Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3956/20 (T.V.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3956/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3956/20, rješavajući apelaciju T. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. V.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 117947 19 Rev od 6. augusta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 117947 18 Rsž od 6. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Raguž"- advokati Marko i Danijel Raguž iz Stoca, podnio je 6. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 117947 19 Rev od 6. augusta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 117947 18 Rsž od 6. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaći od 18. juna 2009. godine; da se utvrdi da su ništavni Odluka o utvrđivanju koeficijenta za obračun neto plaće sekretara društva od 26. juna 2009. godine, Ugovor o obavljanju dužnosti sekretara društva od 1. jula 2009. godine, ugovor o obavljanju dužnosti sekretara društva od 3. jula 2009. godine, Anex Ugovora o obavljanju dužnosti sekretara društva od 5. oktobra 2009. godine, Ugovor o međusobnim odnosima u obavljanju dužnosti sekretara društva od 5. decembra 2011. godine i Ugovor o međusobnim odnosima u obavljanju dužnosti sekretara društva od 4. juna 2012. godine; da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne d.d. Mostar) da apelantu po ugovoru o obavljanju dužnosti sekretara društva od 20. januara 2009. godine (primjenom koeficijenta 2,90 pri čemu koeficijent 1 predstavlja prosječnu neto plaću društva isplaćenu u prethodna tri mjeseca) na ime razlike plaće za navedeni period isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačan mjesečni iznos, kao i da se obaveže tužene da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud primijenio odredbu člana 107. stav (4) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta upravljen na proglašenje nevažećim Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama od 18. juna 2009. godine. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 107. stav (4) ZOR-a kojom je propisano da vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim. Dakle, tom zakonskom odredbom su jasno navedena aktivno legitimisana lica za pokretanje sudskog postupka za oglašavanjem nevažećim pravilnika o radu ili nekih njegovih odredbi. Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima apelanta, odredba člana 103. ZOR ne daje pravo svakom zaposleniku da u sudskom postupku traži oglašavanje nevažećih pravilnika, kao autonomnog opšteg akta poslodavca, niti to pravo pripada sudu. Vrhovni sud je naveo da je isto tako pravilna odluka drugostepenog suda i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim Odluke o utvrđivanju koeficijenta za obračun neto plaće sekretara društva od 26. juna 2009.godine, Ugovora o obavljanju dužnosti sekretara društva od 1. jula 2009. godine, Ugovora o obavljanju dužnosti sekretara društva od 3. jula 2009. godine, Anexa Ugovora o obavljanju dužnosti sekretara Društva od 5. oktobra 2009. godine, jer je sud utvrdio da je apelant tužbu radi zaštite povrijeđenih mu prava podnio nakon isteka zakonom propisanih rokova u članu 103. ZOR (prekluzivni rok od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa), u kojima je mogao tražiti sudsku zaštitu. Kako su navedeni akti tuženog doneseni 2009.godine, a tužba apelanta podnesena sudu 21. septembra 2012. godine, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelant tužbu radi zaštite povrijeđenih prava podnio nakon isteka zakonom propisanih rokova u članu 103. ZOR, u kojima je mogao tražiti sudsku zaštitu. Međutim, time što je odbio, a ne odbacio u tom dijelu tužbu, drugostepeni sud nije odlučio na štetu apelanta jer posljedica je za njega ista. Vrhovni sud je ukazao da se ni o aktima tuženog - Ugovoru o međusobnim odnosima u obavljanju dužnosti sekretara društva od 5. decembra 2011. godine i Ugovora o međusobnim odnosima u obavljanju dužnosti sekretara društva od 4. juna 2012. godine nije moglo raspravljati, na način da se utvrđuje njihova ništavost temeljem odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je predmetnom postupku utvrđeno da su navedeni akti tuženog - Ugovor o obavljanju dužnosti sekretara društva od 1. jula 2009. godine i od 3. jula 2009. godine, Anex Ugovora o obavljanju dužnosti sekretara Društva od 5. oktobra 2009. godine, te Ugovor o međusobnim odnosima u obavljanju dužnosti sekretara društva od 5. decembra 2011. godine i Ugovor o međusobnim odnosima u obavljanju dužnosti sekretara društva od 4. juna 2012. godine usaglašeni sa Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaći od 18. juna 2009. godine. Utvrđeno je i da nije došlo do promjene radnog mjesta apelanta, nego je samo došlo do usaglašavanja osnova za obračun plaće zbog izmjene i dopune Pravilnika o plaćama tuženog od 18. juna 2009. godine (koji je tuženi bio dužan uskladiti sa odredbom člana 8. Zakona o plaćama i drugim materijalnim pravima članova organa upravljanja u institucijama Federacije BiH i javnih preduzeća u većinskom vlasništvu F BiH). Vrhovni sud je naveo da je na osnovu odredbe člana 15. tog Zakona osnovica za obračun plaće prosječna plaća u F BiH, a ne prosječna plaća u preduzeću kao u ranijem Pravilniku po kojem apelant i traži isplatu razlike plaće u utuženom periodu, pa je ovakvo utvrđenje za posljedicu imalo i odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta i u ovom dijelu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da sporni Pravilnik nije donesen u zakonom propisanoj proceduri, te da su sudovi pogrešno utvrdili da apelant nema aktivnu legitimaciju u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništavosti istog shodno članu 109. i 110. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje apelant navodi da je tužbu podnio u zakonom propisanom roku od tri godine, pa u predmetnom slučaju nije nastupila prekluzija.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević