Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4174/20 (M.M.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4174/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4174/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 U 019484 19 U od 13. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je 19. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 019484 19 U od 13. listopada 2020. godine.

2. Rješenjem Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Kalesija (u daljnjemu tekstu: Služba) od 24. prosinca 2018. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta za utvrđivanje novoga procenta vojnoga invaliditeta u svezi s nastalom promjenom zdravstvenoga stanja, te određeno da rješenje od 17. listopada 2006. godine, kojim se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida IX kategorije sa 30% vojnoga invaliditeta, na temelju ranjavanja zadobivenoga kao pripadnik Armije RBiH, ostaje na snazi.

3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 1. kolovoza 2019. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Službe od 24. prosinca 2018. godine.

4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 13. listopada 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 1. kolovoza 2019. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tuženik sukladno Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz braniteljsko invalidske zaštite izvršio reviziju rješenja kojim je apelantu priznato svojstvo na osobnu invalidninu, te na temelju pribavljenoga nalaza i mišljenja liječničkoga povjerenstva Instituta za medicinsko vještačenje od 12. travnja 2012. godine, koja je invaliditet kod apelanta cijenila u visini od 30% IX skupine, rješenjem od 18. lipnja 2012. godine obavijestio prvostupanjski organ da apelant i dalje ispunjava uvjete propisane za ostvarivanje prava. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da se apelant ponovno 25. listopada 2018. godine obratio prvostupanjskome organu sa zahtjevom za utvrđivanje novoga procenta vojnoga invaliditeta, te da je prvostupanjski sud po tomu zahtjevu pribavio nalaz i mišljenje liječničkoga povjerenstva za prvostupanjski postupak medicinskoga vještačenja iz Sarajeva od 19. prosinca 2018. godine. Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno da to povjerenstvo nije našlo pogoršanje zdravstvenoga stanja na temelju ranjavanja, te osobito istaklo da posljedice povrede od 19. travnja 2012. godine (tj. povrede u kojoj je apelant pri padu zadobio prijelom lijeve ruke u podlaktici) ne mogu biti predmetom ocjene vojnoga invaliditeta. Kantonalni je sud istakao da je liječničko povjerenstvo za drugostupanjski postupak medicinskoga vještačenja iz Sarajeva u nalazu i mišljenju od 30. travnja 2019. godine ocijenio da je pravilan nalaz i mišljenje prvostupanjskoga liječničkoga povjerenstva. Kantonalni je sud istakao da zahtjev apelanta nije utemeljen, budući da su oba liječnička povjerenstva neposrednim pregledom i uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrdile da vojni invaliditet kod apelanta i dalje iznosi 30%, i da kod apelanta nije došlo do pogoršanja zdravstvenoga stanja.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise smatrajući da „prvostepena i drugostepena ljekarska komisija nije cijenila uticaj tjelesnog oštećenja apelantovog naknadnog loma ruke i niza operativnih operacija lijeve ruke na izvorno ranjavanje“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4174/20 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio