Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4150/20 (M.R.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4150/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4150/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. R.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 127 0 Mal 070425 19 Gž od 10. srpnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Banovićima broj 127 0 Mal 070425 18 Kom od 15. svibnja 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. R. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banovića, kojega zastupa Amir Omerćehajić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 17. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Mal 070425 19 Gž od 10. srpnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Banovićima broj 127 0 Mal 070425 18 Kom od 15. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja „Mont-Fasade“ d.o.o. Banovići i obvezan je apelant da mu isplati određeni iznos, na ime duga nastaloga na temelju obavljanja poslova upravljanja po rješenju od 28. listopada 2016. godine za određeno razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito proveo parnični postupak u svezi sa tužbom tužitelja (prvostupanjski je sud, između ostaloga, istakao da je tužitelj pravno lice registrirano za upravljanje i održavanje objekta, odnosno prinudni upravitelj, određen rješenjem o imenovanu prinudnoga upravitelja Službe za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove Općine Banovići od 28. listopada 2016. godine, zgrade u kojoj je apelant etažni vlasnik i korisnik stana, te da u utuženome razdoblju apelant nije vršio uplatu naknade, pa je tužitelj podnio tužbu shodno odredbama Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade). Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno cijenio izvedene dokaze i valjano primijenio odredbe 15. i 32. navedenoga Zakona, te da je valjano odlučio i o visini tužbenoga zahtjeva prema odredbi čl. 17. st. 1. i čl. 262. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni je sud istakao da nije utemeljen prizivni navod apelanta u svezi istjecanja prigovora zastare, jer ovaj prigovor apelant istječe tek u prizivnome postupku, a shodno odredbi čl. 3. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) prigovor zastare i prigovor radi prebijanja, koji nisu izneseni pred prvostupanjskim sudom, ne može se iznositi u prizivu. Kantonalni je sud istakao da po ocjeni ovoga suda u spisu nema dokaza da je prvostupanjski sud načinio bitnu povredu odredaba parničnoga postupka, te da je čl. 433. ZPP-a propisano da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnoga postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, tako da prizivne navode u svezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem ovaj sud nije niti cijenio. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu u predmetnoj apelaciji apelant istječe da „uvidom u drugostepenu presudu Kantonalnoga suda, evidentno je da se isti apsolutno ni jednom riječju nije osvrnuo ni na jedan žalbeni navod podnesene žalbe apelanta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević