Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3961/20 (M. H.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3961/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3961/20, rješavajući apelaciju Mithata Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mithat Hadžiomerović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031060 20 Uvp od 1. rujna 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031060 18 U od 4. svibnja 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mithat Hadžiomerović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031060 20 Uvp od 1. rujna 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031060 18 U od 4. svibnja 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mithat Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Omer Borovac odvjetnik iz Goražda, podnio je 4. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031060 20 Uvp od 1. rujna 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 031060 18 U od 4. svibnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH od 1. rujna 2020. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu utvrđene carinske vrijednosti u određenom novčanom iznosu za robu - rabljeno putničko motorno vozilo na osnovu predmetne carinske prijave.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio utvrđenje upravnih - carinskih organa, da vrijednost navedena na fakturi nije prihvatljiva kao stvarno plaćena vrijednost za predmetno vozilo. Naime, Sud BiH je naveo da je poglavljem III. Zakona o carinskoj politici BiH uređen način i sustav određivanja vrijednosti robe za carinske svrhe. Između ostalog ukazao je da je člankom 26. navedenog zakona propisana transakcijska vrijednost kao prva metoda carinskog vrednovanja, koja predstavlja stvarno plaćenu ili plativu cijenu za robu prilikom prodaje za izvoz u carinsko područje BiH. Ukoliko se carinska vrijednost ne može odrediti na osnovi prethodno citiranog članka, onda se vrijednost utvrđuje temeljem članka
27. Zakona o carinskoj politici BiH, a u slučaju kada se carinska vrijednost ne može utvrditi ni prema članku 27., onda se vrijednost utvrđuje na osnovu raspoloživih podataka u BiH, korištenjem prihvatljivih sredstava koja su u skladu s principima i općim odredbama, kako je to propisano člankom 28. istog zakona. Sud BiH je naveo da je u skladu s tim prvostupanjski organ zatražio stručnu pomoć Grupe za tarifu, vrijednost i porijeklo robe, koja se odnosi na utvrđivanje carinske vrijednosti rabljenog putničkog motornog vozila uvezenog po predmetnoj carinskoj prijavi. U pogledu toga, istakao je da je na temelju provedenih analiza činjeničnog stanja koje je izvršila Grupa za tarifu, vrijednost i porijeklo robe, tužena (Uprava za neizravno oporezivanje) potvrdila ranije utvrđenje carinskih organa, da postoji opravdana sumnja da vrijednost navedena na predmetnoj fakturi predstavlja transakcijsku vrijednost, odnosno stvarno plaćenu ili plativu cijenu (kako je to predviđeno gore citiranim članom 26. Zakona o carinskoj politici BiH). S tim u svezi, naveo je da apelant ni nakon pozivanja carinske komisije, nije dostavio niti jedan dokaz o izvršenom plaćanju uvezenog rabljenog vozila, koje se može izvršiti gotovinski, bezgotovinski, prebijanjem, prijenosom potraživanja na drugu osobu i sl. (što je bio u obavezi učiniti naročito kada se ima u vidu da je, prema odredbama Zakona o carinskoj politici BiH i Sporazumu Svjetske trgovinske organizacije o primjeni članka VII. Općeg sporazuma o tarifama i trgovini, teret dokazivanja carinske vrijednosti uvezene robe na uvozniku). Također, poštujući redoslijed metoda o utvrđivanju carinske vrijednosti, Grupa za tarifu, vrijednost i porijeklo robe je, u svrhu određivanja vrijednosti robe prema odredbi članka 27. stavak 2. točka a), b), c) i d) Zakona o carinskoj politici BiH, ponovo izvršila pretragu SQL baze podataka na statističkom serveru Uprave za indirektno oporezivanje, kojom nije identificirano carinjenje identične ili slične robe u približno isto vrijeme – vrijeme od 90 dana, iz iste zemlje uvezeno u Bosnu i Hercegovinu. Kako se carinska vrijednost u predmetnom slučaju nije mogla utvrditi temeljem članka 26. i 27. Zakona o carinskoj politici BiH, Sud BiH je naveo da su carinski organi ispravno postupili kada su carinsku vrijednost utvrdili na osnovu članka 28. Zakona o carinskoj politici BiH, odnosno na osnovu raspoloživih podataka uz korištenje prihvatljivih sredstava, a u skladu sa principima i općim odredbama. Nadalje, naveo je da je neosnovan apelantov prigovor da je drugostupanjski organ u žalbenom postupku pribavljao dokaze, a da apelantu nije dao mogućnost da se upozna s njihovim sadržajem i da se očituje na te dokaze. Naime, Sud BiH je naveo da se konkretno radi o aktu Sektora za carine dostavljenom drugostupanjskom upravnom organu na njegov zahtjev, a koji se u svom sadržaju oslanja na već ranije dato stručno mišljenje Grupe za tarifu, vrijednost i porijeklo robe (sa kojim stručnim mišljenjem je apelant blagovremeno bio upoznat). Pri tome je naveo da sporni akt Sektora za carine ne predstavlja dokaz s kojim je apelant trebao biti upoznat, nego samo stručno mišljenje dano u svrhu dodatnog pojašnjenja postojećih razloga za neprihvaćanje transakcijske vrijednosti uvezenog vozila. Dakle, Sud BiH je naveo da su iz tog razloga irelevantni navodi apelanta da su takvim postupanjem tužene povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi s pravom na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra sudovi nisu obrazložili odluku u pogledu prigovora da je drugostupanjski upravni organ utvrđivao činjenice u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, te da apelantu nije dao mogućnost da se upozna sa tim dokazima, niti da se na njih očituje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Nizozemske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su organi uprave i Sud BiH utvrdili činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BIH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević