Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2686/19 (SAVEZ DISTROFIČARA REPUBLIKE SRPSKE)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Otkaz
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2686/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2686/19, rješavajući apelaciju Saveza distrofičara Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saveza distrofičara Republike Srpske podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 184166 18 Rsž 2 od 22. januara 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Savez distrofičara Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 184166 18 Rsž 2 od 22. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Zorana Dobraša (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. i 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 26. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilac je 23. januara 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa.

6. Apelant je u odgovoru na tužbu 17. februara 2014. godine podnio protivtužbu protiv tužioca za naknadu štete, kojom je zatražio isplatu određenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom po osnovu propisa o sticanju bez osnova i neosnovanom bogaćenju po osnovu više isplaćene plate tužiocu za period od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2013. godine.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 184166 14 od 21. januara 2016. godine djelomično je usvojen, a djelomično odbijen tužiočev tužbeni zahtjev na način bliže preciziran u izreci presude. Presudom je takođe odbačen apelantov protivtužbeni zahtjev zbog nepostojanja apelantovog pravnog interesa za podnošenje protivtužbe za utvrđenje u dijelu kojim je traženo da se utvrdi zakonitom odredba člana 1, a da se ponište kao nezakonite odredbe čl. 2, 3, 4 i 5 predmetne odluke o otkazu, te utvrdi da je zakonito apelantovo Rješenje broj 24/13 od 5. septembra 2013. godine. Presudom je djelomično usvojen protivtužbeni zahtjev i utvrđene ništavim određene odluke o načinu utvrđivanja plate izvršnog direktora koje je donio predsjednik Skupštine. Takođe, presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je traženo da se ponište određene odluke o načinu utvrđivanja plate izvršnog direktora, koje je donio izvršni direktor, obaveže tužilac da nadoknadi apelantu po osnovu neosnovanog obogaćenja i sticanja bez osnova razliku između isplaćenih neto plata i pripadajućih plata za određeni period u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom, te naloži apelantu da mu isplati na ime plata od 1. jula 2013. godine do dana vještačenja i na ime otpremnine određene novčane iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadi troškove parničnog postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 184166 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine uvažena je tužiočeva žalba i djelomično apelantova žalba i prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu plata za juli i avgust 2013. godine, isplatu otpremnine, uplatu doprinosa za period od 1. jula do 31. avgusta 2013. godine, odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjeva o isplati plata i uplati doprinosa od 1. septembra 2013. do 1. novembra 2015. godine u dijelu kojim je odbijen zahtjev da se poništi kao nezakonita predmetna odluka o otkazu, te u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu za isplatu stečenog bez osnova – razlike između plata isplaćenih tužiocu od 1. maja 2007. godine do 30. juna 2013. godine i pripadajućih plata, u odluci o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Presudom je dalje preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev da se ponište odluke izvršnog direktora o načinu utvrđivanja plate izvršnog direktora, tako da su navedene odluke poništene. Presudom je dalje odbijena u preostalom dijelu apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbačena protivtužba.

Postupak okončan osporenom odlukom

9. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 24. oktobar 2017. godine, koje je odgođeno zbog prijedloga mirnog rješenja spora, a na nastavku pripremnog ročišta 30. novembra 2017. godine stranke su se izjasnile da se nisu saglasile oko mirnog rješenja spora.

10. Osnovni sud je rješenjem od 30. novembra 2017. godine izvršio razdvajanje postupaka po tužbi i protivtužbi, te je u toku daljnjeg postupka odlučivao samo o tužbi, dok je protivtužba zavedena pod novi broj predmeta.

11. Apelantov punomoćnik je 25. decembra 2017. godine podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje Osnovnog suda, na osnovu odredbe člana 358 ZPP-a u vezi sa članom 257 stav 2 ZPP-a, u kojem je navedeno da je postupajuća sutkinja radi očigledne pristrasnosti u korist tužioca donijela rješenje kojim razdvaja postupak po tužbi i protivtužbi, te da tom odlukom nastoji da pogoduje tužiocu na apelantovu štetu, što dovodi u sumnju njenu nepristrasnost. Prema zapisniku s pripremnog ročišta održanog 27. decembra 2017. godine, postupajuća sutkinja Osnovnog suda je navela da procesne odluke ne mogu biti razlog izuzeća, te da to nije zakonski razlog za podnošenje zahtjeva za izuzeće, pa je rješenjem odbacila zahtjev za svoje izuzeće primjenom odredbe člana 358a. ZPP-a.

12. Apelant je 5. januara 2018. godine podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje Osnovnog suda, u kojoj je, između ostalog, naveo da njena pristrasnost u korist tužioca ima za posljedicu apelantovo uništenje, što dokazuje zapisnicima s pripremnog ročišta od 30. novembra i 27. decembra 2017. godine, te je naveo radnje za koje smatra da je ona uradila zbog pristrasnosti (razdvajanje postupaka po tužbi i protivtužbi, propustila da naloži tužiocu da uredi tužbu, tužilac je odredio predmet i obim vještačenja). Takođe je naveo da zapisnikom sa pripremnog ročišta od 27. decembra 2017. godine dokazuje da se postupajuća sutkinja zloupotrebom prava koja strankama pripadaju u postupku „rugala“ mentalnim sposobnostima članova apelantove skupštine, te da ona ima netrpeljivost prema licima oboljelim od distrofije i predrasude u pogledu njihovih mentalnih sposobnosti, što je pokazivala na svakom ročištu upornim i neopravdanim kršenjem zakona i pravila postupka na apelantovu štetu. Iz zapisnika s nastavka glavne rasprave održane 24. aprila 2018. godine proizlazi da je postupajuća sutkinja konstatovala da je apelantov punomoćnik opet podnio prijedlog za njeno izuzeće iz istih razloga o kojima je ranije odlučeno – procesnih odluka suda, pa je rješenjem odbacila zahtjev za svoje izuzeće u smislu člana 358a. ZPP-a.

13. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 184166 17 Rs 2 od 25. maja 2018. godine djelomično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i poništena predmetna odluka o otkazu u dijelu kojim je tužiocu utvrđen prestanak radnog odnosa sa 16. novembrom 2008. godine, te utvrđen prestanak radnog odnosa tužiocu sa 25. novembrom 2013. godine, te je apelant obavezan da tužiocu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime neisplaćene plate za juli – novembar 2013. godine i na ime otpremnine, kao i da na tužiočevo ime na navedene iznose obračuna i uplati pripadajuće doprinose za socijalno i zdravstveno osiguranje nadležnim fondovima i isplati troškove parničnog iznosa, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je tužiocu odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog.

14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku ponovnog postupka donio rješenje o razdvajanju postupaka po tužbi i protivtužbi cijeneći da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari radni spor – zaštita prava iz radnog odnosa, koja tužba je ranije podnesena i na koji postupak se primjenjuju odredbe čl. 420–422 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a predmet protivtužbe je naknada materijalne štete radnika poslodavcu po osnovu neosnovanog bogaćenja, na koji postupak se ne primjenjuju navedene odredbe i nije ista vrsta predmeta (nije isti ni rok za žalbu), što je u ranijem postupku Osnovni sud previdio. Dalje je naveo da je nakon donošenja odluke o razdvajanju postupka apelant podnio više prijedloga za izuzeće postupajućeg sudije zbog donošenja odluke o razdvajanju postupka i drugih procesnih odluka sudije. U vezi s tim, obrazložio je da je navedeni prijedlog, u smislu odredbe člana 358 ZPP-a u vezi s načelom ekonomičnosti postupka, odbacio kao nedopušten i neobrazložen. Dalje je obrazložio da se kao razlog za izuzeće navodi sumnja u pristrasnost sutkinje zbog donošenja procesne odluke o razdvajanju postupka, a zatim i donošenja nekih drugih procesnih odluka (određivanja vještačenja), a koji razlog za izuzeće nije propisan odredbom člana 357 stav 2 ZPP-a i po stavu ovog suda ne može se podvesti ni pod ,,bilo koji drugi razlog koji može dovesti u pitanje nepristrasnost sudije“. Istaknuo je da se pravilnost procesnih odluka sudije ne može ispitivati u postupku izuzeća, već samo povodom pravnih lijekova, i to od viših sudskih instanci, što je jasno definisano odredbama ZPP-a.

15. Osnovni sud je naveo da je tužilac kod apelanta 1996. godine imenovan za sekretara, na kojem radnom mjestu je 1997. godine zasnovao radni odnos, te da je tužilac s apelantom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 09/01 od 15. februara 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o radu). Dalje je naveo da je tužilac 2008. godine imenovan za izvršnog direktora kod apelanta i upisan u javni registar kao lice koje je ovlašćeno da zastupa apelanta, te da apelant nije zaključio s tužiocem ugovor o radu za obavljanje poslova izvršnog direktora, već je nastavio da radi za istu platu i pod istim uslovima kao iz predmetnog ugovora o radu. Osnovni sud je ukazao da je tužilac 2011. godine razriješen dužnosti izvršnog direktora i brisan iz sudskog registra kao lice ovlašćeno za apelantovo zastupanje, nakon čega je predsjednica Skupštine 5. septembra 2013. godine donijela rješenje o prestanku radnog odnosa tužiocu po osnovu obavljanja funkcije izvršnog direktora počev od 6. juna 2013. godine. Dalje je naveo da se nakon toga tužilac obratio inspekciji rada, koja je donijela rješenje od 27. septembra 2013. godine i naložila apelantu da u određenom roku preduzme mjere na otklanjanju nepravilnosti rješenja o prestanku radnog odnosa, te dopunskim rješenjem naložila apelantu da isplati tužiocu platu za juli 2013. godine. U vezi s tim, obrazložio je da je apelantova skupština donijela odluku da se rješenje inspekcije rada izvrši donošenjem odluke o otkazu predmetnog ugovora o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, pa je doneseno predmetno rješenje o otkazu kojim je apelantu otkazan predmetni ugovor o radu iz navedenih razloga počev od 16. novembra 2008. godine i mijenja rješenje od 5. septembra 2013. godine.

16. Osnovni sud je naveo da je neosnovano apelantovo osporavanje činjenice postojanja tužiočevog radnog mjesta i tužiočevog radnog odnosa u spornom periodu, te da su apelantovi organi bili upoznati sa činjenicom postojanja tužiočevog radnog odnosa kod apelanta, da za svoj rad prima naknadu, te da su upoznati i s visinom naknade. Osnovni sud je ocijenio da je tužilac, nakon imenovanja na funkciju izvršnog direktora, radno angažovanje kod apelanta po osnovu predmetnog ugovora o radu i dalje nastavio, pri čemu nije bilo apelantove posebne pismene odluke o tome, ali nije bilo ni raskida ugovora. Stoga je zaključio da je nesporno da je predmetni ugovor o radu i dalje ostao na snazi i nesporno je da je za stranke proizvodio pravno dejstvo sve do njegovog otkazivanja. Osnovni sud je dalje citirao odredbu člana 126 stav 1 tačka 2 i stav 2 i člana 127 Zakona o radu – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), te zaključio da je apelant prilikom odluke da nema više potrebe za zapošljavanjem lica po osnovu radnog odnosa imao osnov da tužiocu otkaže navedeni ugovor primjenom odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 i stav 2 ZOR-a. Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant nije imao osnov da retroaktivno utvrđuje prestanak radnog odnosa tužiocu. U vezi s tim, obrazložio je da je nesporno da je tužilac (u presudi omaškom navedeno „tuženi“) rad obavljao zaključno sa 3. septembrom 2013. godine (kada je izvršena primopredaja dužnosti). Dalje je obrazložio da je predmetnom odlukom o otkazu apelant kao datum prestanka radnog odnosa tužiocu utvrdio datum četiri godine unazad (16. novembar 2008. godine), a za koji period je nesporno da je radni odnos postojao i da su za taj period tužiocu isplaćene plate i uplaćeni doprinosi zaključno sa junom 2013. godine. Osnovni sud je istaknuo da je apelant predmetnom odlukom o otkazu otkazao ugovor i bez tužiočevog prava na otkazni rok, a to apelantovo postupanje je suprotno odredbi člana 135 ZOR-a, člana 46 Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) i člana 66 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: prvi GKU iz 2007. godine). Istaknuo je da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac u vrijeme otkazivanja ugovora o radu kod apelanta imao ostvarenih nešto više od 16 godina radnog staža, pa u smislu odredbe člana 46 tačka b) OKU-a ima pravo na otkazni rok u trajanju od 45 dana. Dalje je naveo da ako se ima u vidu da je predmetna odluka o otkazu donesena 11. oktobra 2013. godine, a stranke izvedenim dokazima nisu dokazivale vrijeme uručenja navedene odluke tužiocu, otkazni rok tužiocu je trebao biti određen do 25. novembra 2013. godine kada je tužiocu pravilnom primjenom materijalnog prava i trebao prestati radni odnos. Osnovni sud je ukazao da, iako stanje spisa ukazuje da je u međuvremenu apelant sam poništio predmetnu odluku o otkazu, te da je opet donio novi pravni osnov i novi datum prestanka radnog odnosa, osporavanje te nove odluke nije bilo predmet spora, pa se Osnovni sud nije bavio time.

17. Osnovni sud je naveo da tužilac osnovano tužbom zahtijeva isplatu plata zaključno s datumom prestanka radnog odnosa, kao i isplatu otpremnine. Dalje je naveo da je predmetnim ugovorom o radu određeno da radnik ostvaruje pravo na platu na osnovu koeficijenta 5,7 i najniže cijene rada, ali da platu ostvaruje u skladu sa ZOR-om, kolektivnim ugovorom i apelantovim pravilnikom o radu. U vezi s tim, obrazložio je da je takvo određivanje plate bilo u skladu s Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), pa navedeno upućuje na zaključak da su tužilac i apelant prilikom ugovaranja visine plate ovim ugovorom imali u vidu, pa čak i primjenjivali visinu plate koja se primjenjuje na zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite. Prema mišljenju Osnovnog suda, na tužiočev radnopravni status se imaju primijeniti prvi GKU iz 2007. godine i Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: drugi GKU iz 2007. godine), koji razrađuju zasebne oblasti iz radnih odnosa i njihovim stupanjem na snagu prestao je da važi GKU iz 2000. godine. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo osporavanje tužiočevog prava na rješavanje radnopravnog statusa primjenom kolektivnih ugovora i odluka za oblast zdravstva i socijalne zaštite. Osnovni sud je naveo da pri činjenici da apelant nije donio zakonite odluke o visine plate tužiocu, tužilac ima pravo samo na minimum prava zagarantovanih kolektivnim ugovorom, dakle na donju granicu zagarantovanog koeficijenta 9. U vezi s tim, ukazao je da je upravo na takav način obračun tužiočeve plate izvršio i vještak Slobo Milaković u nalazu i mišljenju, što je detaljno obrazložio. Kako je radni odnos tužiocu trebao prestati istekom otkaznog roka 25. novembra 2013. godine, Osnovni sud je tužiocu dosudio plate za juli, avgust, septembar, oktobar i novembar 2013. godine u određenim iznosima. Osnovni sud je naveo da je vještak u nalazu i mišljenju visinu tužiočeve otpremnine obračunao primjenom odredbe člana 48 st. 1 i 2 tačka b) OKU-a, za koji obračun je Osnovni sud našao da je izvršen pravilnom primjenom materijalnog prava. Osnovni sud je naveo i da je apelant obavezan na uplatu doprinosa u smislu odredbe člana 74 ZOR-a.

18. Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije našao osnovanim apelantove primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje. U vezi s tim, obrazložio je da je vještakov nalaz i mišljenje potpun i jasan, i vještak je u cijelosti postupio po zadatku koji mu je dat procesnim rješenjem, a vještak je na glavnoj raspravi obrazložio nalaz i mišljenje, što sud nalazi logičnim, te zasnovanim na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je obrazložio da je vještakov zadatak ograničio na izjašnjenje o okolnostima koje su od uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, te apelantove prijedloge za vještakovo izjašnjavanje na okolnosti iz ranije postavljenog protivtužbenog zahtjeva nije našao osnovanim. Osnovni sud je takođe ukazao da je omaškom usljed velikog obima posla predmet dostavio na vještačenje Slobi Milakoviću, a ne vještaku kojeg je predložio tužilac Dejanu Radiću. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno ne može imati uticaj na pravilnost presuđenja jer su vještaci stručna lica koja rade po pravilima struke, pa je u konačnom relevantan samo kvalitet vještačenja, a ne i ličnost vještaka. Istaknuo je da u konkretnom slučaju nije imao sumnje u kvalitet ili pristrasnost bilo kojeg od ovih vještaka.

19. Rješenjem Okružnog suda od 24. decembra 2018. godine zakazana je rasprava o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude za 22. januar 2019. godine, uz navođenje da je usvojen apelantov prijedlog i da će biti izvedeni dokazi čitanjem dokumentacije navedene u tom rješenju.

20. Nakon održane rasprave Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 184166 18 Rsž 2 od 22. januara 2019. godine kojom je djelomično usvojena apelantova žalba i presuda Osnovnog suda ukinuta u dijelu kojim je apelant obavezan da tužiocu plati zakonske zatezne kamate od 25. novembra 2013. godine do isplate na dosuđeni iznos otpremnine i u dijelu kojim je apelant obavezan da tužiocu isplati plate za septembar i oktobar 2013. godine, te za dio novembra 2013. godine u određenim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, te je preinačena presuda Osnovnog suda tako što je dosuđeni iznos otpremnine snižen na manji iznos, odbijen tužiočev zahtjev za uplatu doprinosa osiguranja za plate za određeni period i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje apelantova žalba odbijena u preostalom dijelu i potvrđena prvostepena presuda, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove cjelokupnog postupka.

21. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim se ukazuje da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužilac nije osporavao Odluku Skupštine broj 101/2017 od 11. novembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: odluka Skupštine iz 2017. godine), kojom je poništena predmetna odluka o otkazu, a ostavljeno na snazi rješenje od 5. septembra 2013. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant nije bio ovlašćen da četiri godine nakon prestanka radnog odnosa određuje koji je osnov prestanka radnog odnosa na snazi, a naročito nije ovlašćen da sam izriče poništenje svoje odluke o otkazu ugovora o radu jer je donošenje te vrste odluke u isključivoj nadležnosti suda. Okružni sud je naveo da osnov za donošenje odluke Skupštine iz 2017. godine nije ostvaren u odlukama Okružnog suda broj 11 0 U 013355 13 U od 14. aprila 2015. godine i Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013355 15 Uvp od 6. aprila 2017. godine, kojim je poništeno rješenje inspekcije rada od 27. septembra 2013. godine. Takođe je istaknuo i da naknadno odlučivanje iz odluke Skupštine iz 2017. godine ne proizvodi pravno dejstvo tako da tužilac nije dužan da ga osporava u ovoj parnici da bi uspio u sporu.

22. Okružni sud je naveo da rješenje o prestanku radnog odnosa od 5. septembra 2013. godine nije stavljeno van snage odlukom inspekcije rada ili presudom suda donesenom u upravnom sporu, nego je zamijenjeno predmetnom odlukom o otkazu koju je apelant donio, i to po tužiočevom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je podnesen inspekciji, pa je pravilno prvostepenom presudom odlučeno o zakonitosti predmetne odluke o otkazu. Prema mišljenju Okružnog suda, tužiočevo razrješenje s dužnosti izvršnog direktora nije razlog za prestanak radnog odnosa, kako to tvrdi apelant pozivajući se na odluku o razrješenju od 29. januara 2011. godine, jer je tužilac s apelantom zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme s predmetnim ugovorom o radu na radno mjesto sekretara, a taj radni odnos nije prestao tužiočevim imenovanjem za izvršnog direktora, niti je prestao njegovim razrješenjem. Istaknuo je da su ove apelantove tvrdnje u suprotnosti s apelantovim naknadnim postupanjem. Takođe je istaknuo da pravosnažna odluka suda u vanparničnom sudskom postupku brisanja upisa u registar udruženja, kojom je tužilac brisan kao lice ovlašćeno za apelantovo zastupanje i predstavljanje, nije odluka suda koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa u smislu člana 125 tačka 8 ZOR-a. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepenom presudom poništena predmetna odluka o otkazu, i to u pogledu vremena prestanka radnog odnosa sa 16. novembrom 2008. godine, te da na osnovu predmetne odluke o otkazu radni odnos nije mogao prestati sa 16. novembrom 2008. godine nego tek nakon saopštenja tužiocu i proteka otkaznog roka od 45 dana. Okružni sud je ukazao i da ukidanje radnog mjesta ne dovodi do prestanka radnog odnosa po sili zakona nego predstavlja razlog zbog kojeg je poslodavac ovlašćen da izjavi otkaz ugovora o radu.

23. Okružni sud je prihvatio apelantovo mišljenje da apelant nije strana koju neposredno obavezuje granski kolektivni ugovori za oblast zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske jer apelant te ugovore nije potpisao i nije im pristupio, a ne obavlja ni neku od navedenih djelatnosti, nego se radi o udruženju građana. Stoga su lica zaposlena kod apelanta, prema mišljenju Okružnog suda, mogla da ostvaruju ona prava iz radnog odnosa koja im garantuju zakon, opšti kolektivni ugovor i ugovor o radu. Istaknuo je da je predmetnim ugovorom o radu određeno da tužilac kao sekretar kod apelanta ima sva prava iz radnog odnosa određena kolektivnim ugovorom i rješenjem o prijemu u radni odnos, kao i da iz apelantove Odluke broj 28-112/20 od 11. oktobra 2000. godine proizlazi da je apelant s tužiocem zaključio ugovor o radu priznajući mu prava iz kolektivnog ugovora važećeg za oblast zdravstva i socijalne zaštite, u kojoj se odluci izričito poziva na ovaj granski kolektivni ugovor i prava koja su zaposlenima njime priznata. Takođe je ukazao da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odlučujući o tužiočevom pravu na obračun plate i visinu otpremnine primijenio odredbe kolektivnog ugovora za oblast zdravstva i socijalne zaštite jer na to upućuju predmetni ugovor o radu, izjave svjedoka, te apelantova odluka od 11. oktobra 2000. godine o visini plate sekretara u apelantovim regionalnim organizacijama i sekretara kod apelanta, a kojim su utvrđeni koeficijenti složenosti poslova i cijena rada, uz izričito pozivanje na kolektivni ugovor za oblast zdravstva i socijalne zaštite.

24. Okružni sud je zaključio da se osnovano žalbom ukazuje da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev kada je apelant obavezan na isplatu plata za septembar, oktobar i dio novembra 2013. godine, te zakonskih zateznih kamata na otpremninu jer navedeno nije traženo konačnom tužbom, pa je presuda ukinuta u tom dijelu zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva. S druge strane, Okružni sud je ocijenio da je visina potraživanja naknade plate za juli i avgust 2013. godine pravilno obračunata prema koeficijentu 9 kao minimalnom koeficijentu za obračun plate zaposlenih u oblasti zdravstva i socijalne zaštite, te cijene rada, uz uvećanje plate za ukupno ostvareni radni staž, u skladu sa drugim GKU-om iz 2007. godine, a na takav obračun upućuje i Zakon o platama zaposlenih u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske i Odluka o cijeni rada kojom se utvrđuje najniža cijena rada u oblasti zdravstva i socijalne zaštite od 1. januara 2008. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, pravilno je tužiočeva plata utvrđena na bazi minimalnih plata zaposlenih sa završenom visokom školom u javnim ustanovama zdravstvene i socijalne zaštite kao jedinim uporednim kriterijumom na osnovu kojeg je uopšte bilo moguće utvrditi visinu plate tužiocu, što je detaljno pojasnio. Okružni sud je ocijenio i da je visina otpremnine pogrešno utvrđena na bazi tri posljednje plate isplaćene tužiocu prije otkaza ugovora o radu za juni, maj i april 2013. godine, umjesto na bazi tri posljednje plate pripadajuće tužiocu prije prestanka radnog odnosa, pa je utvrdio novi iznos otpremnine.

25. Prilikom odlučivanja o žalbenim prigovorima koji se tiču nezakonitosti odluka prvostepenog suda donesenih u toku postupka, i to odluka kojim je odbačen apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje, odbijen zahtjev za izuzeće sudskog vještaka Slobe Milakovića i razdvojen postupak raspravljanja o protivtužbi, Okružni sud je ukazao da se prvostepena presuda u tom žalbenom postupku više nije mogla ukidati zbog izričite zakonske zabrane propisane članom 224 stav 2 ZPP-a. Prema mišljenju Okružnog suda, povreda postupka u pogledu odluke suda da zahtjev za izuzeće kao nedozvoljen odbaci isti sudija čije je izuzeće apelant zatražio, u smislu člana 209 stav 1 u vezi sa članom 359 stav 1 ZPP-a, nije bila od uticaja za pravilnost i zakonitost donesene presude. Okružni sud je ocijenio da je pogrešnom primjenom člana 358a. apelantov zahtjev za izuzeće odbačen od sudije čije je izuzeće zatraženo jer je taj zahtjev bio obrazložen i apelant pravilno navodi da je odluku o tom zahtjevu sudija pojedinac bio dužan prepustiti predsjedniku suda. U vezi s tim, obrazložio je da se u predmetnoj žalbi navodi da je sutkinja prvostepenog suda koja je donijela prvostepenu presudu trebala da bude izuzeta kao pristrasna zbog netrpeljivosti prema licima oboljelim od distrofije i predrasuda prema njihovim mentalnim sposobnostima. Dalje je obrazložio da iz prvostepene presude te ukupnog toka postupka Okružni sud nije našao ništa što bi potvrdilo vjerovatnoću apelantovog navoda, a samo upozoravanje stranaka na mogućnosti angažovanja punomoćnika – stručnjaka ne predstavljaju izražavanje predrasude o mentalnim sposobnostima stranaka s obzirom na njihovo zdravstveno stanje.

26. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogriješio kada je predmet radi vještačenja ustupio Slobi Milakoviću, licu nije nije predloženo i koje nije odlukom suda imenovano za vještaka u konkretnoj parnici. Dalje je naveo da je tako pribavljen dokaz cijenio kao da nema značaj nalaza i mišljenja sudskog vještaka nego značaj isprave kao dokaza koji je tužilac pročitao u postupku. Istaknuo je da su sve činjenice koje su sadržane u ovoj ispravi propisane kolektivnim ugovorima i odlukom o cijeni rada, te proizlaze iz podataka o ukupnoj dužini tužiočevog zaposlenja, odnosno radnom stažu ostvarenom kod apelanta, tako da je visinu spornih potraživanja utvrđenih ovom presudom bilo moguće izračunati i bez posebnih stručnih znanja iz oblasti ekonomije. Okružni sud je naveo da se pogrešna odluka sudije pojedinca u pogledu razdvajanja postupka po protivtužbi ne može sanirati u ovom postupku. U vezi s tim, naveo je da prvostepena presuda usljed takve odluke suda ne sadrži odluku o protivtužbi koja bi mogla biti predmet ispitivanja u žalbenom postupku, a zbog zabrane iz člana 224 stav 2 ZPP-a presuda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije se mogla ponovo ukidati jer je već jednom ukinuta presudom Okružnog suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na „ jednak tretman strana u postupku“ kao elemente prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se osporena presuda i presuda Okružnog suda donesena u prethodnom dijelu postupka međusobno isključuju, te da nije obrazloženo zašto je na osnovu istog činjeničnog stanja i istih dokaza isti sud odlučio drugačije. Dalje navodi da je predmetna odluka o otkazu pogrešno poništena osporenom presudom jer je poništena odlukom Skupštine iz 2017. godine, te da je tužilac u predmetnoj parnici tražio da apelant, a ne sud, poništi predmetnu odluku o otkazu. Smatra pogrešnim utvrđenja suda da tužilac nije bio dužan da osporava rješenje Skupštine iz 2017. godine da bi uspio u sporu. Apelant smatra i da tužilac nema pravo na isplatu otpremnine, niti pravo na isplatu plata i uplatu doprinosa poslije 29. januara 2011. godine i otpremnine jer nijednom sudskom odlukom nije poništena Odluka Skupštine broj 03/11 od 29. januara 2011. godine kojom su međusobna prava i obaveze iz ugovora o radu po osnovu tužiočevog radnog angažovanja kod apelanta u svojstvu izvršnog direktora prestala da važe 29. januara 2011. godine. Takođe, ističe da je osporenom presudom ignorisana činjenica da je tužilac više od šest godina prikrivao da nema ugovor o obavljanju poslova izvršnog direktora, kao i da nakon pravosnažnosti odluke o tužiočevom brisanju iz sudskog registra tužilac nije mogao ništa da radi kod apelanta.

28. Apelant iznosi niz primjedbi na način na koji su sudovi utvrdili visine plata i otpremnina (apelanta ne obavezuju granski kolektivni ugovori, koeficijent određen u predmetnom ugovoru o radu, poništene odluke o načinu utvrđivanja plate izvršnog direktora i dr.), te smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Dalje navodi da osporenom odlukom nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za poništenje apelantove Odluke o najnižoj cijeni rada broj 61-1/08 od 11. oktobra 2008. godine, niti su sudovi odlučili o apelantovom prijedlogu iz podnesaka od 5. januara i 7. marta 2018. godine kojim je traženo da se vještačenjem vještaka ekonomske struke Miloša Grujića utvrdi visina razlike između isplaćenih i pripadajućih plata tužiocu za period od 1. maja 2007. godine do 30. juna 2013. godine i visine plata nakon 1. jula 2013. godine primjenom koeficijenta za obračun plate u visini 5,7 i primjenom najniže cijene rada utvrđene odlukama Vlade Republike Srpske. Takođe, ističe da je nižestepeni sud propustio da proglasi ništavim i sve apelantove odluke koje nisu u skladu sa zakonom i OKU-om i ovaj spor riješi primjenom zakona, OKU-a i predmetnog ugovora o radu.

29. Apelant smatra nezakonitim rješenje s glavne rasprave kojim je odbijen njegov prijedlog za izuzeće sudskog vještaka ekonomske struke Slobe Milakovića, te ističe da ne postoji sudsko rješenje kojim je tom vještaku naloženo da izvrši obračun plata i otpremnina primjenom koeficijenta za obračun plate i najniže cijene rada utvrđenih posebnim kolektivnim ugovorima za oblast zdravstva i socijalne zaštite. Takođe, smatra pogrešnim i utvrđenje Okružnog suda da nalaz i mišljenje tog vještaka ima značaj isprave jer nema dokaza da je visinu dosuđenih plata i otpremnina u ovom predmetu obračunao sud. Apelant smatra i da je razdvajanjem postupka po tužbi i protivtužbi prvostepeni sud odlučivao van okvira tužbenih zahtjeva parničnih stranaka jer one nisu tražile razdvajanje postupaka. Ističe i da zloupotrebom prava koja strankama pripadaju u postupku u ovom predmetu nije bilo suđenja i javne rasprave po apelantovom protivtužbenom zahtjevu kojim je tražio da se međusobna potraživanja stranaka prebiju, pa smatra da je time došlo do povrede prava na jednak tretman stranaka u postupku i ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Apelant smatra da je nezakonito raspravno rješenje s pripremnog ročišta od 27. decembra 2017. godine i glavne rasprave od 24. aprila 2018. godine kojim je predmetna sutkinja odlučivala o svom izuzeću jer da je o njenom izuzeću odlučivao predsjednik suda, možda bi u ovom predmetu sudio neki drugi sudija prvostepenog suda i ne bi bilo pogrešne odluke u pogledu razdvajanja postupka po protivtužbi koja se ne može sanirati u ovom postupku.

30. Apelant ističe i da ovaj spor traje više od pet godina i ne zna se kad će biti okončan jer Okružni sud nije usvojio niti odbio apelantovu žalbu kojom je osporavao raspravno rješenje s pripremnog ročišta o razdvajanju postupka, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, zbog čega smatra da je osnovan njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

31. Okružni sud smatra apelacione navode neosnovanim. Navodi da su u osporenoj odluci izneseni jasni razlozi zbog kojih je apelantova žalba djelomično odbijena, jasno navedene utvrđene činjenice i ocjena dokaza, te jasno navedene odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima je zasnovana odluka.

32. Osnovni sud navodi da su tužiocu osporenom odlukom suda priznati zakonom i kolektivnim ugovorom zagarantovani iznosi plate i otpremnine, zbog čega smatra da apelacija nema osnova. Dalje navodi da je apelant u predmetnom sporu istakao protivtužbeni zahtjev po osnovu sticanja bez osnova, ali kako se ne radi o sporu zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud je izvršio razdvajanje protivtužbe i njeno zavođenje pod posebni poslovni broj.

33. Tužilac opširno analizira činjenice predmeta i donesene presude, te smatra neosnovanim apelacione navode. Takođe, smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. V.Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 153. stav 1.

Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok.

Član 209. st. 1. i 2. tačka 1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude, u slučajevima:

1) ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet, Član 224. stav 2.

Prvostepena presuda se povodom žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje samo jedanput, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

Član 357. stav 2.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

Član 358. st. 1. i 3.

Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije, čim sazna da postoji bilo koji od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

U zahtjevu mora da se navede zakonski razlog zbog koga se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog pravovremeno podnesen i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.

Član 358a.

Nepravovremen, nepotpun i nedopušten zahtjev za isključenje ili izuzeće odbaciće sudija ili vijeće pred kojim se postupak vodi.

Nije dopušten zahtjev za isključenje ili izuzeće:

1) kojim se uopšteno traži isključenje ili izuzeće svih sudija nekog suda ili svih sudija koji bi mogli da učestvuju u nekom postupku, 2) o kome je već odlučeno, 3) u kome nije obrazložen zakonski razlog zbog koga se isključenje ili izuzeće traži, 4) ako stranka zahtijeva isključenje, odnosno izuzeće sudije koji ne postupa u tom predmetu i 5) ako stranka zahtijeva isključenje, odnosno izuzeće predsjednika suda, izuzev kada postupa u tom predmetu.

Ako je zahtjev iz stava 1. ovog člana podnesen na ročištu, sudija, odnosno vijeće odbaciće ga i nastaviće ročište.

Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.

Član 359. st. 1. i 4.

O zahtjevu za isključenje ili izuzeće sudije odlučuje predsjednik suda. Prije donošenja rješenja o isključenju ili izuzeću uzeće se izjava od sudije čije se isključenje ili izuzeće traži, a po potrebi izvršiće se i drugi izviđaji.

Član 360. stav 3.

Kad sudija sazna da je stavljen zahtev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. stav 2. ovog zakona, dužan je da odmah o tome obavijesti predsjednika suda, a da postupak nastavi bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupiće po članu 49. ovog zakona.

35. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07): Član 90. st. 1. i 6.

Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 126. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 127.

Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.

Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.

Član 135. st. 1. i 2.

Kod prestanka radnog odnosa, radnik ima pravo na otkazni rok, osim ako mu prestaje radni odnos u slučajevima iz člana 126. stav 1. tačka 1. i 4. ovog zakona.

Otkazni rok ne može biti kraći od 15 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje radnik, niti kraći od 30 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje poslodavac. Otkazni rok počinje teći od dana uručenja otkaza radniku, odnosno poslodavcu.

36. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/10 i 55/15).

37. U konkretnom slučaju primjenjuje se Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10) koji je važio u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o otkazu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

(1) Za zaposlene čije plate nisu uređene Zakonom osnovna plata za puno radno vrijeme utvrđuje se tako što se cijena rada, kao izraz vrijednosti za najjednostavniji rad, pomnoži sa odgovarajućim koeficijentom koji se utvrđuje granskim i pojedinačnim kolektivnim ugovorima.

(2) Sastavni dio osnovne plate je uvećanje po osnovu ukupnog radnog staža radnika, koje iznosi najmanje 0,50% za svaku godinu radnog staža.

Član 46. stav 1. tačka b) U slučaju prestanka radnog odnosa otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, otkazni rok zavisi od dužine radnog staža radnika i utvrđuje se za:

b)od 10 do 20 godina 45 dana, Član 48. st. 1. i 2. alineje a) i b) (1) Radniku kome prestane radni odnos otkazom ugovora o radu od strane poslodavca zbog prestanka potrebe za radom radnika iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, te neizvršavanja obaveza iz ugovora o radu usljed radne nesposobnosti pripada pravo na otpremninu na teret poslodavca.

(2) Visina otpremnine zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca i najmanje iznosi:

a) za rad od dvije do 10 godina - 35% prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu ili koja mu pripada u skladu sa kolektivnim ugovorom za svaku navršenu godinu rada;

b) za rad 10-20 godina - 40% plate iz alineje 1. stava 2. ovog člana;

38. Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 111/07):

Član 12. stav 1.

(1) Osnovna plata za puno radno vrijeme utvrđuje se tako što se cijena rada u oblasti zdravstva i socijalne zaštite, kao izraz vrijednosti za najjednostavniji rad, pomnoži odgovarajućim koeficijentom.

Član 16. stav 1. grupa 7.

Zaposleni u oblasti zdravstva i socijalne zaštite razvrstavaju se u osam grupa složenosti poslova prema jedinstvenoj nomenklaturi zanimanja, sa sljedećim koeficijentima za rad sa punim radnim vremenom.

7. grupa

- Visoka stručna sprema:

medicinska struka . . . . . . . . . . . . . . . . .10,00-11,00 nemedicinska struka . . . . . . . . . . . . . . . . .9,00-10,00 VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 184166 18 Rsž 2 od 22. januar 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na „jednak tretman strana u postupku“ kao elemente prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

45. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

46. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. Ustavni sud zapaža da apelant u veoma opširnoj apelaciji iznosi niz primjedbi na predmetni postupak, koje se u suštini odnose na ocjenu dokaza, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, te ukazuje na nezakonitost odluke suda o razdvajanju postupaka po tužbi i protivtužbi, odluke o izuzeću sudije i odluke o izuzeću vještaka, kao i izvođenje vještačenja putem vještaka koji nije predložen od tužioca. Apelant ukazuje i na kršenje prava na „jednak tretman strana u postupku“, te suđenja u razumnom roku.

48. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode kojim se ukazuje na nezakonitost odluke o izuzeću sudije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantove zahtjeve za izuzeće postupajuće sutkinje Osnovnog suda odbacila ista sutkinja u smislu člana 358a. ZPP-a, te da je Okružni sud ocijenio da povreda postupka u pogledu takve odluke nije bila od uticaja za pravilnost i zakonitost donesene odluke. U svjetlu navedenih okolnosti, Ustavni sud smatra da navedeno pitanje pokreće pitanje prava na nepristrasan sud, mada apelant nije to eksplicitno naveo, te smatra svrsishodnim da te apelacione navode ispita u kontekstu postojanja eventualne pristrasnosti postupajuće sutkinje Osnovnog suda prema apelantu. Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

49. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz zahtjeva za izuzeće postupajuće sutkinje Osnovnog suda proizlazi da apelant smatra da je postupajuća sutkinja zbog pristrasnosti prema tužiocu donosila određene procesne odluke, te da se „rugala“ mentalnim sposobnostima članova apelantove skupštine i ima netrpeljivost prema licima oboljelim od distrofije i predrasude u pogledu njihovih mentalnih sposobnosti. U pogledu subjektivne pristrasnosti, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi, kao i da je moguće zaključiti da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, stav 92, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao razumne razloge za takve navode niti ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristrasnost postupajuće sutkinje Osnovnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da postojanje jasne predrasude prema apelantu i pristrasnosti prema tužiocu ne proizlazi iz ponašanja postupajuće sutkinje ili sadržaja prvostepene presude, niti iz korišćenja diskrecionog prava sudije prvostepenog suda da u svakom konkretnom predmetu donosi procesne odluke i na taj način upravlja postupkom. U vezi s objektivnom pristrasnošću, Ustavni sud ukazuje da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajuća sutkinja Osnovnog suda prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bila pristrasna. Stoga, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi neosnovani.

50. Nadalje, u pogledu ostalih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

51. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

52. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju, saslušao parnične stranke i svjedoke, te da je izvršeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, te da su na raspravi pred drugostepenim sudom dodatno izvedeni novi dokazi predloženi od apelanta. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Pri tome, u pogledu apelacionih navoda koji se odnose na vještačenje vještaka Slobe Milakovića, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao obrazloženje zbog kojih je ovaj dokaz cijenio kao ispravu, a ne kao nalaz i mišljenje vještaka, koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da su u postupku nesporno cijenjeni svi dokazi koji su izvedeni u toku postupku, te je data ocjena dokaza koja se ne doima proizvoljnom, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnom postupku prekršeno i pravo na „jednak tretman strana u postupku“.

53. Nakon što je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava djelomično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, koji je djelomično preinačen od Okružnog suda u žalbenom postupku, tako da je poništena predmetna odluka o otkazu u dijelu koji se odnosio na dan prestanka tužiočevog radnog odnosa, te je apelant obavezan da tužiocu isplati određene novčane iznose na ime plate i otpremnine, te uplati doprinose. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenja da tužiocu nije mogao retroaktivno prestati radni odnos, kao i da tužilac ima pravo na isplatu plata i otpremnine, sve u skladu s relevantnim odredbama ZOR-a i kolektivnih ugovora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve apelantove prigovore i detaljno analizirali sve okolnosti načina utvrđivanja visine tužiočeve plate, te dali detaljna i na zakonskim odredbama zasnovana obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljna.

54. Apelant navodi da je nezakonito rješenje s glavne rasprave kojim je odbijen njegov prijedlog za izuzeće sudskog vještaka ekonomske struke Slobe Milakovića, te ističe da ne postoji sudsko rješenje kojim je tom vještaku naloženo da izvrši obračun plata i otpremnina na određeni način. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, razmatrajući ove apelantove navode, ukazao na pogrešku prvostepenog suda prilikom ustupanja predmeta radi vještačenja Slobi Milakoviću, te da je stoga tako pribavljen dokaz cijenio kao da nema značaj nalaza i mišljenja sudskog vještaka, nego značaj isprave kao dokaza koji je u postupku pročitao tužilac. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Osim toga, u pogledu apelacionog navoda o razdvajanju postupka po tužbi i protivtužbi, Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući ove apelantove prigovore, Okružni sud ukazao da se pogrešna odluka sudije pojedinca u pogledu razdvajanja postupka po protivtužbi ne može sanirati u ovom postupku, kao i da usljed takve odluke suda prvostepena presuda ne sadrži odluku o protivtužbi koja bi mogla biti predmet ispitivanja u žalbenom postupku, a zbog zabrane iz člana 224 stav 2 ZPP-a presuda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije se mogla ponovo ukidati. Uostalom, Ustavni sud zapaža da je apelantova protivtužba predmet novog parničnog postupka u kojem će apelant moći iznijeti svoje navode i predlagati dokaze, uključujući i prijedlog za vještačenje, kao i da sud ima diskreciono pravo odlučivanja u pogledu načina vođenja postupka i donošenja procesnih odluka u smislu relevantnih odredbi ZPP-a.

55. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnog suda u osporenoj odluci.

56. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da ovaj spor traje više od pet godina i ne zna se kad će biti okončan jer Okružni sud nije usvojio niti odbio apelantovu žalbu kojom je osporavao raspravno rješenje s pripremnog ročišta o razdvajanju postupka, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je razdvajanje postupaka izvršeno još 2017. godine i postupak po protivtužbi zaveden pod novi broj predmeta, te da, suprotno apelacionim navodima, Okružni sud je cijenio ove apelantove prigovore i ukazao da prvostepena presuda ne sadrži odluku o protivtužbi koja bi mogla biti predmet ispitivanja u žalbenom postupku. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da apelant nije dostavio broj predmeta postupka po protivtužbi, niti bilo kakve druge informacije o tom postupku, te da apelant povredu prava na suđenje u razumnom roku ne nalazi u postupanju suda po protivtužbi nego da Okružni sud nije usvojio niti odbio apelantovu žalbu kojom je osporavao raspravno rješenje s pripremnog ročišta o razdvajanju postupka, Ustavni sud, s obzirom na sve navedeno, neosnovanim ocjenjuje i ove apelantove navode.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

58. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi, uz poštovanje prava na nezavisan i nepristrasan sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je djelomično osnovan tužiočev tužbeni zahtjev za poništenje predmetne odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa, isplatu plata i otpremnine, te uplatu doprinosa, u skladu s relevantnim odredbama ZOR-a i kolektivnih ugovora, koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

60. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neosnovanim.

61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2686/19 (SAVEZ DISTROFIČARA REPUBLIKE SRPSKE) | Sudska praksa | Aktio