Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3934/20 (D. I.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3934/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3934/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Daut Iseni, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Daut Iseni protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Rs 132849 17 Rev od 26. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 132849 17 Rsž od 25. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Daut Iseni (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mensur Hodžić advokat iz Zenice, podnio je 2. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 132849 17 Rev od 26. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 132849 17 Rsž od 25. septembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 132849 16 Rs od 30. decembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se naloži tuženom (Zenička industrija mlijeka d.d. Zenica) da isplati apelantu na ime naknade iz radnog odnosa za neto plate za period od 13. maja 2004. godine do 30. aprila 2016. godine iznos od 641.694,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to precizirano izrekom prvostepene presude, kao i da mu naknadi troškove postupka za zastupanje po svakoj raspravi u iznosu od 845,00 KM, kao i troškove vještačenja u iznosu od 200,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 30. decembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 Rs 132849 17 Rsž od 25. septembra 2017. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja prvostepenog spisa proizlazi da je apelantu odlukom tuženog od 10. jula 1995. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog odsustva sa posla duže od 20 radnih dana, da je apelant Općinskom sudu 6. oktobra 2000. godine podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom za uspostavljenje radno-pravnog statusa na osnovu odredbe člana l43. Zakona o radu, te da je Općinski sud rješenjem od 18. oktobra 2000. godine odredio prekid postupka u konkretnom predmetu i isti ustupio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) na dalji postupak. Dalje, da je apelant protiv rješenja Općinskog suda od 18. oktobra 2000. godine izjavio žalbu, koja žalba je rješenjem Kantonalnog suda od 4. aprila 2001. godine odbijena kao neosnovana i rješenje prvostepenog suda potvrđeno. Takođe, da su presudom Općinskog suda od 8. aprila 2003. godine (u postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa) poništene odluke tužene od 10. jula 1995. godine (kojom je prestao radni odnos apelanta) i od 9. avgusta 1995. godine (kojom je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen protiv odluke od 10. jula 1995. godine), te je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Dalje, da je apelant na osnovu navedene presude pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja iste, te da je Općinski sud rješenjem od 30. septembra 2013. godine konstatovao da se prednji postupak izvršenja smatra dovršenim. Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja spisa takođe proizlazi da je Kantonalna komisija 25. jula 2011. godine dostavila prvostepenom sudu rješenje (kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta), a iz kojeg proizlazi da je tuženi u ostavljenom roku dostavio dokaz da je apelantu uspostavljen radno-pravni status, a da se apelant nije odazvao na poziv, iako je dostava uredno izvršena, niti je opravdao neodazivanje pozivu.
5. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice koje su se pojavile kao prethodno pitanje pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu, a to su da je apelant po pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 8. aprila 2003. godine vraćen na posao i da mu je nakon toga radni odnos kod tuženog prestao 13. maja 2004. godine odlukom tuženog od 21. juna 2004. godine, jer nije prihvatio ponudu poslodavca da zaključi ugovor o radu, a koja činjenica (da je apelant valjano vraćen na posao) proizlazi i iz rješenja Općinskog suda od 30. septembra 2013. godine kojim se postupak izvršenja smatra dovršenim iz razloga što je tuženi postupio po presudi i apelanta vratio na posao, te rasporedio na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da nije znao za odluku tuženog od 21. juna 2004. godine (kojom mu je kod tuženog prestao radni odnos) jer mu je ista uredno dostavljena, te da u konkretnom postupku, a niti u bilo kojem drugom postupku, apelant nije osporavao navedenu odluku. Kantonalni sud je naveo da je potpuno nejasno ponovno pozivanje apelanta na presudu Općinskog suda od 8. aprila 2003. godine na osnovu koje je apelant vraćen na posao, kada je isti putem svog punomoćnika učestvovao u izvršnom postupku radi prinudnog vraćanja na posao, u kojem postupku je doneseno rješenje da se izvršni postupak smatra dovršenim, pa je, dakle, tuženi postupio po predmetnoj presudi Općinskog suda od 8. aprila 2003. godine i apelanta vratio na posao 11. maja 2004 godine.
6. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 25. septembra 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Rs 132849 17 Rev od 26. maja 2020. godine odbio predmetnu reviziji kao neosnovanu.
7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su u cijelosti odbili postavljeni tužbeni zahtjev, jer usvajanje istog, na osnovu nesporne činjenice da je tuženi 21. juna 2004. godine donio odluku kojom je apelantu prestao radni odnos kod tuženog sa danom 13. maj 2004. godine, te da ta odluka nije bila predmetom pobijanja u ovom postupku ili nekom drugom sudskom postupku, ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav nižestepenih sudova da apelant kao zaposlenik ne može osnovano u parnici zahtijevati isplatu neisplaćenih plata koje bi ostvario da je radio, ukoliko istovremeno u toj parnici nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, odnosno ukoliko prethodno u drugoj parnici nije pravosnažno utvrđena nezakonitost te odluke. Vrhovni sud je naveo da je apelant najkasnije u predmetnom postupku (na pripremnom ročištu održanom pred prvostepenim sudom 30. juna 2016. godine) saznao za postojanje odluke tuženog iz 2004. godine kojom mu je prestao radni odnos, pa je bez značaja za odluku o tužbenom zahtjevu kakav je postavljen u ovom postupku činjenica da li je apelantu odluka o prestanku radnog odnosa dostavljena i ranije, tj. 2004. godine.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavi sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević