Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3946/20 (M. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Finansijska konsolidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3946/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3946/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Munira Kasupović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Munira Kasupović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 025023 20 Rsži od 18. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munira Kasupović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Velike Kladuše, podnijela je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 025023 20 Rsži od 18. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 025023 19 I od 29. juna 2020. godine usvojen je prigovor izvršenika („Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša) izjavljen protiy Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 23 0 Rs 025023 19 I od 16. marta 2020. godine (kojim rješenjem je, na prijedlog apelantkinje, a na osnovu presude Općinskog suda od 1. aprila 2016. godine, određeno izvršenje na nekretninama izvršenika) te je obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 29. juna 2020. godine, Kantonalni sud je osporenim rješenjem predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio navedeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o finansijskoj konsolidaciji izvršenika Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) broj 2165/2014 od 4. decembra 2014. godine (koja je stupila na snagu 21. decembra 2014. godine) odobreno pokretanje postupka finansijske konsolidacije izvršenika, te da je postupak finansijske konsolidacije izvršenika dalje produžavan odlukama Vlade FBiH od 28. septembra 2017. godine, 10. jula 2019. godine i 12. decembra 2019. godine (pri čemu je posljednjom odlukom postupak finansijske konsolidacije izvršenika produžen do 31. decembra 2021. godine). Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, polazeći od prednjih činjenica i činjenice da je predmetni prijedlog za izvršenje podnesen 11. juna 2019. godine, zaključio da postoji razlog koji sprečava izvršenje (budući da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje podnesen nakon stupanja na snagu odluke Vlade FBiH od 4. decembra 2014. godine, te da je postupak finansijske konsolidacije još uvijek u toku). Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 9. stav (1) Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji BiH propisano da se u toku postupka financijske konsolidacije ne mogu pokrenuti postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društva sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio citirane zakonske odredbe kada je pobijanim rješenjem obustavio predmetno izvršenje (pri čemu se pozvao i na član 47. Zakona o izvršnom postupku kojim su propisani razlozi koji sprečavaju izvršenje). Kantonalni sud je takođe naveo da se predmet broj 17 0 Ps 038741 18 Mo 2 odnosi na drugu činjeničnu i pravnu situaciju, pa da je stoga paušalan navod žalbe koji ukazuje na različita postupanja prvostepenog suda.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te ističe da je u predmetu Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 038741 18 Mo 2 taj sud „već donio mjeru osiguranja“ u toku finansijske konsolidacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2666/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević