Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3951/20 (A. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3951/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3951/20, rješavajući apelaciju Adalete Kurtović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Adaleta Kurtović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 276924 20 Rev od 6. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adaleta Kurtović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 276924 20 Rev od 6. augusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezana je apelantica da tužitelju (MIMS d.o.o. Sarajevo) plati novčani iznos na ime duga po osnovu kupoprodajne cijene koju je tužitelj umjesto apelantice kao kupca platio prodavcu Hidrogradnja d.d. Sarajevo prema Ugovoru o kupoprodaji stana od 19. januara 2012. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, te mu naknadi troškove postupku u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju pobijane presude, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora isplata duga apelantice kao asignanta (uputioca) tužitelju kao asignatu (upućeniku), koji je preuzeo dug ugovorom o asignaciji od 12. marta 2012. godine, a koji je apelantica zaključivanjem posebnog ugovora trebala vratiti tužitelju. Vrhovni sud je naveo da Ugovor o asignaciji od 12. marta 2012. godine nijedna od stranaka tokom postupka nije osporila, pa time niti odredbu člana 2. kojom asignant (apelantica, kao uputilac) i asignat (tužitelj, kao upućenik) ugovaraju da će plaćanjem novčanog iznosa odnos između njih se regulisati posebnim ugovorom. Tužitelj je pozvao apelanticu da međusobni odnos urede ugovorom, a apelantica je to odbila, te predložila da se tužiteljeva činidba i izvršenje njene obaveze smatra poklonom. Vrhovni sud je ukazao da dokazi koje je apelantica provela ne upućuju na zaključak da je izvršenje uputa od strane tužitelja (po ugovoru o asignaciji) bilo motivisano poklonom apelantici, niti da je tužitelj uput izvršio s namjerom da činidbu izvrši besteretno. Izostankom zaključenja posebnog ugovora kojim bi se regulisao međusobni odnos parničnih stranaka izostao je i pravni osnov za zadržavanje ovog novčanog iznosa od apelantice, pa je pravilan stav nižestepenih sudova o primjeni instituta sticanja bez osnova i obavezivanje apelantice da dug isplati tužitelju. Vrhovni sud je naveo da ni činjenica što odredbama člana od 1020. do 1034. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije regulisana situacija u kojoj upućenik (tužitelj) koji nije dužnik uputioca (apelantice) prihvati uput, zatim uput i izvrši (kakav je predmetni slučaj), na koji način dođe do sporazumne promjene osobe dužnika putem ugovora o preuzimanju duga (član 446. ZOO), ne znači (suprotno navodima apelantice) da je besteretno upućenik za uputioca izmirio dug i da se na taj način ugasila obaveza uputioca prema upućeniku, kad takvo što ne proizilazi iz sadržine samog ugovora o asignaciji, niti iz prednje navedenih odredbi ZOO. Vrhovni sud je istakao da tužitelj (asignat) nije dužnik apelantice (asignanta), a ipak pristao je na asignaciju, ali uz ugovornu odredbu da se njihov odnos naknadno reguliše posebnim ugovorom, čije zaključenje je apelantica odbila. Da je motiv bio poklon kako to apelantica tvrdi, tada ugovor o asignaciji ne bi sadržavao klauzulu iz člana 2. o potrebi regulisanja odnosa između asignata (tužitelja) i asignanta (apelantice) posebnim ugovorom. Vrhovni sud je naveo da, budući da nije utvrđeno ono što apelantica tvrdi – da je tužitelj utuženi iznos koji je za apelanticu platio (ugovorom o asignaciji) poklon apelantici, to je pravilno odlučenje nižestepenih sudova kada su usvojili tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da je potpuno netačno da je ona odbila potpisivanje ugovora kojim bi se regulisalo pitanje odnosa između nje i tužitelja, već joj je ponuđeni ugovor bio neprihvatljiv, te je bila voljna dalje pregovarati oko zaključenja takvog ugovora.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević