Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3960/20 (E. J. i E. J.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kazna
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3960/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3960/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Elvir Jahić i Elvis Jahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Elvir Jahić i Elvis Jahić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 046505 20 Kž od 3. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Jahić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Elvis Jahić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Kiseljaka, koje zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnijeli su 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 046505 20 Kž od 3. septembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 046505 19 K od 30. septembra 2019. godine apelanti su oglašeni krivim zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH) i krivičnog djela napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav (1) KZ FBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. navedenog zakona, za koja krivična djela je prvoapelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a drugoapelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Prvoapelantu je, na osnovu člana 78. stav (1) KZ FBiH izrečena sigurnosna mjera oduzimanja motorne pile, dok je na osnovu člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKP FBiH) oštećeni (A.R.) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak, te su apelanti na osnovu člana 202. stav (4) ZKP FBiH oslobođeni od plaćanja troškova krivičnog postupka zbog lošeg imovinskog stanja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je (a nakon navođenja sadržaja svakog pojedinačnog iskaza, kako oštećenih A.R., I.Š. i M.M., tako i svjedoka M.P., D.L., M.K. M.Đ.D. i J.I., te ocjene istih) naveo da navedene iskaze prihvata kao vjerodostojne i uvjerljive, jer su međusobno saglasni i potvrdni, te jer su iskazi navedenih lica na glavnoj raspravi bili jasni i uvjerljivi prilikom neposrednog saslušanja, a apelanti i njihov branilac ih nisu niti jednim dijelom valjano osporili ili doveli u pitanje. Općinski sud je naveo da apelanti i njihov branilac, naime, nisu imali niti jedno pitanje za oštećene kojima bi osporili njihove navode kojima su opisali postupanje i ponašanje apelanata u kritičnom događaju, nego su samo pokušali opravdati sebe na način da su tvrdili da nisu mogli prepoznati da se radi o policajcima navodeći da je bilo loše osvjetljenje na licu mjesta. Općinski sud je dalje naveo da je odbranu apelanata koji su svjedočili u svoju korist ocijenio neuvjerljivom, iskonstruiranom i usmjerenom u pravcu izbjegavanja njihove krivnje, pa je u vezi s tim naveo da nije mogao prihvatiti tvrdnje prvoapelanta da je motornu pilu najprije upalio jer se uplašio za brata (drugoapelanta) da ga ne bi istukli, da bi je potom ugasio kad je vidio da njegov brat izlazi iz kafića, iz razloga što je ovakav njegov iskaz u suprotnosti i sa iskazima oštećenog A.R., ali i iskazima svjedoka M.Đ.D. i J.I. (koji su potvrdili da je prvoapelant ušao u predmetni ugostiteljski objekat s upaljenom motorkom krećući se ubrzanim korakom prema oštećenom A.R.). Općinski sud je naveo da ne stoji niti dio njegovog iskaza u kojem navodi da je M.M. nasrnuo na njega te da je on u tom trenutku upalio motorku i samo je držao u ruci iz razloga što je i ovaj dio njegovog iskaza suprotan navodima oštećenih I.Š. i M.M., te svjedoka M.P. i D.L., koji su identično potvrdili da je prvoapelant najprije upaljenom motornom pilom nasrnuo na oštećenog I.Š. mašući prema njemu istom, nakon čega je upaljenu motorku podigao i nasrnuo na oštećenog M.M., mašući istom u blizini njegove glave i desne ruke, radi čega su se navedeni oštećeni morali izmaknuti kako ih ne bi posjekao motornom pilom. Općinski sud je takođe naveo da je prvoapelant na zapisnik koji je dao u Policijskoj stanici Bosansko Grahovo (u daljnjem tekstu: PS Bosansko Grahovo) izjavio da se ne sjeća je li nasrnuo na policajca upaljenom motornom pilom, tako da njegov iskaz sa glavne rasprave i iskaz koji je dao u policiji nisu saglasni u tom dijelu, što njegov iskaz sam po sebi u ovom dijelu čini neuvjerljivim. Općinski sud je dalje naveo da nije mogao prihvatili ni navode drugoapelanta (da je smirivao A.R. i H.B., te da su apelanti nakon toga krenuli prema kući) iz razloga jer je i njegov iskaz u ovom dijelu suprotan iskazima oštećenog A.R. (koji je izjavio da ga je drugoapelant pokušao udariti, te da ga je okrznuo), ali i naprijed navedenim iskazima svjedoka M.Đ.D. i J.I., dok iz iskaza oštećenog I.Š., svjedoka M.P. i D.L. nesporno proizlazi da je oštećeni A.R. trčao i bježao od apelanata, te da su oni krenuli za njim, a ne svojoj kući. Općinski sud je naveo da ne stoji niti dio iskaza drugoapelanta da nije vidio kad je došla policija, te da je samo u okretu odgurnuo čovjeka koji ga je uhvatio s leđa, za kojeg se ispostavilo da je policajac I.Š. iz razloga što je i ovaj dio njegovog iskaza u potpunoj suprotnosti sa iskazima oštećenih i svjedoka koji su svi saglasno potvrdili da su apelanti došli do policajca I.Š., te da ga je drugoapelant odgurnuo s obje ruke. Općinski sud je naveo da, na kraju, ne stoje ni navodi apelanata da se radi lošeg osvjetljenja nije moglo razaznati da se radi o policajcima, a iz razloga što su oštećeni A.R. i I.Š., te svjedok D.L. svojim iskazima potvrdili da se moglo vidjeti i razaznati da se radi o policajcima, jer su bili obučeni u uniforme tamno plave boje, kao i sva policija.
4. Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovor nezakonitosti potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PS Bosansko Grahovo od 9. juna 2018. godine iz razloga što je motorna pila od prvoapelanta (a prema navedenoj potvrdi) evidentno oduzeta na osnovu odredbe člana 18. stav (1) ZKP FBiH, odnosno bez naloga suda jer je evidentno postojala opasnost od odgode, a prvoapelant se nije izričito usprotivio oduzimanju tog predmeta, što je potvrdio svojim potpisom na potvrdi, tako da nije bilo potrebe podnositi zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta, pa radi navedenog nije bilo potrebno ni izvršiti otvaranje i pregled privremeno oduzetog predmeta, s obzirom da je motorna pila popisana i opisana u potvrdi.
5. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o kazni imao u vidu svrhu kažnjavanja, specijalnu i generalnu prevenciju, uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne, stepen krivice, pobude iz kojih je djelo počinjeno, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, raniji život apelanata i njihove lične prilike. Općinski sud je naveo da je od olakšavajućih okolnosti cijenio korektno držanje apelanata pred sudom, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio činjenicu da su apelanti prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela pokazali izuzetnu upornost i visok stepen kriminalne volje, što se očitovalo u činjenici da je prvoapelant upaljenom motornom pilom nasrnuo najprije na oštećenog A.R., potom na policajca I.Š., a nakon toga i na oštećenog M.M., kojeg je pri tom zamalo ozbiljno i povrijedio po glavi i desnoj ruci, dok je drugoapelant najprije pokušao udariti i pri tome okrznuo oštećenog A.R., a potom s obje ruke odgurnuo policajca I.Š., kao i njihovu raniju višestruku osuđivanost za različita krivična djela, a posebno raniju osuđivanost prvoapelanta za istovrsno krivično djelo, što upućuje na zaključak da ranije izrečene osude nisu preventivno djelovale na apelante. Općinski sud je naveo da je zbog navedenih okolnosti prvoapelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a drugoapelantu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te da ni u kom slučaju nije bilo mjesta blažem kažnjavanju apelanata, a posebno da izricanju uslovne osude, te da je isključivo kazna zatvora adekvatna za postizanje svrhe kažnjavanja i izražavanje društvene osude za počinjena krivična djela djela. Dalje je naveo da je prvoapelantu izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta motorne pile iz razloga što se nesporno radi o predmetu koji je prvoapelant upotrijebio za počinjenje predmetnih krivičnih djela, pri čemu je u vidu imao sve radnje apelanata opisane u izreci predmetne presude i posljedice koje su nastupile izvršenjem krivičnih djela, što opravdano ukazuje na postojanje opasnosti da bi prvoapelant istu mogao ponovo upotrijebiti za počinjenje krivičnog djela, a s obzirom na prirodu samog predmeta, te naprijed navedene objektivne i subjektivne okolnosti pod kojima je prvoapelant počinio predmetna krivična djela.
6. Odlučujući o žalbi branioca apelanata izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 30. septembra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 K 046505 20 Kž od 3. septembra 2020. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza koje je naveo i na koje se pozvao u prvostepenoj presudi i to iskaza oštećenog A.R., svjedoka policajaca I.Š. i M.P., te svjedoka M.M., D.L. i J.I., kao i materijalnih dokaza (zapisnika u uviđaju PS Bosansko Grahovo od 9. juna 2018. godine, fotodokumentacije PS Bosansko Grahovo od 8. juna 2018. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PS Bosansko Grahovo od 9. juna 2018. godine i drugih dokaza navedenih u pobijanoj presudi) izveo pravilan zaključak da su apelanti na način i u vrijeme opisano kao u izreci pobijane presude počinili radnje za koje su oglašeni krivim. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, prilikom odmjeravanja kazne apelantima, kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanata utvrdio i cijenio njihovo korektno držanje pred sudom, dok im je od otežavajućih okolnosti cijenio njihovu raniju višestruku osuđivanost, te da su prilikom izvršenja krivičnih djela pokazali izuzetnu upornost i bezobzirnost. Kantonalni sud je naveo da jedinstvena kazna zatvora koja je apelantima izrečena prvostepenom presudom nije prestrogo odmjerena.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku izostala analiza iskaza saslušanih svjedoka, te da u konkretnom slučaju, a u pogledu krivičnog djela napada na ovlaštenu službenu osobu nije postojala namjera apelanata jer se „odgurivanje policajca I.Š.“ dogodilo na neosvijetljenom mjestu, pa drugoapelant nije vidio da se radi o policajcu koji se nije predstavio i nije „imao na glavi policijsku kapu“. Što se tiče krivičnog djela nasilničkog ponašanja, apelanti ističu da je „bilo više verbalnog, a manje fizičkog sukoba“, pa da u svojoj presudi, a u vezi s tim, Kantonalni sud uopšte ne navodi šta je koji svjedok rekao, nego samo navodi da je to „vidljivo iz iskaza pobrojanih svjedoka“. Dalje, apelanti smatraju da im je, zbog navedenih propusta, izrečena „visoka kazna zatvora za djela koja nisu počinili“. Takođe smatraju da je izrečena mjera sigurnosti bila nepotrebna, tim prije što su lošijeg imovinskog stanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i izvršili ocjenu dokaza, pri čemu apelanti osporavaju način kako su sudovi ocijenili iskaze svjedoka, te smatraju da u postupanju apelanata nema elemenata krivičnog djela. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
13. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili predmetna krivična djela na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbenim navodima apelanata, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Kantonalni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević