Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3922/20 (A3 d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3922/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3922/20, rješavajući apelaciju A3 d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A3 d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 039842 20 Rev od 30. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A3 d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Tomislav Bevanda i Damir Barbarić iz Širokog Brijega, podnio je 29. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 039842 20 Rev od 30. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (I.S.) kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu broj 50-66/15 od 24. septembra 2015.godine, te je naloženo apelantu da tužitelja vrati na rad na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove. Obavezan je apelant da isplati tužitelju naknadu plaća u visini plaće koju bi ostvarivao da je radio za navedene periode u novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je apelant da nadležnom Zavodu za MIO/PIO FBIH isplati zakonske doprinose na ime penzijsko-invalidskog osiguranja tužitelja za navedeni period i u novčanom iznosu, te da istom Zavodu dostavi podatke potrebne za ostvarivanje prava tužitelja iz PIO/MIO osiguranja. Obavezan je apelant da tužitelju na ime neisplaćenog dijela plaće po osnovu vremena provedenog na radu, koeficijenta složenosti rada, minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, rada na dan sedmičnog odmora, rad u dane praznika isplati novčani iznos, kao i na ime neisplaćene naknade za topli obrok, za navedeni period isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za navedene periode novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tužitelju nadoknadi troškove postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan ovaj sud, proizilazi, da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta na neodređeno vrijeme na radnom mjestu zidar. Odlukom tuženog od 24. septembra 2015. godine otkazan je ugovor o radu tužitelju zbog teže povrede radne dužnosti bez poštivanja otkaznog roka zbog neizvršavanja radnih zadataka i neprimjernog ponašanja prema rukovoditelju gradilišta. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje izveo pravilan zaključak. Iz odluke o otkazu ugovora o radu ne proizilazi koju je to težu povredu radne dužnosti iz člana 99. stav 2. Pravilnika o radu apelanta učinio tužitelj zbog čega mu je dat vanredni otkaz ugovora o radu bez obaveze poštivanja propisanog ugovorenog otkaznog roka, odnosno da zbog prirode skrivljenog ponašanja tužitelja koja je takva da nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos, a što je bio u obavezi u skladu sa odredbama člana 104. stav 2. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj uputio prijetnje rukovoditelju gradilišta, ali u kafe baru, a ne na radnom mjestu, kako je to propisano članom 99. stav 2. tačka 14. Pravilnika o radu apelanta, te da se nisu ispunili uvjeti iz člana 97. st. 1. i člana 102. Zakona o radu za otkazivanje tužitelju ugovora o radu. Vrhovni sud je naveo da apelant kao poslodavac u postupku pred sudom u skladu sa odredbom člana 102. Zakona o radu nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 97. stav 1. istog Zakona, kao i da radnja koja se tužitelju stavlja na teret nije internim aktom poslodavca propisana kao teža povreda radne dužnosti koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa u smislu člana 97. stav 1. Zakona o radu. Slijedom navedenog, bez pravnog uporišta su navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da budući da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, drugostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 106. stav 1. i stav 2. Zakona o radu, obavezao apelanta da tužitelju za sporni period naknadi plaće, kao i da mu isplati sva ostala prava kao da je radio i to u visini prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant je naveo da u predmetnom postupku nije uzeto u obzir da su psovke i prijetnje koje je tužitelj uputio rukovoditelju gradilišta upravo vezane za radno mjesto i da su iste ozbiljno shvaćene, kao ni povreda radne obaveze neizvršavanjem radnih zadataka. Apelant je naveo i da redovni sudovi nisu cijenili većinu navoda apelanta u žalbenom postupku i u postupku revizije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da drugostepeni sud i Vrhovni sud nisu odgovorili na sve njegove navode iz žalbe i revizije, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu obavezni da iznese sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoje odluke obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3922/20 (A3 d.o.o. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio