je s utvrđenim činjeničnim stanjem.
21. Cijeneći žalbene prigovore u odluci o kazni, Vrhovni sud je podsjetio na okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne, i to u kontekstu brojnosti krivičnopravnih radnji (više puta), pri čemu je prihvatio navode oštećenog da je apelant najmanje deset puta izvršio nasilan spolni odnošaj nad njim, te je u vezi s tim zaključeno da je kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci pravilno odmjerena i da u svemu odgovara težini izvršenog krivičnog djela. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je odlukom o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu zatvora u prvostepenoj presudi povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu u smislu člana 313. tačka f) ZKPFBiH na koju pazi po službenoj dužnosti. Prvostepeni sud je naveo da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 29. decembra 2018. godine pa nadalje, što je suprotno odredbi člana 57. stav 1. KZFBiH. U vezi s tim je navedeno da u smislu člana 152. stav 6. ZKPFBiH pritvor nakon izricanja presude može trajati najduže do upućivanja na izdržavanje kazne, pa je prvostepeni sud pogriješio kada nije određeno naveo do kojeg vremena apelantu može trajati pritvor, koji se ima uračunati u izrečenu kaznu zatvora. Iz navedenih razloga je Vrhovni sud povodom žalbe, a po službenoj dužnosti na osnovu člana 329. stav 1. ZKPFBiH preinačio prvostepenu presudu u odluci o uračunavanju pritvora tako što je apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 29. decembra 2018. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. U vezi s tim, apelacijom se ukazuje na povredu prava na odbranu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je sve u svojoj ukupnosti dovelo do nezakonite presude. Tvrdi da mu je u postupku onemogućeno da izvodi dokaze koji mu idu u korist i da saslušava vještake (svjedoke), te da se vještaci koji su dali suprotstavljene nalaze suoče pred sudom jer bi se samo na taj način utvrdile odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravične presude. U tom kontekstu, apelant smatra da je neosnovano odbijen prijedlog za novo vještačenje po vještaku abdominalne hirurgije u pogledu spornih okolnosti koje se tiču navodnih posljedica krivičnog djela kod oštećenog. U pogledu proizvoljne primjene krivičnog prava, apelant ističe da u presudi nedostaje obrazloženje bitnog elementa krivičnog djela za koje je osuđen, i to sile ili prijetnje, te da se s tog aspekta i obrazloženja koja su u osporenim presudama dali sudovi može raditi samo o krivičnom djelu iz stava 1. člana 207. KZFBiH, što bi bilo povoljnije za apelanta. Iz svih navedenih razloga je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, predloženo je da Ustavni sud, prije donošenja konačne odluke o apelaciji, usvoji privremenu mjeru i obustavi izvršenje kazne zatvora koja je apelantu pravosnažno izrečena osporenom presudom. b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana, prije svega zbog toga što su apelacijom ponovljeni navodi koji su prethodno istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude povodom kojih je donesena osporena presuda u kojoj su dati svi odgovori od suštinske važnosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je apelantu pred tim sudom omogućeno pravo na pravično suđenje uz poštovanje svih konvencijskih i ustavnih prava, pri čemu je apelant iskoristio djelotvorno pravno sredstvo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Kantonalno tužilaštvo smatra da je Vrhovni sud donio odluku na osnovu zakona, poštujući pri tome Ustav BiH i Evropsku konvenciju, uz obrazloženje koje je jasno i argumentirano. Predloženo je da se odbije zahtjev za privremenu mjeru, odnosno da se apelacija odbije u cjelini. V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 203. stav (1) Silovanje (1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 207. stav (2) Spolni odnošaj s djetetom (2) Ko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom (član 203. Silovanje, stav 1.) ili s nemoćnim djetetom (član 204. Spolni odnošaj s nemoćnom osobom, stav 1.), kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 313. tačka f) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:
[...]
f) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.
Član 329. stav (1) Preinačavanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stava 1. tač. f), g) i j) ovog zakona. U ovom slučaju ako drugostepeni sud nađe da je potrebno izreći sudsku opomenu donijet će rješenje kojim će preinačiti prvostepenu presudu i izreći sudsku opomenu.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 014474 20 Kž 6 od 10. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio posredstvom punomoćnika 2. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
36. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se zasnivaju na načinu na koji je u konkretnoj pravnoj stvari proveden dokazni postupak, što je odbrani uskraćeno pravo na provođenje određenih dokaza koje je dovelo do povrede prava na odbranu, što je neosnovano odbijen prijedlog za provođenje novog vještačenja, što je ocjena dokaza bila selektivna i koja je u konačnici dovela do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te što se stoga osporene presude u cijelosti zasnivaju na dokazima koji su mu bili na štetu, kršenjem principa in dubio pro reo.
38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka i da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).
39. Ustavni sud podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, prihvatljivost dokaza prvenstveno uređena domaćim pravom. Opće pravilo je da je na nacionalnim sudovima da cijene dokaze kao i relevantnost dokaza koji optuženi predlaže (vidi, između ostalih, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, p. 31, stav 68). Također, kao opće pravilo, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije nacionalnim sudovima ostavlja da procijene da li je potrebno da pozovu svjedoke u autonomnom značenju koje „svjedok“ ima u sistemu Konvencije (vidi Evropski sud, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, p. 10, stav 25). Član 6. stav 3. tačka d) ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka u korist optuženog, njegova svrha je, kako i proizlazi iz formulacije „pod istim uvjetima“, potpuna „jednakost oružja“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Engel i ostali protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22, pp. 38–39, stav 91, Bricmont protiv Belgije, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 158, p. 31, stav 89).
40. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da princip jednakosti oružja podrazumijeva da optuženi mora imati razumnu mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji ga ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, naprijed citiranu, Popov protiv Rusije, stav 177. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Međutim, princip jednakosti oružja nije iscrpljen članom 6. stav 3. tačka d), kao ni stavom 1. člana 6. čiji dio čini. Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li je postupak kao cjelina bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, naprijed citiranu, Popov protiv Rusije, stav 178. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Zbog toga, iako je na domaćim sudovima da odluče da li je neophodno ili korisno da se pozove svjedok, Evropski sud smatra da mogu postojati posebne okolnosti koje ga mogu podstaći da zaključi da propust da se sasluša svjedok nije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije (vidi, naprijed citiranu, Popov protiv Rusije, stav 179. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
41. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantovoj odgovornosti zasnovao na osnovu dokaza optužbe, dokaza odbrane i dokaza čije je izvođenje naredio sud, a koji su provedeni na glavnom pretresu i koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Stoga, prema shvatanju Ustavnog suda, apelantova tvrdnja da se presuda zasniva samo na dokazima koji su mu išli na štetu ne može biti prihvaćena kao osnovana. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Kantonalni sud s posebnom pažnjom cijenio iskaz oštećenog koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela i davanja iskaza bio malodoban, zbog čega je s ciljem vjerodostojnosti njegovog iskaza zatraženo stručno mišljenje vještaka psihologa. Imajući u vidu da su dva vještaka psihologa dala različite nalaze, te da se ni na glavnom pretresu nisu mogli usaglasiti u pogledu odlučne činjenice – vjerodostojnosti iskaza oštećenog, sud je odredio da se na iste okolnosti provede timsko psihološko-psihijatrijsko vještačenje. Iz tog dokaza koji je u presudi opširno interpretiran u ključnom proizlazi da se iskaz oštećenog može uzeti kao vjerodostojan. U pogledu druge sporne okolnosti, posljedica krivičnog djela kod oštećenog, također je bilo odstupanja u nalazima i mišljenjima vještaka (dva vještačenja), uglavnom zbog nekorištenja savremenih metoda pregleda, zbog čega je sud odredio da vještačenje obavi gastroenterolog – proktolog čije je mišljenje i zaključak da u konkretnom slučaju nije moralo doći do povreda analne regije i dalje kao što je detaljno navedeno. Iz navedenih razloga je, kako proizlazi iz obrazloženja presude Kantonalnog suda koju je potvrdio Vrhovni sud, odbijen prijedlog apelantove odbrane da se provede novo vještačenje po vještaku abdominalnom hirurgu, uz obrazloženje da je činjenično stanje dovoljno rasvijetljeno i potpuno utvrđeno. Stoga, prema shvatanju Ustavnog suda, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je za utvrđivanje relevantnih činjenica bilo neophodno provođenje novog vještačenja na iste okolnosti koje je sud već utvrdio uz pomoć vještaka koji raspolažu stručnim znanjem, kako u pogledu subjektivnih karakteristika oštećenog u vezi s vjerodostojnošću njegovog iskaza tako i posljedica izvršenog krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu dokaze koje je Kantonalni sud proveo na glavnom pretresu, način na koji ih je cijenio i činjenične zaključke koje je na osnovu njih izveo, nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud izašao iz okvira prava iz člana 278. stav 2. ZKPFBiH, tj. da kada sud zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršena obaveza propisana članom 15. ZKPFBiH, tj. nije narušen princip da se svakoj od strana pruže jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, te dužnost da se s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje im idu u korist. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna i uvjerljiva obrazloženja, kojima, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije povrijeđeno njegovo pravo na odbranu jer odbijanje prijedloga za provođenje novog vještačenja nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije.
42. Nadalje, u odnosu na apelantove navode kojima se problematizira način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze prilikom utvrđivanja njegove odgovornosti, Ustavni sud (imajući u vidu standarde citirane u st. 38. i 39. ove odluke) zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana, odnosno čije je izvođenje naredio sud. Kantonalni sud je, prema ocjeni Ustavnog suda, dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata pojedine dokaze, odnosno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“ kako to nalaže zakon, odnosno da je bila proizvoljna jer jedini argumenti koje je apelant istakao u žalbi i ponovio u apelaciji tiču se vlastite analize i ocjene izvedenih dokaza koje smatra „ispravnim“, a u osporenim presudama „pogrešnim“. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnog suda o apelantovoj krivici, koji je u konkretnom slučaju donesen na osnovu slobodne ocjene dokaza u smislu člana 296. ZKPFBiH, u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi posebnu pažnju posvetio svim apelantovim žalbenim navodima od suštinskog značaja kojima je apelant osporavao stavove prvostepenog suda i koje je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zbog čega apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno krivično djelo. U tom kontekstu, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi prigovori koji se suštinski izvode iz činjeničnog stanja koje apelant smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenim jer iz prvostepene presude bez sumnje proizlazi da je zaključak o apelantovoj odgovornosti izveden nakon sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršen princip in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koje je apelant osuđen.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada odbijanje apelantovog prijedloga za provođenje jednog od dokaza koji je predlagao ne predstavlja povredu principa jednakosti stranaka u postupku, te kada su redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim tokom postupka u kojem je apelant imao mogućnost da im se suprotstavi svojim argumentima, pri čemu su dali valjana obrazloženja za odluku o tome koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, uz detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela za koje je apelant u konačnici osuđen.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević